Najavljen je novi SAWA Fest koji će se održati od 18. do 20. jula 2024. godine. Tim povodom, mi smo ubacili imena svih bendova koji će svirati ove godine u sivi SAWA kačket. U njega povremeno zavlačimo ruku kako bi izvukli ime grupe koju ćemo intervjuisati.
U našem posljednjem intervjuu pred ovogodišnji SAWA Fest predstavljamo Okov, zagrebački hardcore punk bend koji je nedavno objavio svoj prvi album “Svakodnevno Izumiranje”. Na naša pitanja je odgovarao bubnjar Damir.
Gledam vašu promotivnu fotku i na istoj prepoznajem samo tebe kojeg sam upoznao u Sarajevu na koncertu Disbaje. Doduše, znam da među vama ima i fragmenata Senate Fox i drugih bendova, ali starenje čini svoje, zato krenimo ispočetka. Predstavi nam Okov u najkraćim crtama.
Okov je nastao prije svega iz dosade. U to vrijeme je još uvijek virus razbacan oko nas i druženja su svedena na minimum, koncertne aktivnosti su nikakve i kako to biva kad čovjek ponovno pronađe vrijeme za sebe, gitarist Davor i tadašnji basist Teo dolaze na ideju da bi svirali neki pank, onako lagano d-beat, bez vrištećih vokala.
Davor je imao poveću pank pauzu nakon kraja Senate Fox i recimo Lunara, a Teo je nakon pjevanja u Outre također život posvetio nekim drugim intetesima. Potom su obojica shvatili da su im djeca malo porasla i da je vrijeme da se opet bace u pank.
E tu smo onda u priču upali ja na bubanj i Blaž na drugu gitaru. U trenutku kada krećemo s probama, ja gazim bubanj u Slepoj Breni jer se Disbaja raspala, a Blaž je nakon sviranja u xVaseline Childrenx, Junk Messiah, The Pathethics i Ill Wind objesio gitaru za klin.
I kao što rekoh, svima je dosadno, nema se šta, pa se složio bend.
Prvo smo htjeli pokušati s djevojačkim vokalom. Pitali smo par kandidatkinja potencijalnih, više-manje djevojke koje su bile aktivne na sceni, ali kako nismo uspjeli u naumu, u pank se vratio jos jedan suborac Neven koji je isto skužio da mu fali deranja, pa smo postali ful bend polako. On je pak svoje pank bodove također skupio svirajući s Blažom u Junk Messiah, The Pathetics i Ill Wind.
Recimo da je to obiteljsko stablo bendova i recimo da je novi basist Petar bio u stoner bendu Mor(ž) i došao je nakon godinu dana rada i par koncerata, i da od te zime 2021. sviramo rokerski hardcore punk s istaknutim senzibilitetom za usporavanje koji nije breakdown, već više My War B strana.
Vodite se kao zagrebački bend, ali članovi su “gastarbajterski” razbacani po cijeloj Evropi. Kako funkcioniše rad Okova, pretpostavljam da vas to donekle usporava?
Funkcionira tako da smo svako ljeto neaktivni, a tijekom godine se hvatamo kako znamo i umijemo. Meni su ljeta već ne znam koliko godina izvor prihoda radi festivalske sezone koju sam radio i kad sam bio na regularnim poslovima. Tu i tamo nas se može sresti po Zadru ili Puli. No, više-manje mene nema tjednima, pa onda ne mogu niti želim kemijati probe i koncerte. Tada je nažalost keš jedini imperativ. Radi ove sam SAWA-e izgubio 500 eura koje bih okrenuo taj vikend na jednom drugom festivalu. E onda dođe zima.
Nas trojica koji smo u Zagrebu se nalazimo s vremena na vrijeme i radimo probe, ponavljamo stare pjesme i radimo na novima. Neven sada živi u Ljubljani, pa kad stigne doleti na probu. Petar kemija posao u Salzburgu i Zagrebu s životom u Čakovcu. Nije lako, ali moguće je. Nažalost, to nas vrlo usporava, ali svima je jasno da se od panka ne može živjeti. Probe su ove godine bile i nešto rjeđe jer je Neven imao i doškolovanje, pa je i tu bilo manje vremena za pank. Ipak, nekako smo okej s tom činjenicom.
