Nakon fenomenalnog koncerta Vipere i Fakat! sredinom maja ove godine, redakcija ISK je početkom juna mjeseca dobila poziv da prisustvuje DJ setu Lutajućeg DJ Zdene. Kad se priča o domaćem undergroundu, nemoguće je zaobići Zdenka Franjića, poznatijeg kao Lutajući DJ Zdena. Još od kraja osamdesetih neumorno gura alternativnu scenu, a njegova etiketa Slušaj najglasnije često se spominje kao prva istinski nezavisna izdavačka kuća na prostoru bivše Jugoslavije.
Kroz Franjićeve ruke i uši prošli su brojni bendovi koji su kasnije postali nezaobilazni dio regionalne rock historije, od Majki i Satan Panonskog, preko Overflowa, Kojota i Bambi Molestersa, pa sve do Goribora, Damira Avdića Diplomtza i M.O.R.T.-a. Za mnoge je upravo Slušaj najglasnije bio prvi korak ka široj publici.
Početkom devedesetih organizirao je događanja u zagrebačkom Vrbiku pod nazivom ”Bombardiranje New Yorka”, višesatne, a ponekad i višednevne koncertne maratone na kojima su nastupale desetine bendova. Zanimljivo, s izvođačima nikada nije potpisivao ugovore, sve se temeljilo na povjerenju i zajedničkoj ljubavi prema muzici.
Tokom više od tri decenije djelovanja objavio je stotine albuma, a ni danas ne usporava, izbacujući nova izdanja gotovo na mjesečnoj bazi. Prije ratnih godina kod njega su snimali čak i neki danas kultni američki garage i punk sastavi poput The Humpersa i Morlocksa. Osim muzike, Franjić se bavi izdavanjem knjiga i stripova. Godine 1994. pokrenuo je biblioteku ”Bratstvo duša”, kroz koju objavljuje poeziju i djela muzičara s margine i izvan mainstreama. I dalje je aktivan na sceni, bilo kao Lutajući DJ Zdena ili s Babiloncima, nastavljajući širiti duh undergrounda koji ga prati već decenijama.
Kada sam došao u već meni jako drago Atomsko sklonište Bare, gospodin Franjić je sjedio za svojim stolom. Pozdravio sam se sa organizatorima i upoznao sa Zdenkom, ljubazno sam ga zamolio za intervju na što je pristao, mogu reći sa toplim ushićenjem. Prije intervjua, fokusirat ću se na njegov performans.
Večer je otvorio recitalom poezije, dajući omaž prijateljima koji su doprinijeli svojim stvaralaštvom. Publika je pažljivo slušala stihove koji su se kretali između svakodnevice, humora, životnog iskustva i duha nezavisne scene koju Franjić toliko dugo gradi. Nakon poetskog uvoda uslijedio je zaokret. Zdena je uključio matrice i krenuo s izvedbom pjesama. Nekako mi se taj dio činio toliko spontan, s ciljem da se ostvari povezanost s publikom, a opet da Zdena pokaže svoj talenat i radni staž. Između pjesama ubacuje anegdote, kratke komentare i dosjetke, pa nastup teče kao razgovor. Jako mi se dojmilo to da se Zdena nije fokusirao na koncepte jugonostalgije, već neko ko je aktivni sudionik scene. Lutajući DJ Zdena je pokazao nešto drugačije, pomalo haotično, nepredvidivo, ali jako zanimljivo i autentično. U nastavku intervju!
Kojim povodom ste ovdje i koja su neka Vaša očekivanja?
Dečki koji snimaju dokumentarac su to organizirali i došli sa mnom. Danas smo ovdje (Novi Travnik), a sutra u Gornjem Vakufu, i to je to, čuti ćeš. Kroz svoj performans ja recitiram, imam matrice preko kojih pričam i tako.
Vi ste prvi nezavisni (privatni) izdavač u bivšoj državi. Da li bi mogli napraviti nekakvu usporedbu sa današnjim vremenom, bio je period zatišja što se tiče fizičkih izdanja, pa smo sada u nekoj ”revival” fazi. Kako Vi gledate na to?
