Unatoč hardcore punk korijenima, A Perfect Circle su dio mog muzičkog repertoara već nekih 10-15 godina. Stoga sam morao pohoditi njihov koncert na zagrebačkoj Šalati, usprkos svim životnim nedaćama koje me prate već više od godinu dana. Dodatni motiv bio je taj što ovaj bend izuzetno rijetko dolazi u Evropu, a ovo im je ujedno bio i prvi nastup u Hrvatskoj.
Iako sam u Zagrebu već godinama redovan na svirkama, ovo je i meni bio prvi put da posjećujem Šalatu. Hodajući uzbrdo uz Vončininu i ulicu Cvjetka Rubetića, bilo je lijepo vidjeti grupice ljudi kako idu ka istom cilju, te kako se ispred samog ulaza druže i piju. Generalno mi fale ovako organizovani odlasci na koncerte i zazivam povratak ovog oblika druženja prije i poslije samih događaja. Ispred ulaza se nalazim sa ekipom koja je potegnula iz Rijeke, pa zajedno ulazimo u prostor SRC Šalata.
Za one koji ranije nisu bili, Šalata je sportsko-rekreativni centar, a stadion na kojem se održavao koncert koncipiran je tako da je pozornica smještena na početku partera i okružena sa tri tribine (od kojih se jedna te večeri nije koristila). Ulaskom na stadion i silaskom niz nekoliko stepenica, izbija se u ravan sa centralnom tribinom koja gleda direktno na binu i koja je bila potpuno ispunjena. Lijevo se nalazila druga, nešto praznija tribina, dok smo mi svoje mjesto našli u parteru. Vrijedi napomenuti: koncert je bio rasprodan, što znači da je u prostoru bilo oko šest hiljada ljudi.
A. Williams – magični uvod
Na plakatu, kada je koncert najavljen, stajalo je ime A. A. Williams kao specijalne gošće, ali ranije nisam stizao provjeriti o kakvoj se muzici radi. No, s obzirom na to da svira prije APC-a, očekivao sam nešto žanrovski blisko. Bilo je i bolje nego što sam mislio.
Ispostaviće se da je A. A. Williams post-rock autorica iz Londona koja, pored toga što pjeva, svira električnu gitaru, a na sceni je prate basista i bubnjar. Njen set, koji je trajao 35 minuta, bio je obilježen mračnim i nježnim tonom, distorziranim harmonijama, odličnim gitarskim vještinama i njenim specifičnim glasom. Nastup ovog tria bio je sjajna uvertira za one zbog kojih smo svi došli.
“Let’s take a trip together. Put your phones away. Stay connected”
Ova poruka o odlaganju telefona emitovana je putem razglasa i prije nego što su članovi APC-a izašli pred publiku. Onda, tačno u 21h, na pozornicu stupaju Josh, Greg, Matt, Billy i Maynard. Zanimljivo je da Maynard ne istupa kao klasični frontman pozicioniran u centru i ispred ostalih, već upravo suprotno – kao svojevrsni anti-frontmen. Sve vrijeme boravio je na povišenoj platformi ispred ogromnog displeja, u ravni sa Gregom (drugim gitaristom i klavijaturistom) i bubnjarom Joshom, koji su također imali svoje platforme. Matt na basu i Billy na gitari na bini su bili bez platforme, pa su se jedini manje-više kretali po njoj.
APC svoj set otvara pjesmom “The Package”. Na ekranu iza Maynarda, u čijem je središtu prepoznatljivi logo benda, izmjenjuju se psihodelični vizuali. Zvuk je od prve sekunde čist, a Maynardov vokal fenomenalan – svoje dionice uživo iznosi kristalno čisto, kontrolisano i bez ikakvih grešaka, baš kao na studijskim verzijama.
Nakon uvodne numere, Maynard sa scene poručuje upravo ono što sam stavio u podnaslov: Odložite telefone. Ostanite povezani. Suština njegove poruke jeste da uživamo u trenutku, umjesto da svaki sekund snimamo i kačimo na društvene mreže.