Iskreno, ja da nema Disbaje bih napravio još koji bend pored Okova jer uvijek imam viška vremena. Kod nas su i roditeljske dužnosti često bitnije nad sviranjem, a neki od nas vole samo šetati prirodom i fotkati vikendom. Kad se sve različitosti skupe, onda kompromisno vidimo kad smo svi tu, kad možemo svirati i koliko se može izbivati da nitko ne pati (obitelj, posao, putovanja, bicikliranje itd). Okov je nekako prije svega hobi i bend tretiramo kao potencijalni bijeg iz svakodnevice. Kad stignemo, rolamo, kad ne stignemo – bavimo se drugim stvarima.
Album “Svakodnevno izumiranje” bio mi je iznimno ugodno iznenađenje. Objavljen je u martu 2024. godine, ali na kompilaciji Out of The Darknessa na kojoj se nalaze dvije pjesme sa albuma navedeno je da je miksan u februaru 2023. godine. Kako je tekao proces snimanja albuma?
Uffff, užasno sporo je to sve išlo. Nije miksan u februaru nego je tada snimljen, ali je miksan cijelu godinu pa sve do početka 2024. Mislim da smo tome i sami krivi jer smo, kako se kaže, dosta opušteni po pitanju bendovskih pitanja. Prije svega sama atmosfera na snimanju je bila dosta čudna. Nekako smo to odradili u ta dva dana. Moje je sviranje tada bila dosta krnje. Nikako se nismo mogli uhvatiti. Prvi mi je puta bila da snimam bubanj daleko od članova benda koje ne vidim i tek kada su stali pored mene i svirali mi na uši da ih vidim sam uspio. Baš, ono, teški psihološki trenutak u kojem se očaj spaja sa srećom dok još očaja čeka sa strane.
Uglavnom, odradili smo to. Snimili EP, konačno ostavili stvari snimljenima i onda od proljeća do ljeta kreće dopisivanje s našim snimateljem Igorom kojega neki znaju kao zvučnog perfekcionistu iz dub benda Bamwise. Igor isto po ljeti nema vremena za ništa. Kreću festivali, korespondencija naša s njime je spora. Promjene se tu i tamo korigiraju na snimku, no nikako da se završi priča. Ta je situacija uzrokovala stagnaciju u bendu i nekako smo došli do snimka tek ove zime.
Bio je ful prečist za moja poimanja panka, ali ono toliko se čekalo to da mi je bilo lagano i svejedno već. “Samo da se čuje više” je bila misao u bendu. Potom smo to izbacili van ove godine i mene se može kriviti jer ploča još nije vani, a rekli smo da će biti. To će biti i finalni kraj ovih pjesma i početak novih.
Jesen i zima su naše vrijeme, trenutak kada sviramo i stvaramo. Čim dođe ljeto, opet će doći sezona i sve opet kako to već u začarnom krugu posla i dokolice biva. Nisam rekao da je na kraju xJakićx radio miks za 7”?! Dugačko putovanje za 15 min hardcorea.
Spomenuo si ranije, a i ja sam primijetio izvjesnu dozu rokenrola u muzičkom izrazu Okova. Pomalo izviri iznad površine, da bi ga onda poklopio talas hardcorea. Pošto je uvijek teško opisati muziku riječima, kojih pet bendova sublimirano čine zvuk Okova?
Iskreno, kad smo krenuli, ideja je bila da probamo zvučati kao Torso, onako pankerski d-beat bez metala i apokalipse. Potom su stigli rifovi koji možda bacaju na Crudose ili imaju djelomično Black Flaga u sebi. A sliušali smo tada i dosta chain punka s Static Shock Records. Volimo i UK82 i malo se možda čuje i toga, a nije nam loš ni hardcore jednih Voheesa, i onda sve to začinimo s prstohvatom solaža jer volimo i brze rokere poput Rose Tattoo. A volimo i EyeHateGod pa je sad pitanje. Jel se i toga čuje ili ne? Jedino što ne čujem G-Funk koji ja volim slušati recimo.
