Saray Mutvak Sessions je novi sarajevski booking kolektiv. Čine ga Saira Alibegović, Ademir Alibegović i Haris Nuhić, trojac povezan različitim iskustvima iz muzike, umjetnosti i srodnih industrija. Ideja kolektiva nastala je spontano, iz razgovora i druženja, ali je vrlo brzo prerasla u konkretnu želju da se na sarajevskoj sceni napravi prostor za drugačije, alternativnije muzičke pravce i izvođače koji još uvijek nisu toliko zastupljeni u gradu.
Premijerni događaj u organizaciji Saray Mutvak Sessionsa održat će se u petak, 28. augusta, kada u Sarajevo stiže beogradski duo Skier & Yeti, bend koji svojim spojem funka, elektronike, stoner rocka i psihodelije teško može stati u jednu žanrovsku ladicu, a podršku će mu pružiti i Sotomayor
Sjeli smo sa Sairom, Ademirom i Harisom kako bi dobili odgovore na pitanja o nastanku SMS-a, stanju alternativne scene u Sarajevu, njihovim planovima, organizaciji prvog događaja, ali i o tome na čemu žele raditi u budućnosti.
Koju konkretnu prazninu sarajevske scene Saray Mutvak Sessions planira popuniti, i po čemu se vaš pristup razlikuje od onoga što već rade postojeći organizatori?
Saira: SMS je nastao poprilično spontano; jedna od bezbroj noći provedenih u mutvaku kod [Harisa Nuhića] Nuhe, gdje čak poneki razgovor i ode u produktivnom pravcu. Smatramo da zvuk koji planiramo gurati nije zastupljen, vjerujemo da će pronaći svoju publiku, te da je promocija alternativnih svirki generalno jedna od slabijih tačaka u našem gradu – desi se da za neku svirku saznamo tek nakon što se desila, ukoliko nismo hronično online na baš svim društenim mrežama da bi upratili lokalna dešavanja. Cijeloj postavi SMS-a je advertising ‘bread and butter’ što bi rekli stari ljudi, i zato mislimo da imamo dobru podlogu da izguramo ovaj hobi u solidan projekat.
Vas troje dolazite iz različitih, međusobno povezanih iskustava u muzici i umjetnosti. Ademir već ima iskustvo u DJ-ingu, Drop Department i Sarajevo Dance Cartelu, Saira kroz kreativno asistiranje pri organizaciji, kao grafička dizajnerica, dok Haris donosi dio iskustva kao bubnjar dugi niz godina. Kako su se ta različita iskustva spojila u Saray Mutvak Sessions i šta je svako od vas donio što drugo dvoje možda ne bi mogli?
Saira: Tačno je da sve troje imamo različita iskustva kroz kreativne projekte tokom zadnjih deset godina, ali iz tih projekata nosimo samo dobre lekcije, koje su izašle na vidjelo kroz planiranje Saray Mutvak Sessions – u raznim fazama je nekome glava bila u oblacima u smislu ambicija, a neko je čvrsto stojao na zemlji. I baš to je super balans. Treba biti i megaloman i skroman, treba razmišljati dovoljno daleko da sebi unaprijed stvorimo probleme i dileme i momentalno ih rješavamo. Ne postoji passion project iz kojeg se ne izađe sa par novih sijedih.
Najavili ste prvi koncert: Skier & Yeti i Sotomayor. Zašto baš ti bendovi? Šta vas je kao booking privuklo da upravo oni budu prvi gosti?
Haris: Skier & Yeti su nas baš pozitivno iznenadili na Bear Stone Festivalu u Slunju. Pojavom i zvukom, mislili smo da bend možda dolazi iz Skandinavije ili Montpeljea, tako da nam je bilo interesantno i drago kad smo skontali da su momci zapravo iz Beograda. Fazon sa S&Y je što ih je nemoguće svrstati u jedan muzički koš: ima tu i funka, elektronike, stoner rock prelaza i psihodelije. Oni sami prave svoje kostime i instrumente, a mi poštujemo kvalitetan DIY momenat.
U biti – savršeno utjelovljuju sve što želimo da Saray Mutvak Sessions predstavlja, i zato su nam bili jednoglasan prvi izbor. Sotomayor kao support bend je bila moja ideja, s obzirom da ekipa često dolazi kod mene na probe i pratim njihov rad. Stil im se apsolutno poklapa uz S&Y, pa će ovo biti, nadamo se, interesantna instrumentalna noć.
Koliko vam je bitno da izvođači koje dovodite budu nešto što sarajevska publika još nije imala priliku često gledati? Da li vam je cilj prvenstveno dovoditi kvalitetne bendove bez obzira na žanr, ili već imate neku širu muzičku estetiku i kriterij po kojem birate izvođače?