Pa gle, ja oduvijek to tako radim. Ja radim samo fizička izdanja, CD-i, ploče… počeo sam sa kazetama koje smo presnimavali, čak sam nekim bendovima radio i ploče. Sad najviše radim CD-ove, imam nešto na Bandcampu i MediaFireu gdje se ti albumi mogu skinuti i to je to.
Stali ste naprimjer iza Majki, koji su svoje prvo izdanje izdali upravo preko vas. Vi ste ih prvi otkrili i dali im ključ za uspjeh. Kakav Vam to osjećaj sada budi, skoro 40 godina poslije?
Tako je, prvo moje izdanje su bile Majke, kazeta. To mi je jako drago, jer znači da sam dobro pogodio, zar ne? Ali nisu tu samo Majke, oni su recimo najkomercijalniji i najrazvikaniji. Tu su i The Bambi Molesters, Satan Panonski, M.O.R.T. Ja imam oko hiljadu izdanja i ne radim samo CD-ove, radim i knjige, većinom knjige pjesama, onda stripove isto. Ja to više radim iz gušta jer me to zanima, onda usput radim to nekome kome je to okej da ja to radim i to je to, ja imam bendova koji imaju po 300 izdanja, niko ne zna za to. Ali ja to redovno šaljem na recenziju na terapija.net i onda to oni recenziraju, što bude dobar feedback bendu kako bi mogli krenuti dalje kroz svoj glazbeni put.
Koliko je zapravo recenzija bitna, pogotovo pisana? Kako gledate na današnju alternativnu scenu, recimo konkretno u Hrvatskoj?
Jako je bitna, pogotovo ako je malo opširnija, dobro obrazložena. Ja isto imam bend i svoje projekte i drago mi je čuti neku vrstu povratne informacije da bih znao u kom smjeru ići sa tim projektima. Super, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni, Sloveniji, Srbiji, tj. ta ex-yu scena. Uvijek ima dobrih bendova, koji možda nisu razvikani, ali rade. I mislim da su jako dobri.
Koje su neke prepreke koje recimo bendovi u nastanku susreću? Jako brzo se zna desiti da im se ta inicijalna ideja poljulja. Primijetio sam da bend nastane pa se ugasi, šta je najvažnije za opstanak?
Važno je da se nešto radi, i da ako se taj bend raspadne, da ti ljudi koji su u bendu nastave s nekim drugim projektima, drugim bendovima i tako dalje. Mislim da je muzika umjetnost koja je najjača. Jača je i od slikarstva i od filma jer je se ne može uhvatiti rukama, a opet može promijeniti nečije stajalište i mišljenje.
Da li mislite da današnju omladinu vuče drugačija struja nego kako je to prije izgledalo?
Pa normalno, to su neke nove generacije, ali važno je da nešto rade i stvaraju. Također je važno da imaju svoj stav, a ne da kopiraju neke druge, da žele da postanu mega-zvijezde, da pišu o njima. Meni se to uopće ne sviđa, više volim te bendove koji rade i dalje; recimo, taj prijatelj koji ima 300 albuma i piše i prevodi, aktivan je na sceni ali nema ga u medijima, nije poznat, ali vrijedno radi.
Spomenuli smo na početku Satana Panonskog, vjerujem da će čitatelje ISK zanimati, da li imate neku anegdotu vezanu za njega?
Imam ih više. On je bio jako inteligentan dečko i svestrani umjetnik. Crtao je i pisao, radio performans. Evo prijateljica je uradila knjigu o njemu, 500 stranica. Bio je popularan i svestran, ali nije bio prisutan u medijima i takvim stvarima. Za mene su (mainstream) mediji plaćena reklama, ja to ne računam kao neku popularnost, to je više plaćeno. On je živio i radio još od 70-ih godina, imao je taj bend Pogreb.
