Baljezganje naše svagdašnje

Na diskusiji “Stanje alternativne muzičke scene u Sarajevu” održanoj 30. novembra u DKC Sarajevo, učestvovao sam kao jedan od panelista.

Najavljen sam kao “frontmen POPIKa”, iako je moj cilj bio da prenesem znanja iz domene medijskog rada, koja sam stekao kao član televizijskih, radijskih i novinskih redakcija, te osnivač ovog portala.

Vrijedi napomenuti da sam bio inicijator ove diskusije, iako sam kompletnu organizaciju prepustio timu DKC-a, uz minorne prijedloge. Predložio sam diskusiju iz dva razloga; zarad eksperimenta želio sam napraviti blagi otklon od vlastitih stavova i čuti druge, te sam hrlio srcem ka ideji da ćemo nakon diskusije, ma kako teška bila, iznaći neke zajedničke prijedloge, akcijski plan koji će nam pomoći da u narednih pola godine ili godinu napravimo konkretne korake i pokušamo ispraviti situaciju.

Imam dosta zamjerki na organizaciju i moderaciju događaja, od čega rješenja za mnoge nažalost nisu ni u rukama DKC-a. Zato ću prevrnuti ploču, pa napisati da nisam zadovoljan onim što sam mogao kontrolisati, a to je moj nastup i odgovori na pitanja, replike, pa i direktne provokacije.

Bojim se da zbog samog formata diskusije, te vremenskih i mentalnih ograničenja nisam posve jasno pozicionirao sebe, ni pojasnio određene perspektive, te je to razlog pisanja ovog teksta.

Želja mi je da onima koji su bili prisutni i onima koji nisu dam jasniji uvid u moja promišljanja o temama kojih smo se polovično ili nikako dotakli na diskusiji.

Iako sam, kako je već rečeno, došao u DKC prvenstveno da diskutujem kao medijski radnik, ovo što ću napisati u nastavku je amalgam iskustava mene kao osobe, promotera, muzičara i novinara, s obzirom da su i postavljena pitanja iziskivala takav pristup.

Zato je tekst smješten u sekciju kolumni na ISK, ali je važno da prije nastavka, zbog specifičnosti moje pozicije, stavim upozorenje koje dosad nikad ranije nije stavljeno na bilo koji tekst objavljen na Izvan Svake Kontrole: stavovi izrečeni od strane autora ne moraju nužno biti stavovi redakcije projekta Izvan Svake Kontrole ili drugih kolektiva kojih je autor član.

Bez obzira koliko lično bio nezadovoljan onim što smo zajedno prošli, ekipa DKC-a ima moje poštovanje zbog uloženog truda, te se iskreno nadam da će i dalje biti kuća dijaloga.

S obzirom da je panel predstavljao neki vid susreta muzičara različitih generacija koji su žanrovski potpuno nepovezani, smatram da je za sami početak bilo potrebno definisati šta svakome od nas predstavlja alternativna scena, te kakvoj smo zapravo estradi mi protuuteg.

Odgovor na to pitanje nismo dobili; da jesmo, vjerujem da bi sama rasprava bila mnogo kraća.

U ideološkom kontekstu, alternativnom scenom smatram svaku scenu čija je kultura pozicionirana nasuprot glavnim kulturnim tokovima i njihovim etabliranim idejnim i finansijskim ciljevima.

Alternativna scena ne mora nužno predstavljati pozitivnu scenu (desno orijentisani pank meni nije pozitivna pojava) niti scenu koja je nužno u perpetualnom stanju finansijske patnje, kako se jako često i nepravedno alternativa žigoše.

Ta scena je bazirana na jakom osjećaju pripadnosti i povezivanju kroz zajedničke ideje. Osnovne ideje su solidarnost i prijateljstvo, samoorganizacija, kritičko promišljanje i rasuđivanje, te potrebni (ne nužno potpuni) otklon od birokratizacije kojoj je sklona glavna (mainstream) kulturna scena.

Alternativna scena su drugačije ideje i promišljanja kontra mase, a ne pokušaj da se utopiš u isto sivilo, sa drugačijom bojom kose ili odjeće. Usudim se reći na samom kraju da alternativna scena može donositi i zaradu svojstvenu mainstream strujama, sve dok je bazirana na drugačijim idejama i dok se ljudi unutar nje drugačije tretiraju.