Ademir: Muzičku estetiku imamo, ali u nju se može uklopiti svašta. Ne radi nas sigurica, ne želimo biti organizacija koja dovodi bend koji je već dva-tri puta bio gost pod drugom etiketom – jednostavno postoji previše dobre muzike i izbora da nam to bude u interesu. Sigurno da imamo određene žanrovske pravce koje želimo furati, i koje će ljudi, nadamo se, danas-sutra poistovjetiti sa Saray Mutvak Sessions, ali ako nešto out-of-the-box zadivi sve troje iz organizacije – definitivno bi razmislili o bookingu jer ne bježimo od mnogo alternativnih pravaca.
Kako ste podijelili uloge unutar kolektiva? Booking, komunikacija s bendovima, logistika… ko šta radi, i da li postoji pisan dogovor ili je sve zasnovano na povjerenju?
Saira: Još uvijek smo na samom početku, pa smo svi u svemu, a vjerovatno će tako i ostati. Saray Mutvak Sessions je ustvari obiteljski biznis, pa tipično balkanski sve ide bez pisanog dogovora. Ali svi imamo neke svoje ‘strong suits’, kao Transformersi kad se sastave i postanu jedan puno jači gestalt robot. Ja sam zadužena za vizuelni identitet i kreativnu strategiju. Haris je riznica muzičkog znanja (a i muzičke opreme), te puni tehnički support za sve zahtjeve bendova koje dovodimo. Ademir je mag za logistiku, komunikaciju i “uvoz” bendova, a njegovo iskustvo u advertisingu je razlog zašto niko ne može reći ‘nismo znali za ovu svirku’.
Kampanja za prvi događaj je u punom jeku, vidi se da ste dosta pažnje posvetili vizuelnom identitetu na društvenim mrežama, plakatima, promociji, darovanjem ulaznica, slanjem dopisa medijima… Shvatate da očigldno nije samo dovoljno napraviti Facebook događaj i (ono čemu svjedočimo u zadnje vrijeme) AI plakat za promociju?
Haris: Dovoljno dugo pratimo sarajevsku scenu, ali ne pratimo samo događaje i muzičke projekte, već osvrte puno iskusnijih ljudi sa scene – šta se radilo ispravno, šta ne, gdje je bilo propusta jer mediji (koji su više nego voljni pružiti podršku) nikad nisu dobili press release… A možda nas je istovremeno i priroda naših poslova tjerala da zamišljamo ‘kako bi mi ovo drugačije odradili’. Saray Mutvak Sessions je naša beba, i imamo jedinstvenu priliku da puno stvari odradimo i dobro i loše – ipak sve ovo radimo prvi put. Ali znamo da je krucijalno od prvog momenta krenuti najbolje što umijemo, i prvu dogovorenu svirku tretirati s istom dozom strasti i entuzijazma kao i milionski sponzorirani projekt za koji svi već znaju jer nikad se ne zna, možda se i to desi.
Koliko vam je važna gradnja određenog identiteta Saray Mutvak Sessionsa i zajednice oko organizacije?
Ademir: Nadamo se da ćemo iz eventa u event polako graditi zajednicu koja će nas pratiti i vjerovati našim odabirima. Ne želimo se ograničiti na samo jednu nišu, jer zajedno sa posjetiocima, i mi uporedo otkrivamo nove muzičke projekte. Naravno, nećemo se oglušiti ni na feedback publike koja bude dolazila na evente, to će sigurno diktirati pravac u kome se razvijamo. Ali, dok smo u ovoj delulu fazi, uvijek ćemo garantovati dobro novo iskustvo.
Šta vas čini drugačijim od sličnih organizacija? Postoji li strah od neuspjeha, šta tačno znači “neuspjeh” za vas, koliki broj posjetilaca bi bio crvena linija nakon prvog događaja?
Ademir: Iznimno poštujemo sve naše kolege i slične organizacije, i svakako je vjetar u leđa kad vidite da su ljudi svoju strast ka muzici okrenuli u ispraćene evente, jer isti elan imamo i mi. Svi mi kolektivno popunjavamo rupe u ponudi alternativnih evenata u Sarajevu, a drugačiji ćemo biti prvenstveno u odabiru podžanrova muzike. ‘Neuspjeh’ nam je trenutno ambigvitetan pojam, jer prve svirke su istovremeno i istraživanje tržišta i publike.