Nakon “The Package” i “Disillusioned”, nizale su se “The Contrarian”, “The Doomed”, “Weak and Powerless” i “Rose”, a onda je uslijedila – na moju ličnu žalost – obrada Lennonove ionako dosadne pjesme “Imagine”, za koju sam se nadao da će je preskočiti.
Nakon ove obrade, setlista je nastavljena numerama “Gravity”, “Talktalk” i “3 Libras”, da bi nakon tačno sat vremena svirke stigli do jedne od njihovih najboljih i najpoznatijih pjesama – “The Outsider”. Taman kad je atmosfera eksplodirala, kada je cijeli stadion uglas pjevao svaku riječ i kada smo pomislili da nakon sat vremena ulazimo u sam vrhunac koncerta, uslijedio je šok: kompletna ekipa benda naprasno odlazi sa bine.
Nikome u publici ništa nije bilo jasno dok se na displeju nije pojavila obavijest da se radi o pauzi od deset minuta. Jebenih deset minuta pauze! Prije pisanja ovog teksta proguglao sam da li je to uobičajena praksa APC-a i saznao da je razlog za prekid – hidratacija. Pomislim, uredu, Maynard ima 62 godine, mogu donekle razumjeti potrebu za predahom. S druge strane, njegove starije kolege i vršnjaci sa scene redovno “gule” i znatno duže koncerte bez sekunde pauze. Dio publike ipak je iskoristio ovaj neočekivani tajm-aut da skokne po pivo i vrati se na svoja mjesta.
Kada je konačno prošlo tih hidratacijskih deset minuta, koncert je nastavljen žestokom “Counting Bodies Like Sheep to the Rhythm of the War Drums”. Uslijedila je nova pjesma “Starless”, koja u sebi nosi autentični pankerski, anti-establishment duh i tekst, a zatim i mračna “The Noose”.
I onda, za sam kraj – “Judith”. Fuck your God uglas sa Maynardom i Billyjem urla šest hiljada ljudi i sva energija koja se akumulirala tokom večeri konačno eksplodira. Članovi APC-a ponovo odlaze sa scene, ali ovog puta to nije bila pauza. Bio je to kraj seta od sat i po vremena, u koji je bila uračunata i ona desetominutna pauza.
(Ne)savršeni krug
Prijatelji me nakon koncerta pitaju kako je bilo i da li sam zadovoljan. Moj odgovor je: bilo je odlično i jesam zadovoljan. Ali…
Setlista je možda mogla biti i bolja, iako je za pohvalu što je prožeta materijalom sa sva četiri studijska albuma i što su najbolje (i najpoznatije) pjesme ostavljene za kraj. Da li sam očekivao nešto više, neki trenutak potpune psihodelije i potpunog tripa? Iskreno, jesam, ali to je vjerovatno bila moja greška u očekivanjima.
Zvuk je bio besprijekoran, vizuali sjajni, članovi APC-a su vrhunski muzičari, a Maynard je i dalje izvanredan vokal. Ogroman plus je i to što smo sa Šalate izašli bez tona snimljenog materijala za društvene mreže, kao i činjenica da ovaj izvještaj pišem bez ijedne jedine zabilješke u telefonu, što inače radim kada izvještavam sa svirki, koncerata i festivala.
No, unatoč svemu, krug na kraju ipak (ni)je savršen. Fanovi APC-a, kao i oni koji su ih tek otkrili, zaslužili su malo više od obrade “Imagine”, bizarne hidratacijske pauze i u konačnici – relativno kratkog koncerta.
P.S. Ako se pitate zašto uz izvještaj nismo objavili popratne fotografije: pravila slikanja iz photo pita na prve dvije pjesme su bila poprilično stroga. Kako se nismo akreditirali za photo pass, a iz publike nismo htjeli slikati zarad poštovanja ka bendovima, organizatorima i publici, ostalo mi je da vam riječima dočaram ono što slikama nisam. Nadam se da sam uspio u tome.
