
Sretna nova 2025. godina!
Sudeći po dostupnim statistikama, u godini iza nas slušalo se manje, ali pozornije. Jedan od glavnih razloga je što sam pokušavao što više da slušam na alternativnim servisima poput Bandcampa.
Streaming servisi kakav je Spotify već mi dugo vremena predstavljaju trn u oku iz različih razloga, od odnosa ka muzičarima i mizernih isplata, pa do grozomornog UX/UI iskustva – ne želim aplikaciju koja je za sve, želim isključivo muziku.
Za razliku od liste iz 2023. godine, ove sam bio rigidniji po pitanju izbora. Prije nekih deset dana bio sam uvjeren da ću sebi dopustiti komoditet i na nešto što je nekad bilo Top 10 uvaliti i 20, pa čak i 30 izdanja. Onda sam shvatio da je to linija manjeg otpora – postoje lijepe nijanse koje razlikuju album od albuma i čine nešto slušljivijim od nečeg drugog.
Zato ova lista i kasni – bila je spremna već 25. decembra, ali sam se podvrgnuo torturi ponovnog slušanja i biranja kako bih bio siguran da su ovo albumi iza kojih mogu stati u potpunosti.
Ovaj put, lista je poredana abecedno po imenu izvođača, čisto radi preglednosti.
Blood Incantation – Absolute Elsewhere
Albumi kakav je “Absolute Elsewhere” značajni su iz više razloga. Meni ovakva djela predstavljaju novu slušalačku avanturu svaki put kada zasviraju, ali i testiraju sposobnosti kritičkog sagledavanja jednog materijala.
“Absolute Elsewhere” je, u nedostatku boljeg izraza, putovanje horizontima koje nikad nećete pronaći u ovoj stvarnosti. Njihov death metal uveliko je baziran na atmosferičnosti i širini progresivnog zvuka; mnogi spominju Pink Floyd kao osnovnu odrednicu, ali ja primijetim i dijelove koji veoma lako mogu biti okarakterisani kao oda Rushu, pa čak i Hawkwindu.
Ovo je album koji se konzumira isključivo u cijelosti, bez izdvajanja pjesama; cilj nije bitan, putovanje je sve. Sa takvom postavkom, teško je izdvojiti bilo koji trenutak albuma, ali meni će uvijek izuzetno emotivno biti “izbijanje na prostranu dolinu” u drugoj minuti prve pjesme. Ne razumijete šta želim reći? Poslušajte album i sve će vam biti jasno.
Disbaja – Impulse Slaves
Kako sam i napomenuo u recenziji albuma, “Disbajin “Impulse Slaves” predstavlja dosad najkompleksniji i najkompletniji egzemplar njihovih umjetničkih ideja”. Radi se o zrelom djelu koje jasno ukazuje na to da Disbaja nije izveo sve trikove koje zna. Diplomirali su na d-beatu, ovo je zdravo i potrebno pomjeranje granica.
Dissimulator – Lower Form Resistance
Baš kao i Blood Incantation, Dissimulator pripada žanru progresivnog death metala, iako su njihove inspiracije donekle drugačije. “Lower Form Resistance” je čas Voivod, čas Cynic, čas Carcass, a onda zavrnu u Rush. Kada takve bendove iskoristiš kao inspiraciju i stvoriš nešto svoje, garantovano je da ćeš se naći na mojoj listi.
Fakat! – Dolls In Vain
Jedino što se može zamjeriti ovom odličnom EP-ju je činjenica da je kratak. To možda i ne bi bio toliki problem da je Fakat! odlučio da nas u ovih devet mjeseci počasti sa još nekim izdanjem, ali za nadati se da ćemo ih u 2025. godini čuti opet. Proširenje postave sa gitaristom Damirom Sendijarevićem možda im je izbilo slatki power trio štih, ali im je dalo novu dimenziju zvuka.
Lifeless Dark – Forces of Nature’s Transformation
Kao iz vedra neba, jedan od urednika Out of The Darknessa, Nemanja Bošković, sručio mi je na glavu deset tona stenchcorea u vidu albuma “Forces of Nature’s Transformation”. Bostonski Lifeless Dark je 10. decembra objavio prvo cjelovečernje izdanje, čime je u potpunosti poremetio dotadašnju strukturu moje Top 10 liste.