Napomenuo sam da je postavka panela u kojoj se pitanje ideološke odrednice u kulturi veže isključivo za geolokaciju donekle pogrešna – mi ne možemo uspjeti kao, recimo, sarajevska, zenička ili tuzlanska punk scena, već kao ideološki micelijum koji sarađuje kontinuirano na osnovu istih uvjerenja, čak i izvan državnih granica.

Zajedništvo nije floskula, već sredstvo i cilj, ali kao tako važna komponenta ne može biti kreirana nasilu i umjetno.

Fali nam konzistentnosti u radu i iskrene komunikacije. Došlo je do smjene generacija, nastao je ne samo generacijski, već i ideološki jaz uzrokovan novim načinima odrastanja i života.

Mukotrpan rad je i dalje neminovnost u ovoj umjetnosti, ali odsustvo objektivnosti i kontinuirano inzistiranje na instant gratifikaciji od strane dijela sarajevskih muzičara je sablasan fenomen.

Međutim, ako ga raščlanimo, lako je doći do samog uzroka; to je dijelom rezultat današnjeg načina života, a drugim posljedica teškog pakla neiskustva.

Na alternativnoj sceni u Sarajevu se sve svelo na dva tabora. Prvi čine nekolicina pojedinaca koji unutar svojih mogućnosti rade koliko mogu. Najčešće su umorni i frustrirani situacijom, prvenstveno zbog činjenice da sve na čemu rade prolazi bolje izvan Sarajeva.

Nasuprot njima postavljen je drugi tabor: sarajevski muzičari koji egzistiraju isključivo u Sarajevu i kojima eho komora Zlatne doline puše ego.

Možemo reći da nas sve zajedno i gleda jedan treći: tabor sarajevske alternativne publike koja je mahom najčešće nezainteresirana za bilo šta, te se njeno neznanje, lijenost i naginjanje ka tabijatu “ma samo nek je veselo” na nekim većim razinama kamuflira u “strogost i objektivnost”.

Kada sam rekao da je jedan od razloga negativnog stanja što Sarajevo nema autoput, da smo zbog toga izgubili i velike koncerte koji su potencijalno mogli donijeti hiljade maraka gradu, napravio sam grešku ostavši nedorečen i pretpostavljajući da je jasno šta želim da kažem.

Sarajevo je dekadama, čak i u bivšoj državi, bilo sporedni, drugorazredni glavni grad. U njemu se jesu dešavale stvari od značaja za pop kulturu, ali mitomanija o Sarajevu kao centru kulture je preuveličana i počiva na nostalgiji, šegama, šalama i pošalicama.

Da do glavnog grada jedne zemlje ne vodi autoput, to je dokaz činjenice da nismo tad bili prvi izbor, a nismo ni danas, zbog kontinuiranog uništavanja sistema koji bi mogli okarakterisati kao državu.

U takvoj postavci stvari, u kojoj je patila čak i mainstream kultura, uz izuzetak nekoliko bivšom državom dojenih projekata čiji su se akteri razbježali put Beograda ili Zagreba kad je zapucalo, naravno da su i pokušaji alternativne kulture uglavnom bili na nivou incidenta, ma kako neki od njih bili zanimljivi kada bi se sagledali pažljivije.

Donošenjem zabrane o konzumiranju alkohola na javnim mjestima prije više od 15 godina, u Sarajevu je odlukom vlasti ugušeno slobodno okupljanje mladih u javnom prostoru.

Na stranu da li kao osoba lično podržavate konzumaciju, istina je da je ovaj vid socijalizacije koji je okupljao mlade ispred Akademije, u Parkuši, kod Hidrogradnje, na bini kod Vilsonovog i nebrojenim drugim mjestima predstavljao jedan od uzroka susreta, razmjene mišljenja i ideja.

Bilo je to vrijeme spontanosti, te lično ponajmanje ova mjesta pamtim zbog ispijanja jeftinog piva, a mnogo više zbog razmjene albuma, knjiga, druženja i komunikacije koja je potpuno ofalila ili se fragmentirala kako je vlast nesmotrenom odlukom zagurala ljude u kafane u kojima su gazde naplaćivale kome su mogle i servirale (najčešće) ono što su same htjele ili bile prisiljene.