Suština je takva da svatko ima svoje favorite i da nam je baza uvijek troakordna i minimalna. Ono kao Discharge. Rifovi, lavež, rifovi, refren, rifovi, solaža, lavež, rifovi, kraj. Dio benda voli i melodično, ali rekao bih da se Bad Religion još ne čuje iako nam je bitan.
Ono što meni izdvaja Okov iz mase drugih bendova su odlični tekstovi. Donijeli ste odluku da budu na našem, što ih čini možda i personalnijim. Je li to jedan od ili jedini razlog zbog čega su pisani tako?
Kada smo krenuli s rifovima, nismo baš bili načisto jel bi na domaćem ili na engleskom. Tada smo bili koncetrirani na pronalazak vokalistkinje/vokala. Neven je nekako donio “misli lokalno, djeluj globalno” i tako su tekstovi pisani na jeziku na kojem se možemo nabolje izraziti, a to je naški.
Proces pisanja teksta je kompleksna razrada i mogu primijetiti da je to jedini pravi i ispravan pristup. I odmah ću reći da su svi tekstovi njegovih misli djelo. Lik ubija! Ima svega u njima. Zdrava doza cinizma, prijezira spram kapitalizma, kritike ljudskih navika.
To je sve potrebno pank bendu jer se nama uvijek pank činio političnom pričom koja bez toga aspekta jednostavno smisla nema. Barem u okvirima uradi sam scene u koju vjerujemo i dalje, koliko god se puta razočarali u istu sve ove godine bavljenja njome.
Spominješ scenu. Dugo godina ste dio nje kroz različite projekte i ideje, a scena se mijenja, ponire i diže. Kako ocjenjujete trenutno vašu lokalnu – zagrebačku, pa onda i širu, hrvatsku?
Zagreb gori! To sada nije puka referenca na festival koji se odvijao 90-ih i koji je odgajao alternativu, nego je činjenica s kojom se ovih dana svi akteri/ice suočavaju. Ovoga proljeća je bilo, ako se ne varam, 7 pank svirki u nešto manje od 10 dana. A tempo je ubitačan cijelo vrijeme.
Bio sam na većini svirki i svi su prodali karata, okretao se merch i komentari su ponovno bili da je to sve skupa kao Berlin u najboljim danima. Ne bih išao toliko daleko, no činjenica je da je od virusa do danas posjećenost puno bolja.
Tome mogu pridonijeti nova sila bendova i gubljenja puno i previše vremena na digitalni marketing, svi skupa, i bendovi i bookeri. Plastika, Dezinformacije, Šarijanata, Killing Yield, Modern Love Story, Željezne Pilule, Kijamet, Rifftree, Ka’rah, Boneash… Ovdje je samo 10 novijih bendova, a mogao bih barem još 10 navesti.
Rock’n’roll je ponovno kul, a ovi bendovi žanrovski pokrivaju od folk punka do death metala. Naravno, taj se modus operandi ne može multiplicirati na cijelu Hrvatskkku. Rijeka je živa, Pula trga, Zadar, Split… Al’ tu priča staje. Postoje kafići, barovi, klubovi koji to nisu, koji servisiraju “indie” scenu, ali tu mjesta za uradi sam pankčinu nekad ima koliko često i nema.
To pričam radi činjenice gdje se sve može ili ne svirati u Hrvatskoj. Recimo – Slavonija je mrtva. Dogovoriti gig u nekom gradu je ravno ukazanju. Budi se Slavonski Brod. Ima nešto po Osijeku, ali to je sve drek.
Užasno je jaka centralizacija moći glavna grada jer se sve odvija tu, pa to često pacificira i samu misao da treba negdje otići i vidjeti šta ima novoga, recimo, u Šibeniku, gdje smo mi ovog proljeća imali, brijem, gig života. Prostora ima, volje ima, ljudi ima, ali meni fali ono vrijeme kad smo merch zvali distribucijom i tamo smo kupovali glazbu, ali smo se i educirali.
I to je najveći problem danas, evidentan nedostatak aktivizma koji je scenu gradio i tjerao da se zauzme za ideju. Smrt ideologije nastupa onoga trenutka kada smo odbacili ulicu kao dijalog i preselili se posve na internet.
