Bait je žestoki hardcore punk bend iz Barcelone. Nastali su 2018. godine kao DIY solo projekat, da bi se ubrzo proširili u punokrvni koncertni sastav poznat po brzim crossover rifovima, zaraznim breakdownima i politički angažovanim tekstovima. Njihova diskografija obuhvata Demo, EP Another End of The World is Possible i debi album. U augustu, Bait je na turneji kroz Evropu i Balkan, dok u oktobru sviraju u Centralnoj Aziji. U Sarajevo stižu 16. augusta, kada ćemo ih gledati uživo u Klubu AG.
Pred vama je intervju sa pjevačem benda, Willom, sa kojim smo razgovarali o predstojećoj turneji, novom albumu Diáspora, paralelama između Sarajeva i Barcelone, globalnoj DIY mreži, svirkama u Centralnoj Aziji i Japanu, te o tome je li i zašto je ovo prvi online intervju u historiji benda.
Will, posjetio si Sarajevo privatno 2025. godine. Kakav su utisak grad, njegova historija i atmosfera ostavili na tebe tada, posebno iz tvoje sociopolitičke ili antropološke perspektive? Da li je taj boravak uticao na to kako danas posmatraš dinamiku Balkana?
Baš sam uživao u boravku u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine. Mislim da su to predivna mjesta, hrana je fantastična (vegetarijanac sam), a ljudi izuzetno gostoljubivi. Probao sam pite u raznim zemljama, ali sarajevska je definitivno najbolja.
Oduvijek u sebi nosim taj težak osjećaj u vezi sa onim što se dešavalo devedesetih. Sjećam se koliko su me kao dijete šokirali ti snimci na televiziji. Nedavno su me u potpunosti zgrožavali izvještaji i tekstovi o takozvanim “ljudskim safarijima“. Teško je povjerovati da su ljudi mogli tretirati tako bolnu historiju kao nekakvu atrakciju.
Znam da ta historija i danas oblikuje ovaj region, ali tokom posjete najviše me se dojmilo koliko su svi bili topli i srdačni. Želio sam vidjeti Sarajevo i Bosnu vlastitim očima i nisam se razočarao.
Sada se vraćaš 2026. godine, ali ovaj put sa bendom i zidom pojačala iza sebe. Kakav je osjećaj donijeti tu hardcore energiju Barcelone direktno na sarajevsku binu? Kakva su tvoja očekivanja od svirke u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kao i od same turneje?
Očekujem samo da se svi dobro zabave, kao što obično i biva kada sviramo negdje prvi put. Oduvijek smo uživali u otkrivanju lokalnih scena, jer svaki grad ima svoju posebnost.
Za nas su turneje prilika da upoznamo ljude koje inače nikada ne bismo sreli, da otkrijemo gradove i zemlje koje vjerovatno nikada ne bismo pomislili posjetiti, te da kroz muziku i kulturu podijelimo nezaboravne trenutke. Osjećamo se nevjerovatno sretnima što nam je hardcore omogućio da sve to doživimo, tako da smo zaista uzbuđeni što ćemo po prvi put svirati u Sarajevu.
Pored zadarske Mižerije – koju si spomenuo u intervjuu za fanzin Out of the Darkness (OOTD) – da li ste upoznati sa još nekim punk/hardcore bendovima sa postjugoslavenskog prostora ili sa specifičnom historijom ovdašnjeg undergrounda? Imamo zajedničkog prijatelja u Barceloni (veliki pozdrav za Proleta!), a već ste svirali na To Be Punk festivalu u Novom Sadu 2023. godine i na Monteparadisu u Puli još 2022.
Moj omiljeni bend definitivno bi bile Divlje jagode. To je stari bend, ali očigledno su još uvijek aktivni. Mislim da danas Hrvatska ima baš jaku pank scenu sa bendovima kao što su Koridor, Indikator B i Heihaizi. Čini se i da Srbija postaje sve privlačnija za bendove na turnejama, a lokalni bendovi poput Staticø i Kpax! razvaljuju, ali iskreno ne znam baš šta se trenutno dešava u Bosni.
Prije nekoliko godina otkrio sam Yu-Mex žanr: tradicionalnu meksičku muziku pjevanu na različitim jezicima bivše Jugoslavije. Mislim da je to potpuno jedinstveno i sjajno. Dok sam bio u Bosni, pronašao sam gomilu singlica iz te ere. Čitav taj žanr je jednostavno ludilo, a ja obožavam meksičku muziku!
Hajde da porazgovaramo o vašem novom albumu, Diáspora LP. To je nevjerovatno intenzivno, mahnito izdanje, ali ono što odmah upada u oči jeste višejezični pristup. Imate pjesme na francuskom i španskom, poput Coups De Poignard, État De Peur ili Aniquilación Genocida. Kako unutar benda izgleda proces pisanja tekstova na različitim jezicima i kako vam to pomaže da tačno opišeš bijes ili poruku koju želite prenijeti?