Ne možete očekivati da osobe koje žive od ugostiteljstva budu ideološki posvećene rock’n’rollu ako im rock’n’roll ne puni kasu, baš kao što je besmisleno tražiti da naši bendovi imaju pravo da inzistiraju da se pojave na komercijalnim festivalima u plaćenom angažmanu ako ne možemo prodati ni šaku karata u lokalnoj kafanskoj rupčagi.

O tome koliko su ovakvi “organski” javni prostori kojima ne dominira ni država ni određena struja značajni za kreiranje kulture napisane su na desetina disertacija, eseja i knjiga, pa vjerujem da ćete se moći snaći ukoliko želite da saznate više.

Treća i iznimno važna stavka koje sam se jedini dotakao na diskusiji je pitanje trendova koji su se izmijenili u odnosu na ranije godine.

Iz različitih razloga, u Sarajevu danas više “nije cool” biti gitarski alternativac, već dominiraju struje sa drugačijim pristupom stvaranju muzike, oni koji muziku posmatraju više kao produkt nego kao umjetnički izraz i koji smatraju da isti javnosti treba biti serviran po određenoj cijeni.

Situacija je bolja u regionu, ali nigdje nije toliko bajno kako dosta ljudi u Sarajevu misli, već jednostavno drugi gradovi imaju jaču historijsku bazu. Svaki od glavnih gradova i većih centara pati zbog određenih problema, a manje sredine pate od nedostatka sadržaja i publike.

Tu su i centralizacija usmjerena ka glavnim gradovima, zabava kao prioritet i nerazmišljanje, kako je odlično primijetio i moj sagovornik Damir Batarelo u intervjuu kojim smo predstavili bend Okov na stranicama Izvan Svake Kontrole.

Odgovoriti sa “da” ili “ne” na pitanje da li alternativnoj sceni trebaju javne institucije i njihov novac, bez da sagledaš sve aspekte takvog šurovanja – to je, u najmanju ruku, pristup neznalice.

Kao dio posade sarajevske 202-jke od 2003. do 2010. godine, pokušavao sam na sve načine sačuvati svetost javnih institucija od kulturnog značaja, pa makar nam one nisu bile potrebne, uvjeren da je to “moje”.

Kada su najavljivani koncerti Thompsona u Zetri i Seke Aleksić u Skenderiji, 202-jka je bila prva i jedina koja je kao medij otvoreno u sklopu javnog servisa digla glas protiv takvih sadržaja u javnim institucijama.

202-jka je bila jedini medij u javnom servisu gdje je nacionalni ključ služio kao pojam za zajebanciju jer je uvijek bio “postignut”, s obzirom da su na tom mediju radili svi i sve je bolio kurac kako se ko zove, pa smo tako tukli po svima, bez cenzure i uredničkog zatezanja.

Prisustvovao sam nemiloj situaciji kada se novinaru sarajevske 202-jke zbog pitanja zašto mladi ne mogu da sviraju u Domu mladih prijetilo fizičkim nasiljem. Kada sam kao član benda Rapa Nui dobio “priliku” da sviram na STEPENICAMA Doma mladih, počeo sam lagano odbacivati ideju o mojoj povezanosti sa tim mjestom.

Kada je centralna bina u procesu rekonstrukcije zaokružena slikama fosila, shvatio sam zašto je Grob mladih pogodan naziv.

Na samom kraju jesam ušao u Dom mladih, na obje njegove bine, kao muzičar i (su)organizator, ali pored druženja sa sjajnim KUD Idijotima 2009. godine, svi ostali koncerti nisu vrijedni sjećanja (ne računam tu organizacijske uspjehe poput koncerata Madballa i izdanja Sarajevo Metal Festa).

Imena moja dva benda se vjerovatno još uvijek nalaze na listama za probe u katakombama Doma, podrumskim prostorijama u kojima je nemoguće raditi zbog vlage, ustajalosti vazduha i generalno neuslovne opreme.