Na prosvjedima za Palestinu nema mladih pankera/ica. Bijele vezice više ne označavaju fašizam. Reći ću da kapitalizam dobro živi od panka, dok pankerice i pankeri više ne razmišljaju jer im to jednostavno nije bitno. Zabava je prioritet. Djelovanje je recidiv. I to je ono što bih ja barem volio da se promjeni nabolje.
Aktivan si i u okvirima booking agencije Manifest Crnila. Radite dosta aktivno, nedavno ste doveli i odlični Nightfeeder u Hrvatsku. Koliki je rizično raditi koncerte u 2024. u Hrvatskoj? Ima li veće pomoći od klubova osim “evo ti prostor i snalazi se”?
Odlučio sam ove zime postati svoj šef. Država daje novac kojim potiče samozapošljavanje i 7000 eura se lako može pronaći na tvom računu ako ti struka dopušta da ti obrt bude naslonjen na sve ono što radiš i sve ono što možeš naplatiti. Tada sam bio u teškoj mentalnoj zimi, raspada mi se veza, 40-a kuca na vrata, prokrastinacija se javlja kao segment koji više ne možeš zanemariti.
No onda sam ponovno redefinirao sebe, presložio život tako da meni prije svega bude dobro u onome što radim i želim raditi i onda, da bih to ostvario, sam posegnuo još jednom za državnim novcima. Tako je rođeno Crnilo, obrt za event management i produkciju u kulturi. Za druge očito ne mogu više raditi. 20 plus godina se cimam i stalno sam siromašan i na rubu i okej mi je to. bell hooks me je davno tome naučila, ali malo mi je dosta i toga. I da, ja sam jedan od onih koji koriste sve dostupne izvore financiranja kako bi se projekti ostvarili. Jesam li legit radi toga? Fućka mi se iskreno. Jel nije bolje raditi nešto što te veseli, nego sjediti u uredu od jutra do mraka?
Unatoč činjenici da plaćam omanje poreze i sam si plaćam mirovinu, ostaje mi super dio za moje daljnje poslovne planove koji su izdavaštvo, još više koncerata, još više zastupanja izvođača, još više hospitality managementa, još više IG profila, puno više publicistike i lista se nastavlja. Novac se mora ulagati da bi se ostvario profit koji ili vraćaš sebi ili zajednici. Ja vjerujem da zadovoljam oba parametra.
Sve je to jako rizično. Jedan loš booking i novac može nestati, no otkako sam nekako profesionalizirao Crnilo, ljudi ima sve više i više na programima i nisam nego jednom bio u malom minusu otkako sam u gigovima po nekropoli. Plan je i širenje na more i svašta nešto. Iskreno da imam obitelj, jeli bi munje i pišali gromove, ali ovako je okej. Krajnje sebično možda, ali to ne znači da se ponovno kroz život neću graditi. Život je učenje i ja se često tako postavim. Kad nešto ne znaš, savladaš. Moram raditi i ono koliko radim će mi donijeti prihoda da ne moram razmišljati o tome što ću jesti. A bilo je i toga kroz život, nećemo se lagati.
Nightfeeder je bio super. No, bilo je super gigova ove godine. Ne znam koji je nabolji. Cilj je imati 150 ljudi na gigu uvijek pa što god da svira: power violence, beatdown hardcore, techno rock, darkwave, crust, post punk, black metal. Samo da je mračno je moj moto!
I da 150 bude minimum! Kad smo već kod klubova i prostora, volio bih da nam prokomentarišeš jednu vašu lokalnu neugodnost, nedavni upad specijalne policije u AKC Attack u Zagrebu. Šta se zapravo desilo i kakvi su motivi tog upada, koliko sam uspio shvatiti, na prvi dan nove vlade?
E to je bila noć. Ja i još par ljudi sjedimo u parku pored kluba Tvornica, slavimo lik i djelo benda Otrovna Kristina, posebno stiha “Jednom se živi, a sto’put se umire!”, kadli Sertić dobiva poziv da je racija u Medici.