“Forces of Nature’s Transformation” je amebiksovski crust ili staroškolski stenchcore, kako god vam je draže. Reći ću samo: Axegrinder, Amebix, Sacrilege. Dašak prve generacije black metala uz thrash rifove koji zaista nešto znače ukovani unutar aranžmana. Pjevačica Elaine zvuči kao sav bijes svijeta upakovan u bolni urlik.
Ni u jednom trenutku “Forces of Nature’s Transformation” se ne doima kao odavanje počasti, već kao album koji ponosno može stajati ploču uz ploču sa velikanima žanra. Rijetkost je čuti bend koji zvukom može dočarati na koji način “miriše” prostorija u kojoj sviraju. Perfektan album prepun plemenskog mraka crusta, negdje na raskrsnici anarho panka i metala, baš kako i jedino treba biti.
The Gates of Slumber – The Gates of Slumber
Povratnički album američkog tradicionalnog doom metal sastava. Istoimeni album je njihovo najkonkretnije izdanje koje krase izvrsni aranžmani i hejbet sočnih rifova na koje liježe melodični glas Karla Simona sa kojim smo i razgovarali u posljednjem intervjuu u 2024. godini.
The Good The Bad and The Zugly – Decade of Regression
Kakav tačno bend ima ovakav album u gepeku? “Decade of Regression” je kompilacija “nedovoljno dobrih” B-side pjesama norveškog benda The Good The Bad and The Zugly.
Nedovoljno dobrih na papiru. U praksi se radi o iznimno zabavnom death punk iskustvu koje sve duguje političkoj nekorektnosti i muziciranju komšijskog Turbonegra, do te mjere da “Decade of Regression” zvuči više Turbonegro od samog Turbonegra. Ako se opustite previše, vokal Ivar Nikolaisen (koji zasluženo predvodi i odlični Kvelertak od 2023.) se glasa kao uskrsnuli Hank Von Helvete, što je u mojoj knjizi pohvala par excellence.
Nema tu previše mraka “Scandinavian Leathera”, ali suština zabave obuhvaćena na albumima “Party Animals” i “Retox” je ovdje dodatno amplificirana bržim dionicama, uvodom u krize srednjih godina i činjenicom da u doba sterilnosti i dalje ima bendova koji se usude biti “kontroverzni” (čitaj “zabavni”).
The Tony Slug Experience – The Tony Slug Experience
Anthonie Cornelis Leeuwenburgh, poznatiji kao Tony Slug, izgubio je bitku sa karcinomom grla u oktobru 2023. godine. Ovaj Danac sa amsterdamskom adresom godinama je gradio poznanstva i prijateljstva egzistirajući u podzemnom rokenrolu.
Tony nažalost nije dočekao objavljivanje svog solo albuma, koji su završili njegovi gosti-prijatelji, zaista zvjezdana postava rock’n’roll heroja okupljena pod imenom The Tony Slug Experience.
Jello Biafra (Dead Kennedys), Jennifer Finch (L7), Nicke Andersson (Hellacopters), Jerry A. (Poison Idea), Happy Tom (Turbonegro), Bart Geevers (Peter Pan Speedrock) i još mnogi drugi, preko 30 ljudi kreiralo je album koji zvuči kao magično putovanje evropskim rock’n’rollom, sjetan, zabavan, melodičan, pjevljiv, uz sasvim dovoljno punk rocka da pokrene srčane aritmije. Iskreno, ne mogu zamisliti bolji zvučni spomen na muzičara od ovoga.
Ostat će mi neriješena misterija (jer sam izgubio slike sa tog važnog puta) da li sam 2015. godine upoznao Tonyja na Speedfestu u Eindhovenu. S obzirom kakvi su se ljudi okupljali i šta je sviralo – veoma je moguće. S druge strane, čak i ako nisam, nije važno – slušajući The Tony Slug Experience imam poprilično dobru predstavu o karakteru osobe kojoj je posvećen i koja ga je inspirisala.
Urlik – Urlik
Najslušanije i (meni) najbolje izdanje 2024. godine. Geenger Records je objavio album koji po svim svojim parametrima i bez imalo stida uvrštavam u moje punk klasike ovog područja.
Ono što Urlik kao bend i “Urlik” kao album izdvaja od ostalih punk albuma je zrelost; nema tu aktivnog protivljenja mraku, već slijedi šamar iz ugla iz kojeg to ni mrak ne očekuje – tama je prihvaćena kao dio onoga što zapravo jesmo. Predivan, zreo album koji nikako nije mogao napisati neko od 20 godina. Ovo je život provučen kroz Marshall.