Stvarno šteta što je završio tako kako je završio, ima hiljadu verzija kako je završio, ja ne znam. Ali to je najprodavanije moje izdanje i svako ko dođe, gleda šta ima na mom štandu i veli ”aa evo ga”. Ili ga je znao ili je već čuo o njemu nešto. On je namjerno stvarao tu legendu o sebi, nije to slučajno, znaš. Bio je osjećajan i topao čovjek, neki su ga se bojali, mislili su da je ono… Jednostavno nema takvih danas.
Evo jedan Amerikanac je izdao njegovu ploču, tj. kompilaciju njegovih radova, znači da to nešto vrijedi. Oni to na zapadu nemaju, taj istočnjački utjecaj u panku, ali čuju da ima tu nešto, još kad ga vide! Za razliku od GG Alina, on je bio na malo drugu stranu, ali imaju neke poveznice. Sve i svakog je volio!
Prošli ste kroz sve ere muzičkih izdanja, od fizičkih do digitalnih, kako gledate na to danas?
Ja prvenstveno gledam fizička izdanja, a prošao sam sve kako to veliš, a bio sam i panker i darker, sve sam te faze prošao. A sad, to što ja radim imam taj bend Babilonci i Lutajući DJ Zdena, Loši Dečki prije toga… gledam nešto svoje da dam, a ne da gledam druge pa kopiram. Mislim da je to najvažije, jer čim ti radiš nešto svoje odmah si najbolji, ne moraš se dokazivati tako što ćeš gledati prema drugima pa crpiti inspiraciju preko drugih.
Šta Vas drži i dan-danas, tjera da stvarate i radite nakon toliko godina?
Nisam našao nešto bolje. Meni nije važan novac i to. Treba mi samo za popit’, imam di živit i to. Nemam velike troškove, čovjek nema veliki trošak ako se ne drogira ili štaznam kako troši, kupuje neke skupe stvari jer kad umre ne može ponijeti sa sobom. Nisam našao nešto bolje, da jesam možda bih nešto drugo radio. Ovo me ispunjava isto, ti nastupi kojih baš nema puno. Evo sad smo bili u Zagrebu, mjesto se zove Klet, to je mjesto i za vizuelni performans kao i za muzički, pa stripovi, knjige, sajmovi…
Navečer budu svirke bendova, bili smo Lou Profa i ja, on ti je prvi hrvatski panker. Imali smo nastup, bilo je ludnica, svi su se smijali, a mi smo puštali funk muziku i to svi znaju, to je ples, igra (smijeh). I tome se veselim, volio bih još koji put tako nešto doživjeti, tu energiju, a publika tu je bila ono… ludilo, bila je ekipa Matrijaršija iz Beograda. Ženske to vode, ali i muški sudjeluju u tome, napravili su fenomenalnu atmosferu. Donijeli su svoje stvari, bave se diskom i tiskom, umjetnošću, stripovima, bilo je super, ove godine je isto bilo, ali nismo mogli učestvovati jer smo bili učesnici godinu prije.
Koliko je važno čitati, bilo koji oblik štampane forme?
Ja pretežno i uglavnom čitam stripove. Čitam autore koji mi daju da radim njihove knjige, prije dok se nisam bavio ”uradi sam” izdavaštvom sam čitao svašta, najviše sam volio perspektivu prvog lica, autobiografske stvari, bez puno fantastike i fantazije.
Šta je po vama najbolje, DIY tj. uradi sam koncept ili da neki izdavač stane iza toga?
Uradi sam je najbolje i to svako može, najbolje samom sebi možeš nešto uraditi, ti najbolje znaš koju i kakvu muziku želiš. Ima bendova, evo naprimjer tvoj urednik Sharan, mi smo se čuli prije 10-15 godina i ja sam vidio da on isto to tako radi. I nismo mi jedini bili koji smo se tim konceptom vodili, na sajmu koji sam prethodno spomenuo, svi koji su došli su ponudili nešto svoje. Obično volim bendove na prvu, njihove prve albume i izdanja, mislim da su to najjača ostvarenja jer to je ono, sve daješ od sebe, a poslije se stvari kompliciraju.