Zato sam i odustao od tih proba; smatram da blizu četrdesetoj, sa dekadama u ovoj muzici, trebam zadržati barem malo dostojanstva, da me portir ne izbacuje ko pseto, ne prekida probu samovoljno ili mi potpuno onemogući ulazak jer “ima folklor gore” i “jer me on ne poznaje, a ako me on ne poznaje, džaba što mi je ime na spisku”.

Načelno, nisam protiv toga da mladi ljudi izvrše desant na Dom mladih i bore se za svoja prava. No na raspravi nisam čuo ništa više od floskula o “organizaciji” i tome kako ćemo “skupa promijeniti sve”.

Ovakvi nekontrolisani izljevi frustracija i emotivnih narativa nisu ključ koji će otključati bravu javne institucije koja je kroz dekade u potpunosti komercijalizirana, ima svoje ciljeve i neće se baviti bendovima koji nemaju haman nikakvu publiku.

Pomisliti da u bilo kojoj državi, pa i raspadnutoj poput ove, možeš ući u dogovore sa institucijama bez formaliziranja svojih zahtjeva, je ravno samoubistvu logike i znanja.

Ulazak u Dom mladih, a da ne platiš, je neka vrsta ugovora sa Đavolom; nijedna pogodba sa državnim aparatom ne dolazi bez neke vrste uslova i začkoljice koja na ovaj ili onaj način mijenja onoga ko stupa u takav pakt.

Baš kao i pitanje ulaska u javnu instituciju, pitanje kidisanja na budžetsku sisu može se ostvariti samo sistematski, sa velikom količinom znanja i rada.

Slanje nemuštih mailova institucijama ili jednoparagrafsko izlijevanje frustracija na društvenim mrežama uz tegiranje službenih lica je besmisleno.

U institucije se ulazi kroz političko djelovanje ili djelovanje u sklopu NGO sektora, što je većini bendova sociopolitička fantazija, jer ih je većina nesposobna da koherentno komunicira.

A šta kad bi se šačici sarajevskih bendova, od kojih rijetki mogu sastaviti 45 minuta kvalitetne autorske svirke, otvorila vrata Amfiteatra ili, ne dao Lemmy, velike sale Doma mladih?

Doživjeli bi debakl poput projekta Alternativni centar. Ta mutacije stare ideje da bendovi koji sviraju u katakombama Doma mladih “otplaćuju” svoje probe svirajući svakog vikenda nije pomogla nikome, osim što je brutalno ogolila istinu o zainteresiranosti publike.

Ja ne živim u iluziji da se sve stvari mogu uraditi bez budžeta. Oni koji se bave plemenitom torturom organizacije koncerata u 2024. godini ne mogu preživjeti od pretprodaje i prodaje karata.

Siguran sam da lično ne bih ulazio u veće projekte bez traženja komercijalnih sponzora ili pomoći državnog aparata. No njihovo učešće bilo bi jasno definisano i ne bi mogli postavljati nikakve ultimatume jer moj organizacijski kont nikad nije bio i neće biti zarada, već pružanje kulturnog sadržaja publici i poštivanje bendovskih zahtjeva.

Na raspravi je u više navrata naglašen fatalizam kojim se pokušalo staviti do znanja da kultura i umjetnici ne mogu ići dalje bez budžetskih sredstava. Takvo kukanje je svojstveno struji kojoj ja ne pripadam jer sam se lično, nakon 20 godina sviranja, smjestio u koordinatnom sistemu i odgovara mi moja pozicija.

Uzet ću primjer benda pod čijim imenom sam bio predstavljen na panel-diskusiji; u POPIKu sviraju ljudi koji obavljaju redovne poslove pet dana u sedmici i imaju dekade radnog staža, što nije nimalo rijedak slučaj čak i među grupama koje su headlinerska imena na velikim festivalima.

Oprema u bend najčešće ulazi finansijskim ulaganjem pojedinaca u bendu, a bend je nakon očekivanih nekoliko godina sviranja bez ikakvog profita počeo da akumulira minimalne iznose kroz prodaju majica, digitalnih izdanja i koncertne honorare.

Ovi iznosi su beznačajni, sigurno ne mogu nahraniti nikoga od nas, ali pomažu da grupa ide dalje. Ne dijelimo ih “poslovno”, što je kont dijela autorskih bendova i tezgaroša, već su u zajedničkoj kasi benda koja se otvara po potrebi. Čak i kada izvor presuši, sviranje se nastavlja, jer volimo ono što radimo i vidimo veću svrhu u tome.

