Osnovani prije više od decenije, ovaj “prljavi” rokenrol instrumentalni trojac gradi reputaciju isključivo na sviranju uživo: sirova energija, melodična preciznost i zvuk koji, kako sami kažu, najbolje djeluje kad ga doživiš na licu mjesta, a ne na streaming platformi. Ovo je Grim Rhythm, instrumentalni australski rokenrol trio koji nam dolazi u goste 16. septembra sa bendom Frenzee da naprave rusvaj u sredini radne sedmice.
O povratku, filozofiji sviranja bez tekstova i o tome šta rokenrol za njih zapravo znači, razgovarali smo sa basistom benda Mattom Verinderom.
”Forever Eating Shit” je vraški dobar naslov za povratničko izdanje, kada se zadnji put ta fraza činila bolno istinitom?
Posljednji put kad se ta fraza činila stvarnom bilo je prije nekoliko godina kada smo svirali u Newcastleu, u Australiji, pred publikom od 2 osobe i izuzetno neentuzijastičnim osobljem lokala. To je ono što zovemo jedenje govana! Ali to su svirke koje grade otpornost i karakter. Dobro je ponekad biti ponižen.
Gitarista Tim je sve sam snimio u svom Wrangler Studiu, miksao i masterizirao. U Timovom slučaju, je li biti audio inženjer i gitarista značilo svađu sa samim sobom oko miksa, i ko je na kraju pobijedio?
Iznenađujuće da nije. Cijeli proces je bio tako jednostavan. Nesvjesno smo bili tamo sami, samo nas trojica. Nesmetani, proces je bio mnogo lakši i tečniji. Jedini izazov s kojim se stvarno suočavamo je poštovanje rokova. Kada imate cijeli studio na raspolaganju i u osnovi neograničeno vrijeme teško je izgraditi vremensku liniju i strukturu do kada nešto treba biti završeno. Blagoslov i prokletstvo istovremeno. Ponekad nam nedostaje tradicionalni način ograničenja vremena u studiju, recimo da rezervišete jednu od dvije sedmice i to je to, natjera vas da to uradite! Ali Timova sposobnost da producira, miksa i radi mastering je nevjerojatna prednost koju koristimo do maksimuma.
Jeste li se vas dvojica umorili od slušanja “hajmo još jednom” za vrijeme snimanja?
To je super pitanje. (smijeh) Volio bih da mogu imati dramatičniji odgovor i ispričati vam kako se svađamo i svađamo, ali sve je prošlo tako glatko. Toliko smo dugo radili zajedno da znamo kako učiniti jedni druge bar donekle sretnim. Iako se sjećam određenog bubnjanja kad je Tim malo popizdio.
Pokrenuli ste Suspect Records kako biste bili u mogućnosti izdavati vlastitu muziku pod vlastitim uvjetima. Kao izdavači, šta je jedna stvar koju nikada ne biste učinili drugom bendu?
Nikada se ne bih uključio u neki drugi bend isključivo zbog vlastitih finansijskih interesa. Znam da zvuči isklišejzirano, ali još uvijek se puno toga događa u muzičkoj industriji. Novac je gorivo muzičke industrije i svi se bore za više. Želim ostati što je dalje moguće od industrije, a da pritom budem u mogućnosti profesionalno djelovati kao muzičar. Teška je to tehnika i tanka je linija između nezavisnosti i udobnosti, te posla koji prvenstveno zarađuje novac, a umjetnost stavlja na drugo mjesto.
Koji su neki od lokalnih bendova ili muzičara na koje se ugledate i kako trenutni val australskog rocka utječe na vaš pristup stvaranju?
Gledamo bendove i inspirišu nas bendovi koji rade stvari sami, pravi DIY. Osjećam kao da je izraz DIY dobio novo značenje u posljednjih deset godina. Nekada je to imalo konotaciju nekih stvari koje su bile pomalo nespretne, male i lokalne. To nije istina sada u australijskoj muzičkoj sceni. Bendovi kao što je King Gizzard & the Lizard Wizard pokazali su da možete snimiti svu svoju muziku u svom studiju, objaviti je putem vlastite izdavačke kuće, a zatim ubrati sve teško zarađene plodove umjesto da ih ukradu menadžeri, agenti i izdavačke kuće. Drugi bend koji djeluje na sličan način je Coffin, vrlo radišan bend koji je DIY, Private Function i Speed. Svi ti bendovi su veliki utjecaj na nas i kako radimo kao bend.
Koji dio industrije bi mogao sretno gledati kako gori do temelja, a da ne proliješ ni suzu?
Mainstream radio, platforme za streaming i sve usrane bendove nastale u industriji da zauzimaju mjesto na pozornicama širom svijeta. Svi znamo ko su….
Vaše stvaralaštvo je bez vokala. Postoji li neka pjesma na novom izdanju za koju biste rekli da je “najiskrenija”, i kako to uopće objasniti nekome bez teksta na koji bi ukazali?
Mislim da nijedna pjesma nije iskrenija od ostalih. Album je zapravo jedan komad glazbe i namijenjen je da se sluša na taj način.
Kao bend sa deset godina staža, imali ste sigurno puno prilika da odustanete? Šta vas drži?
Mi zapravo nismo dobri ni u čemu drugom, pa ne možemo odustati. Mi smo samo gomila gubitnika u bendu, barem imamo to.
Jeste li imali problema tokom turneja? Možete li podijeliti bilo koje specifične situacije u kojima ste se osjećali izgubljeni i da niste bili zadovoljni kao bend ili kao pojedinci?
Bože, bilo je toliko ovakvih situacija. Mislim da ne mogu ići u detalje ovdje, ali to bi gotovo uvijek uključivalo previše narkotika, previše alkohola i nas ‘degenerika’ u gradu u kojem ne živimo. Ali što se tiče nezadovoljstva, to je obično samo zato što mjesto dešavanja svirke ne isporučuje dovoljno piva.
U Sarajevu svirate sa Frenzeejem? Da li vas sviranje sa drugim bendovima potiče da se promijenite na bilo koji način?
Ma kakvi. Sviramo kako želimo, gdje god smo i s kim god da sviramo. Ne prilagođavamo ništa nikome.