Kada smo počeli, pjevao sam samo na engleskom jer je tako bilo lakše učiniti da pjesme zvuče kako treba. Onda sam počeo pisati tekstove na francuskom, mom maternjem jeziku. Htjeli smo probati nekoliko pjesama na taj način i svidio nam se rezultat. Za Diásporu jednostavno nisam želio nijednu pjesmu na engleskom, osim što smo na kraju ipak ostavili jednu jer je engleski doslovno bio najbolji izbor za tu konkretnu pjesmu (Hype-Notised). Moja ideja bila je da imamo album sa jednom stranom na francuskom, a drugom na španskom, pošto u Španiji živim već godinama i to je jezik koji koristim svakodnevno.
U suštini, želimo govoriti o specifičnim temama. Ben i ja napravimo listu ključnih riječi, vrištimo ih tokom proba, a onda dolazi čitav kreativni proces: prepravljanje, traženje rima i tako dalje, sve dok ne budemo zadovoljni rezultatom. Čak sam ponovo napisao tekst za jednu pjesmu nakon što su vokali već bili snimljeni. Na kraju je ta nova verzija ispala puno bolja. Što se tiče tema, to su uglavnom politička pitanja o kojima mnogi pank bendovi govore: medijsko preopterećenje, Gaza, nesposobni političari, ratovi, deportacije, sprovođenje imigracijskih zakona itd. Takođe, govorimo i o gubitku prijateljstva, a imamo i jednu srednjovjekovnu ratnu pjesmu – to su sve teme koje su mi bliske srcu.
Zvučno gledano, iako Bait isporučuje klasičnu, brzu hardcore agresiju, u pjesme se prikradaju i te mračne post-punk teksture i teški, metalizirani ritmovi. Kako balansirate te mračnije, reflektivnije i atmosferske trenutke sa čistim, beskompromisnim haosom na bini?
Ne razmišljamo baš u okvirima žanrova, osim što pri pisanju uvijek želimo zadržati taj old-school hardcore punk vajb. Ako neki sporiji, mračniji ili teži dio služi pjesmi, ostavimo ga sve dok zvuči dobro. Svirati dvadeset minuta neprekidnog brzog hardcorea vjerovatno bi postalo repetitivno, kako za nas, tako i za publiku.
Sa praktičnije strane, kao pjevač, zaista cijenim kada u setu imam nekoliko sporijih dijelova da dođem do daha prije nego što haos ponovo počne.
Naslov vašeg EP-a, Another End of the World is Possible, zvuči kao mračni, cinični zaokret poznate alterglobalističke parole Arundhati Roy – “Drugačiji svijet je moguć”. Istovremeno, on direktno odražava rad kolapsologa poput Pabla Servignea, Raphaëla Stevensa i Gauthiera Chapellea, koji tvrde da moramo smisliti kako da preživimo ekološki i društveni kolaps uz dostojanstvo i međusobnu podršku. Kada ste birali ovaj naslov, da li ste naginjali toj specifičnoj kolapsološkoj filozofiji zajedničkog preživljavanja kolapsa, ili je to jednostavno bila mračna konstatacija da bolji svijet više nije realan u kasnom kapitalizmu?
Iskreno, nismo se specifično pozivali na kolapsologiju niti na radove Servignea, Stevensa ili Chapellea. Naslov je uglavnom bio inspirisan parolom “Drugačiji svijet je moguć”, ali sa puno mračnijim obrtom. U to vrijeme činilo se da se svaka nova kriza samo gomila na prethodnu: klimatske promjene, ratovi, uspon desnice, nejednakost… Umjesto da kažemo da je drugačiji svijet nemoguć, htjeli smo izraziti osjećaj da ako se ništa fundamentalno ne promijeni, drugačiji kraj ne samo da je moguć, već se već dešava. To jeste pesimističan naslov, ali se nadam da podstiče ljude na reakciju umjesto da jednostavno prihvate stvari kakve jesu.
Od EP-a Another End of The World is Possible pa sve do novog LP-a, vaše teme se neprestano bave društvenom regresijom u kasnom kapitalizmu, erozijom radničkih prava i potpunom otuđenošću. Barcelona je grad sa ogromnom historijom (radikalnog) ljevičarskog otpora, ali je danas ujedno i glavna žrtva hiperturizma i ekstremne gentrifikacije. Kako u praksi trenutno izgleda svakodnevna borba za preživljavanje i održavanje underground scene živom na tom prostoru?
Kao što možete zamisliti, postaje sve teže i teže pronaći pristojan i pristupačan dom za život. Narodni sindikati stanara neprestano se bore protiv deložacija i sve veće kontrole nad stambenim fondom od strane investicionih fondova i bogatih ulagača. Prekomjerni turizam jeste problem, ali špekulisanje na tržištu nekretnina podjednako je pogubno.