Naravno, sarajevski muzičari koji žele da jedu hljeb od svoje muzike (ja poznajem neke od njih) slobodni su da to učine kako god oni smatraju da trebaju: sviranjem obrada, potpunom komercijalizacijom, neviđenim trudom ili pukom srećom.

Ja im želim sve najbolje u tom procesu.

Kao neko ko radi sa ljudima sa alternativne scene dugi niz godina, naglasio sam da je odnos ka tradicionalnim medijima očajan. Dio je to uvjerenja današnjih alternativaca da mogu postići sve sami kroz komunikaciju na društvenim mrežama (sretno sa algoritmima), a dio jedna sveopće nepismenosti koja prevazilazi okvire alternativne scene.

Imati profesionalan stav prema medijima, kroz adekvatno obavještavanje o aktivnostima i pažljivo kreirane press kitove, je minimum ulaganja i prva profesionalna stepenica koju umjetnik može pregaziti.

U svijetu tradicionalnih i novih medija posvećenih alternativnim kulturama jako često redakcije vode ljudi vođeni idealima, pa se, umjesto da umjetnici koriste medije kao megafone, došlo do toga da umjetnici dižu nos misleći da su mediji dužni da prate sve i svakoga, vukući neprofesionalce za rukav.

Alternativna scena mora naučiti sastavljati pismena press saopštenja, imati dobro dizajnirane EPK-ove, optimizirane i kvalitetne fotografije. To MOŽE da košta ili može da se nauči.

Čak i poluprofesionalan proizvod, kakav sam kreirao kada sam počeo, isporučen uz ljubaznost i zahvalu medijima, postići će svoju misiju.

Na samom kraju, dotaći ću se jedne neuspješne provokacije, pokušaja optužbe da ISK (ja) ne objavi(m) nešto kad se, ipak, pošalje press.

Istina je. Postoje dva razloga zašto nekad ne objavimo materijal koji nam dođe.

Prvi je što članovi redakcije, sve odreda volonteri, nemaju nekada vremena. Život. Ko ne razumije, stvarno mu neću crtati šta znači volontersko angažovanje.

Drugi je što nekad nema interesa (a ni vremena) da se borimo sa ogromnom količinom nepismenosti i potrebne optimizacije kako bi se objavila vijest koja će imati 50 pregleda.

U martu mjesecu sam jasno stavio do znanja da nećemo trpiti ni bezobrazluke ni napade na naš kolektiv od strane sarajevskih muzičara, pa su isti nakon ovog teksta stali.

Ipak, ideja nije prestala živjeti, pa oni koji misle da mogu javno ubacivati naša imena u blender malograđanskog dobacivanja i bezobrazluka – isprobajte me.

Također, umjetnici/bendovi/organizatori koji se postave tako da šalju pressove komercijalnim medijima, i očekuju da ih mi preuzimamo od njih, mogu zaboraviti na takvu vrstu saradnje. Ne zato što imamo ego, već jer poštujemo vaše određenje da smo kao medij nevažni.

Ovoga smo se dotakli veoma kratko, pa ću i ja biti kratak.

U trenutku kad djelo alternativnog umjetnika postane javno dostupno, bit će potencijalno kritički secirano. Neka djela će biti hvaljena, druga kuđena. Niko te ne radi zarad razračunavanja, već je diskutovanje o kvalitetama naš način borbe protiv kulturne stagnacije.

Umjetnici koji su sebe zarobili u čahuru senzitivnosti, gdje traže da budu shvaćeni, da njihov rad bude u svakom trenutku vrednovan kao pozitivan, trebaju izvući nos iz dubine ekrana svog pametnog telefona i osvrnuti se oko sebe.

Ja nikad neću biti dijelom “pozitivne struje” koja je zahvatila čak i medije koji koriste svoje resurse kako bi svaki novi bend predstavili kao “osvježenje na sceni” i “nove nade, nove snage”.

Ako je sve dobro, ništa nije dobro.

Pored toga što u mojim godinama sa obavezama koje imam ne mogu nikako ispuniti potpuno sulud prijedlog da “svi podrže sve”, smatram da je to nenormalno i iz perspektive izlaska subotnje večeri.