Vipera – Praxis
Vipera me nervira na isti način kao i Fakat!, sa upornim odbijanjem da snime puni album. Dvije godine nakon EP-ja “Nest of Vipers” stigao je “Praxis”; tri autorske pjesme i odlična obrada Amebixa koja je servirana uz sjajan fan fiction objavljen na Bandcampu.
Svaka nota odsvirana na ovom albumu doima se kao agresivno režanje, zazivanje “Another Perfect Day” ere Motorheada, sa dodatnom inspiracijom sa lijeve i desne strane vremenske ose njihove diskografije.
Da malo ohanemo sa pohvalama na račun vrsnog gitariste Igora Atlije koji je ove godine briljirao i u Disbaji, na “Praxisu” je diplomirao i frontmen Šon, kao vokal koji je pokupio esenciju lemijevskog šarma i učinio ga svojim.
… ali to nije sve!
Pokupit ću foru iz teksta kolege Gorana Salkovića, te navesti još neka izdanja koja vrijedi poslušati. Zaustavio sam se na 10 bonus izdanja jer bi bilo besmisleno nabrajati više od toga.
Zašto se nisu našla na gornjoj listi? Za neke nisam imao dovoljno vremena ili sam ih otkrio kasno. Druga pripadaju žanrovima koji su me donekle iscrpili, a treća nisu nešto što obično slušam, ali ću im dati priznanje jer su me izvukla i zabavila izvan komfort zone.
KRV – Sin
Khold – Du dømmes til Død
Mob 47 – Tills Du Dör
Night Fever – Dead End
Reckoning – The Maze of War
Kriva Istina – Mural kolapsa
Oxygen Destroyer – Guardian of the Universe
Kanonenfieber – Die Urkatastrophe
The Chisel – What A Fucking Nightmare
Julie Chrismas – Ridiculous and Full of Blood
Podvlačenje crte
Iako bi mnogi (neki sa pravom, neki samo onako) rekli da je 2024. godina bila grozna na ovaj ili onaj način, lično je meni to jedna od najboljih godina koje sam pohranio u živo sjećanje.
Bila je to godina ličnih ostvarenja na više planova o kojima neću u ovom tekstu, no vrijedi se dotaći onoga što je 2024. godina predstavljala za Izvan Svake Kontrole.
U prethodnoj smo proslavili naš 20. rođendan. 2023. sam imao veoma razrađen plan kako da obilježimo ovaj jubilej, ali sam spletom različitih okolnosti odlučio da sve to jednostavno pustim niz vodu jer mi nije trebala sekiracija bilo kakvog tipa, a posebno organizacijskog.
Istini za volju – u svim važnim aspektima života (privatno, poslovno, projektno – u radu sa bendovima) osjećam blaženstvo koje sam nesvjesno tražio sve ove godine. Zdrav sam, napredujem na svim poljima, okružujem se ljudima koji me vole.
Jedino što me i dalje uznemiruje je negativnost lokalne rock’n’roll zajednice zbog koje je ovaj projekt i nastao prije više od pola mog života.
Vođen budističkim načelima, izvukao sam najbolje iz najgore situacije i odlučio oprostiti drugima, prihvatiti haose njihovog ponašanja koje sam manično pokušavao uklopiti u svoje obrasce, ne iz razloga da ih mijenjam već da ih shvatim.
Najvažnije od svega, oprostio sam sebi i odlučio otkačiti mentalno ovaj brod od ideja glasila, spasioca, važnog elementa, hroničara, dužnika pojedincima i kolektivima, sceni i scenama.
Svako od nas ima svoj put. Ja generalno jako sporo učim jer baziram skoro sve u svom životu na idealima, no kad se jednom lekcija usvoji, da citiram jedan odlični hadžićki bend – nema nazad.
Ovaj proces mentalnog sazrijevanja nije nešto što će se desiti preko noći, ali vjerujem da ću uspjeti, prvenstveno zbog toga što po prvi put imam(o) napismeno smjernice kojima ćemo/ću se voditi.
Znam da će i aktivno djelovanje u skladu sa ovim javno dostupnim smjernicama izazvati gnjev kod određenih struktura, ali jedino ponašanje na koje želim (i mogu) utjecati je ono moje.
A sada… željnim ušima naprijed u nova zvučna osvajanja!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!