DIY prostori neprestano se zatvaraju, skvotovi se redovno deložiraju i postaje sve teže održati scenu živom. Ipak, i dalje postoji mnogo motivisanih kolektiva koji organizuju svirke, te političke i kulturne događaje. Smiješno je jer sam baš nedavno pročitao da grad planira uložiti milion eura kako bi pomogao malim prostorima da prežive i podržao underground kulturu. Pa… krajnje je vrijeme.
Naslov vašeg posljednjeg albuma, Diáspora, nosi ogromnu težinu, posebno ovdje na Balkanu gdje su masovne migracije i odliv mozgova konstanta. Djelujući iz multikulturalnog centra kakav je Katalonija, šta koncept “dijaspore” ili iskorijenjenosti (Déracinés) znači za vas na ličnom i političkom planu?
Kao višejezičnom bendu, Diáspora nam je bila riječ koju svi razumiju i koju ne treba prevoditi. Izabrao sam tu riječ jer ona i danas oslikava stvarnost: ratovi su neprekidni, ljudi se raseljavaju, deportuju ili su primorani da bježe. To su nam važne teme o kojima govorimo još od našeg demo snimka, tako da je na kraju sama riječ snažna, ali je tematika još snažnija. Važno mi je da ljudi shvate kako izgleda kada moraš napustiti svoj dom, svoju porodicu, voljenu osobu, prijatelje, posao, i to sve dok nisi tražio ništa od tog haosa. Ne mogu ni zamisliti sebe u toj situaciji, ali ako pokušam, to me jednostavno razbjesni i rastuži, pa sam želio da taj naslov oslikava ono o čemu govorimo na ovom albumu, kao i na našim prethodnim izdanjima.
Gledajući vašu mapu turneje, čini se da Bait odbija uobičajene, “sigurne” rute. Prošle godine odradili ste ogromnu turneju od osam svirki po Japanu, a ovog oktobra putujete u Centralnu Aziju na četiri nastupa – jedan u Kirgistanu i tri u Kazahstanu. Kako je došlo do turneje po Japanu, kakvo je to iskustvo bilo za vas i kako ste uspostavili kontakte i organizovali DIY svirke na mjestima kao što su Almati ili Biškek?
Sama turneja po Japanu bila je fantastična. Upoznali smo nevjerovatne ljude i svirali sa sjajnim bendovima. Jedina neobična stvar bila je to što je booker turneje vodio računa o apsolutno svemu, pa nije bilo previše transparentnosti oko toga kako se stvari organizuju. To nam je bilo prilično neobično jer inače sam zakazujem naše turneje, pa sam navikao da tačno znam kako sve funkcioniše. Osim toga, bilo je to nevjerovatno iskustvo… i pakleno vruće. U suštini, kontaktirao sam nekoliko promotera i izdavačkih kuća koji organizuju turneje za strane bendove, i jedan od njih je rekao da.
Što se tiče Centralne Azije, moramo se zahvaliti našem prijatelju Kirillu iz benda Lower Minds (hardcore punk iz Gruzije), koji nas je pozvao da sviramo tamo 2024. godine. Nedavno smo ponovo svirali zajedno u Istanbulu, a pošto sam znao da su oni svirali u Kazahstanu, pitao sam ga koga da kontaktiram. Dao mi je kontakt svog prijatelja koji je brzo odgovorio i rekao da je spreman organizovati nam četiri svirke. STVARNO SAM uzbuđen zbog ovoga. Zapravo smo morali pomjeriti datume turneje jer je Vitamin X imao turneju istog vikenda. Dva strana hardcore benda koja sviraju u istim gradovima u isto vrijeme bila bi jednostavno previše za tamošnju lokalnu scenu.
Svirati od Japana i Centralne Azije do Balkana zaista u prvi plan stavlja globalni domet underground mreže. Kako hardcore punk zajednica funkcioniše u ovim regijama u poređenju sa Zapadnom Evropom i da li osjećaš da sirova, socio-politička poruka Baita drugačije rezonuje u mjestima sa tako specifičnim geopolitičkim historijama?
Iskreno, mislim da još uvijek nismo u poziciji da poredimo te scene sa Zapadnom Evropom. U Japanu je jezička barijera otežavala dublje razgovore izvan samih svirki, pa smo dobili samo djelimičnu sliku tamošnje scene. Što se tiče Centralne Azije, tamo još nismo ni kročili. Ipak, otkad smo najavili turneju, već smo dobili poruke od hardcore klinaca koji su oduševljeni što neki strani bend konačno dolazi u njihov grad, što je zaista ohrabrujuće. Vjerovatno ćemo imati puno bolji odgovor kada zapravo doživimo te svirke.