Podrška koja je tražena na panel raspravi najčešće je graničila sa idejom prosjačenja pažnje. Na koncertu mi ne trebaju ljudi koje ne zanimam kao izvođač. Kao organizator se ne ljutim na ljude koji slušaju Zabranjeno pušenje i ne dođu na crust bend. Zaboravite na te budalaštine. Svi imaju pravo da budu gdje hoće, kad hoće, u skladu sa vlastitim uvjerenjima. Sve ostalo je potpuno pogrešno, nezdravo i beskorisno na duge staze.

Realno gledano, oni koji najviše pričaju o “podršci svih svima” su prvi koji dolaze ni na šta.

Sviđa ti se bend? Daj mu cenera i svoja dva sata.
Ne sviđa ti se bend? Idi dalje.

U jednom trenutku nisam uspio da prikrijem svoj cinizam i ružno sam se nasmijao otužnom, ali sasvim ljudskom upiranju da bi umjetnici uspjeli, ali eto fali im samo ono nešto.

Bili bi Stonesi, samo da neko PR radi.

Bili bi Beatlesi, samo da nam je booking agencija.

Maiden nam u kraj ne bi stao, samo da je neka izdavačka kuća koja želi uložiti novac u ove bendove.

Znam da je ružno bušiti iglicom balone snova, ali vidite…

PR se naplaćuje. Booking se naplaćuje. Izdavanje albuma? Moram li objašnjavati kako komercijalne izdavačke kuće rade posao?

I opet se vraćamo na DIY principe. Treba ti nešto? Budi to nešto! Ne znaš kako postati to nešto? Poveži se sa nekim ko je to nešto i razmjeni usluge!

Na sceni kojoj ja pripadam, onoj baziranoj na sarajevskim umjetnicima nepoznatoj solidarnosti i DIY etici, stvari se dogovaraju, ideje se ostvaruju, ploče se presuju, turneje se sviraju, majice se štampaju, i život se živi. Znate zašto? Jer niko nema komoditet, a kamoli želju da bude neshvaćeni umjetnik, već svi upiru svim snagama znajući da je multitasking potreban da plamen nastavi tinjati. Svi smo sve, i to je u ovoj sferi oduvijek bilo tako.

Onako kako smo odlučili, i niko se ne žali.

Darin Mazalović iz benda Individua rekao je da može pomoći “sa grafikama i videima i da mu se ljudi jave.”

Ja sam rekao da ću, ukoliko DKC Sarajevo to bude htio, i bude zainteresiranih, rado održati radionicu o medijskoj komunikaciji gdje mogu govoriti iz perspektiva medijskog radnika i muzičara.

Ostalo dvoje sagovornika, koliko me sjećanje služi, nisu dali nikakve konkretne prijedloge. Ukoliko jesu, možete mi se slobodno javiti na e-mail sharan@izvansvakekontrole.com kako bih ispravio ovaj dio teksta.

Sve u svemu, još jednom je potvrđeno da živimo u maloj bari punoj bezubih krokodila. Pobijedilo je baljezganje naše svagdašnje, potpomognuto nezainteresiranošću i cerekanjem publike. Nema novih mladih medija i promotera, bendovi se gase čim naiđu na prvi problem.

Zazivanje da država gradi rock’n’roll scenu je tragikomedija na kojoj neću pjevati bek vokale.

Ogoljeni ideološki jaz je odličan temelj za dalji nastavak rada. Iza ISK je ove godine skoro 200 autorskih tekstova, iza POPIKa uspješna godina sviranja na najvećim regionalnim hardcore punk festivalima i koju završavamo, sa blagim čuđenjem, u finansijskom plusu, zahvaljujući našem radu, organizatorima i ulaganjima naših prijatelja/publike u naš rad.

Kao ISK nastavljamo dalje sa radom, kao POPIK naredne godine izbacujemo novi album i radimo već na novom izdanju.

Ne znam, izaberite sami svoj put. Nakon ove panel-diskusije i ovog teksta, mislim da je svo dodatno naduravanje potpuno besmisleno. Možda ja ništa nisam u pravu, samo trebate biti veći radnik od mene da to dokažete.

Sretno svima!