Istovremeno nam Saray Mutvak Session još uvijek nije životni poziv – mi želimo razbiti monotoni, korporativni dio života sa neizvjesnošću i nečim što nas drži svaki dan pomalo na iglama, na obostrano (ili trostrano) zadovoljstvo publike, benda, i nas kao organizatora. Vodimo se time da kada nekome pričamo naše ideje, i povratna informacija je da smo ludi – vjerojatno radimo ispravnu stvar. Ali smo i dovoljno trijezni da znamo koliko limitacija ima da se postigne nešto vrijedno respekta. Kada uspijemo izgraditi mali kolektiv koji je redovito praćen, tada ćemo moći raditi na long-term koracima. Prvo ćemo odraditi dvokorak, pa onda položiti.
Ako prvi koncert prođe uspješno, gdje vidite Saray Mutvak Sessions za godinu ili dvije? Da li želite ostati intimni, mali ili je ambicija da kolektiv preraste u ozbiljniju koncertnu platformu koja će dovoditi regionalna i internacionalna imena koja inače zaobilaze Sarajevo?
Ademir: Trenutni cilj nam je odraditi 3-4 eventa do kraja godine, pa nakon toga analizirati situaciju, greške i propuste koje ćemo napraviti, i naravno fokusirati se na sve dobre stvari, pa odlučiti na koji način želimo ili ne želimo nastaviti. Mali, intimni eventi su opis koji nam u ovom momentu odgovara, jer ipak se radi o podžanrovima koji tek treba da zažive u našem gradu.
Harise, za sami kraj… Proberaum je prostorija za probe koju vodiš i gdje provodiš godine gledajući mlade bendove. Kroz tu prizmu, kakva je trenutna situacija, koliko ima bendova kojima je muzika hobi, a koliko onima koji to vide kao profesionalni put ili nešto treće? Jesu li se standardi ili ambicije tih mlađih bendova promijenili posljednjih godina? I hajde da se osvrnemo na tvoju karijeru kao bubnjara. Počeo si u srednjoškolskom sastavu Lijepi Brener, Foxy Head, sada No Color. Šta te je najviše naučio taj period sviranja, i da li nešto iz tog iskustva direktno primjenjuješ u načinu na koji pristupaš Saray Mutvak Sessions?
Haris: Kad za ovo vrijeme u Proberaumu svjedočiš nastanku i raspadu tolikog broja bendova, stvarno dobiješ neku širu sliku o tome kako ta scena funkcioniše. Ima dosta mladih bendova i rekao bih da gotovo svi u početku krenu s tim da im je muzika hobi. Međutim, mislim da se vrlo brzo vidi koji bend ima neku jasnu viziju i zna šta želi.
Bend koji zna koju muziku želi da svira, ima dobre ideje i onda tome pristupi malo ozbiljnije – od same muzike, preko vizuelnog identiteta, do komunikacije s publikom i aktivnosti na društvenim mrežama – mislim da danas ima puno veće šanse da ispliva. Takvih bendova u Sarajevu definitivno ima. Recimo, Lepra, Solis, Šizif, Individua, Svire, Bez pa onda i ove neke mlađe black metal nade poput Dolorema i Svaroga. Ima ih još dosta, naravno.
S druge strane, imaš bendove koji također krenu iz hobija, ali nikad ne naprave taj neki sljedeći korak i ne počnu ozbiljnije pristupati onome što rade. Takvi bendovi se često vrlo brzo i raspadnu. Tako da ne bih rekao da je nužno stvar u tome da li neko muziku vidi kao hobi ili profesionalni put. Mislim da je više stvar u tome koliko ti je stalo do toga što radiš i koliko si spreman da uložiš u to. Može ti muzika biti hobi, ali ako joj pristupaš ozbiljno, možeš napraviti puno više nego neko ko je deklarativno želi raditi profesionalno, ali nema taj pristup.
Što se tiče mog iskustva kao bubnjara, stvarno me svaki od tih bendova na neki način naučio nečemu. Lijepi Brener je bio moj srednjoškolski bend s kojim sam bio baš aktivan. Do neke svoje osamnaeste godine praktično sam prošao skoro svaku kafanu u Sarajevu u kojoj se moglo svirati. Foxy Head je onda to podigao na neki viši nivo – prošli smo maltene cijelu Bosnu, kao i neke dijelove Hrvatske i Srbije.
Naravno, taj period me naučio da se red, rad i disciplina isplate. Ali možda najvažnija stvar koju sam naučio jeste da ništa nije set in stone. U bendu uvijek ima ogroman broj pokretnih dijelova i stvari se mogu promijeniti u sekundi. Naučiš da moraš biti agilan, da se prilagođavaš situaciji kako se ona razvija, ali i da unaprijed razmišljaš o tome šta bi moglo poći po zlu. Ako se pojavi neki problem, puno je lakše ako si već razmišljao o njemu i imaš dva-tri moguća rješenja. Upravo to iskustvo primjenjujem i na SMS.