To je jedan od razloga zašto toliko uživamo na turnejama. Svako mjesto nas nauči nečemu novom i uvijek smo radoznali da otkrijemo kako lokalne scene funkcionišu.
Bait je zapravo počeo još 2018. godine kao solo projekat, prije nego što se razvio u komplet bend. Kako je izgledala ta tranzicija – od izolovanog, individualnog pisanja pjesama do kolektivne, haotične energije koju danas dijelite kao cjelina?
U suštini, mi i dalje radimo sa različitim postavama. Danas pjesme uglavnom pišemo Ben i ja, dok nam se prijatelji pridružuju na svirkama i turnejama.
Svirao sam u nekoliko bendova ranije, ali oni nikada nisu dugo trajali jer nismo svi dijelili ista očekivanja. U jednom momentu sam pomislio: “Jednostavno ću snimiti muziku kakvu želim da pravim, a onda ću naći ljude koji to žele svirati uživo.“ To je otprilike način na koji Bait funkcioniše i danas. Čak i ako se postava mijenja, duh benda ostaje isti jer pisanje pjesama ostaje u istim rukama.
Gledajući vaša fizička izdanja, skoro uvijek su objavljena od strane ogromne mreže malih, nezavisnih DIY izdavačkih kuća koja se proteže od Francuske i Grčke pa sve do Meksika i Čilea. Koliko je teško održavati tu striktnu, old-school DIY mrežu u vremenu kada korporativne digitalne platforme pokušavaju diktirati sva pravila muzičke distribucije?
Danas, osim ako nisi potpisan za jednu veliku nezavisnu izdavačku kuću, moraš sam pronaći novac da objaviš svoje ploče. Mali DIY labeli obično ne mogu finansirati čitavo izdanje sami, pa više njih udruži snage i svako doprinese koliko može.
Meni se zapravo sviđa taj model jer kreira stvarne veze. Na primjer, jedna od tih saradnji nas je na kraju odvela u Grčku, a to je turneja koju nikada neću zaboraviti.
Tako da danas jednostavno pitamo naše prijatelje koji vode male etikete da li bi željeli biti dio narednog izdanja, i za sada to funkcioniše prilično dobro. Sva naša izdanja su rasprodata osim ovog najnovijeg, što je potpuno normalno.
Zaista sam sretan što su vinili i kasete i dalje živi u pank sceni. Neko vrijeme su nestali, a onda su se vratili. Nadam se da će ostati tu jer su oni puno više od samih muzičkih formata – to su predmeti sa pričom, u vremenu kada skoro sve postaje dematerijalizovano.
U istom tom intervjuu za fanzin Out of the Darkness (OOTD), spomenuo si problem koji nevjerovatno pogađa i nas ovdje u Sarajevu: činjenicu da određeni ljudi potpuno zaobilaze svirke osim ako ih ne organizuje njihova uža ekipa ili krug prijatelja. Kao neko ko redovno ide na koncerte već 20 godina, a posebno iz moje pozicije unutar NVGUS booking kolektiva, mogu tome lično posvjedočiti. Vidimo mnogo mladih, aktivnih muzičara iz lokalnih sarajevskih bendova koji se jednostavno ne pojavljuju na svirkama koje organizuju NVGUS i drugi kolektivi. Kako ti tumačiš ovaj fenomen? Da li je to univerzalno prokletstvo moderne underground scene i kako uopšte početi rješavati i mijenjati taj kontraproduktivni, palanački mentalitet?
Odlazak na svirke ujedno je i druženje. Ako tvoji prijatelji te večeri imaju druge planove, velike su šanse da ćeš na kraju uraditi nešto drugo s njima. Ne mogu dati neko čvrsto, faktičko objašnjenje – to je samo moja pretpostavka.
Lično, otići ću na bilo koju svirku ako me bendovi zanimaju, bez obzira na to koji je kolektiv organizuje. Takođe mislim da ljudi ponekad zaboravljaju da ako svi budu podržavali samo svoj vlastiti krug, na kraju neće ni ostati mnogo scene koju bi uopšte mogli podržavati.
Zanimljivo je da – ispravi me ako griješim – vi zapravo niste radili klasične digitalne/online intervjue do sada. Da li je to bio svjestan izbor da zaštitite intimu i ostanete podalje od internet algoritama, ili je jednostavno trebalo da se pojave pravi ljudi koji postavljaju prava pitanja na pravom mjestu?
Možda smo i uradili nekoliko digitalnih intervjua tokom godina, ali se iskreno ne mogu sjetiti. U svakom slučaju, to nije bila svjesna odluka da ih izbjegavamo. Većina ljudi koji su nas kontaktirali slučajno su pisali za DIY fanzine, pa je za nas, kao DIY punk bend, to bilo sasvim prirodno.