Rekao bih da je ta noć bila rutinska noć u životu mladih drotova koji su našiljili puške po naredbi. Mnogi su odmah optužili državu i desničarenje što je svakako nova europska svakodnevica, no meni se čini da u slučaju Attacka samo to nije bio slučaj. Vlada se još nije pravo ni posložila bila kako spada. Policija dolazi i na poziv građana, a taj vikend i tome prethodni je u Attacku bila zabava u dvorištu, i to ona soundsystem kulture, pa susjedi vjerojatno nisu sretni tom činjenicom jer su za vrijeme virusa svaki vikend “trpjeli” takvu zabavu.
Potom niti posjetitelji/ice nisu nevini jer nije ovo Europa, pa da gosti odu kući nakon partija. After počinje u dvorištu na Bluetoothu i seli se gdje se već seli. I susjedi opet ne spavaju. I tako preko 15 godina.
Sad, ako sumiramo vlast (iako je Hrvatskkka udesno, Zagrebom rulaju reformirani NGO-isti iz Možemo) i skretanje udesno, i tome dodamo nezadovoljne građane koji činjenice prijavljuju mjesnom odboru i ekipu koja se raspada drogirana, dobijemo temelj za ulazak drotova i demonstraciju moći.
Mislim da je najbolje ponovno pročitati Attackov komunikej napisan koji dan nakon toga koji dosta toga objašnjava, iako se pravi odgovor kao i između mojih rečenica ne da iščitati. Meni je samo suludo jer sam imao komentar o samoorganizaciji na Crnilo profilu i nakon toga, pa me dio pank scene zvao da se cenzuriram jer će biti sranja? To govori mnogo o smrti ideologije o kojoj sam pisao u redovima prethodno ovima. Da šta će reći novinari?! Kakvo vrijeme za biti živ.
Out of The Darkness kompilacija: “Preko zidina” do sjajnih hardcore punk bendova
Stižete na SAWA Fest ove godine. Šta je za vas, ili tebi, SAWA?
Kada je SAWA nastala, prije sad već 15 godina, ja sam još živio u Rijeci tada i to je bilo to neko razdoblje kad sam svoj interes za uradi sam kulturu preselio u razne druge žanrove. Pa mi nije bilo nešto stalo da idem tamo. Počeo sam ići na stoner doom festivale ljeti i to mi se činilo kao puno pametnije nego ići na Monte Paradiso. Ležiš na travi i sve super zvuči ili se raspadaš po stepenicama i boriš za zvuk. Tada sam imao drugih prioriteta. Ali stvarno su svako ljeto i šljake po festivalima već skoro 15 godina otkako je i Županje.
Da sad ne ispadnem scenski jadnik, stopirao sam iz Rijeke za Županju u zimu sad već davne 2007. na Bolesno Grinje, Infernal Hemeroid i sve ostale. Tako da znam sve, pratim sve. Ja sam voajer iz hobija, puno više nego radi ludosti.
SAWA-u sam posjetio, da stvar bude luđa, tek lani kad sam sjedio u kombiju na autocesti i promatrao nebo kako još jednom nosi sve pred sobom. Tako da osim zabave u kafani i samorganizacije koncerta u Požegi dan poslije, ja fest nikad vidio. Pratim sve, jebeno se to odvija, Vijeko se vrati iz gdje god da je, Deda potegne web, Sandra ubija videose, ostali kopaju, Maja piše kuharice, Sikača se pije i sve je to meni jasno. Ali život me jednostavno nije vodio tamo. Mislim da je to rijedak primjera uradi sam punk festivala osim Intermezza gdje sve odvija od ekipe za ekipu.
Ovo sad ne umanjuje snagu Monte Paradisa ili Škotovu Empeduju, ili ih čini manje DIY. Ipak mi se čini da jedinstvo, prijateljstvo, snaga i antifašizam na pank sceni jasno i glasno žive u Županji tih par dana kada se privremena autonomna zona još jednom pokaže kao dobrodošlo intervencija u realno.
Ništa, vidimo se onda po prvi put kako treba u Županji! Hvala ti na razgovoru!
Hvala i tebi na interesu za rad grupe Okov. Sretno tebi sa ISK!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
