ISK će pružajući korak preko praga između 2023. i 2024. godine lagano početi koračati prema dvadesetom rođendanu.
Ove godine, bez da smo namjerno išli na obaranje bilo kakvih rekorda, povećali smo broj autorskih tekstova za više od 45% u odnosu na prethodnu. Meni je ta brojka fascinantna jer mi u ISK uredništvu imamo jedno pravilo: piši kad ti se piše, osim u iznimnim slučajevima kada neko volontira za tekst čije objavljivanje treba biti koliko-toliko blagovremeno, poput vijesti ili izvještaja sa koncerata. Činjenica da su autorice i autori osjećali potrebu da pišu više i češće me iznimno veseli.
Ja sam navjerovatnije u 2023. godini bio najmanje aktivan član naše redakcije. Iako bi mi nekoliko kolega reklo da kakim jer sam ipak obavljao uredničke poslove, iznimno mi fali pisanje autorskih tekstova, što je jedan od zadataka koje sam sebi namaštao u narednoj godini.
Kao i svaka lista ovog tipa, bazirana je na kostima svih onih odličnih albuma koje onaj koji piše propusti, pa se ne treba uzimati kao spisak uklesan u kamen, već nit vodilja. Vjerujem da ste slušali (objektivno i subjektivno) bolje albume.
Ali ovo je moja lista. Idemo.
HIVES – The Death of Randy Fitzsimmons
Čekali smo 11 godina nasljednika “Lex Hivesa”, bez da smo uopće znali šta čekamo. Nisam pratio šta je Hives radio sav ovaj period, kao ni najavnu numeru novog albuma “The Death of Randy Fitzsimmons”. No kad je objavljen, nemilosrdno se vrtio na svim slušalicama i zvučnicima u mom posjedu.
“The Death of Randy Fitzsimmons” je smrt samo u naslovu. Inače je brutalno dobar i živahan povratnički album, garage rock monstrum, možda i najzrelije ostvarenje Šveđana. Pelle Almqvist je rock’n’roll nazvao “tinejdžerom koji nikad ne odraste”, i to se savršeno može preslikati i na ovaj materijal. Album je odličan prikaz benda koji ne stari, ali postaje zreliji.
Još od uvodne “Bogus Operandi” čiji je spot maestralan omaž Evil Deadu, fuzz i mikrofonija ne prestaju da tjeraju tijelo na plesne korake koje ne možeš kontrolisati. Cijeli svoj život pokušavam pojasniti metalcima zašto volim metal, ali mi nikad neće biti prvi izbor. Sada pored diskografije Motörheada imam i “The Death of Randy Fitzsimmons” kao argument. Munja u tegli, što bi rekli strani komentatori.
HEIHAIZI – S/T
Većina eksperimenata završi kao eksperiment, bez rezultata koji je onaj ko provodi eksperiment pretpostavio. U slučaju zagrebačkoj Heihaizija, dvojca koji su ranije rokali u bendu Ekebuba, eksperiment spajanja punka i rapa izrodio je ne samo album, već budući domaći punk klasik koji će se slušati u godinama koje ispred nas.
Ima tu zvuka čije elemente možete pronaći na izdanjima Circle Jerksa i T.S.O.L.-a, ali najbliži opis Heihaizijeve mašine bio bi “Aglio E Olio”, demo Beastie Boysa, ubrzan do mjere da ne možete nikako doći do daha.
Uistinu šampionski bend i jedno od najboljih hrvatskih punk ostvarenja.
KEN MODE – Void
Postojanje Kanađana KEN Mode spoznao sam 2022. godine zahvaljujući albumu “NULL”. Već godinu dana kasnije KEN Mode se vratio sa albumom “VOID”. Nešto je zlokobno u transformaciji lica sa naslovnice “NULLa” u dva sa “VOIDa”. U muzičkom smislu, KEN Mode je ove godine šareniji i mirniji u odnosu na prošlogodišnje izdanje, ili sam ja jednostavno stekao otpornost ka neumjerenoj količini buke.
Ovo je možda i najemotivniji (gitarski) album sa liste. Tekstualne tegobe zarobljene su u pasažima buke koji ne vode nigdje, cijevima u kojima se miješaju neki od najcrnjih žanrova današnjice. Na “VOIDu” svoje mjesto su pronašli post-metal u odori od hardcorea, eksperimentalni noise rock, pa čak i hladne teksture industrial zvuka. Potpuno je nepošteno kada jedan bend objavi ovako dobra dva izdanja u razmaku od samo godinu. Nepošteno zbog drugih muzičara, sigurno ne i nas slušatelja.
IZROD – Sarajevski Odisej
Ni u trenutku pisanja ovog teksta nisam sasvim siguran da sam se navikao i “prekucao” prvo ostvarenje treće inkarnacije jednog od najvažnijih projekata iz podruma bh. muzičkog kolektiva Black Plague Circle. “Sarajevski Odisej” potpisan je kao prvo izdanje Izroda (ranije Void Prayer i Cave Ritual) i možda se i ne bi našlo na listi da nije objavljenih tekstova koji su me uvukli u priču i natjerali da preživim i neke mom uhu neugodnije muzičke eskapade grupe.
Da ne bih previše otkrivao gdje sam sve šupalj po pitanju muzičke teorije i implementacije iste u black metal okvire, reći ću samo da je “Sarajevski Odisej” muzički jednojajčani blizanac sarajevskog sivila i smogovitih zimskih noći. Ovo je ogledalo u kojem se zrcali naša sumorna realnost. Ako ne budete slušali pomno i često, desit će vam se da fulate mnogo detalja koji nanovo oduševljavaju kako ih otkrivate.
Mnogo je različitih dijelova aranžmanski vješto udrobljeno u kompleksne cjeline; od disonantnih elemenata koji prepuštaju podij solažama sa heavy metal obrubom, pa čak i rokenrol riffovima, do progresivnih bas dionica koje jasno daju do znanja da se nema vremena ni namjere ostajati u pozadini.
Bubnjar OR je ujedno i vokal: čini kičmu, ali i lice grupe, a njegove vokalne ideje variraju od klasičnog black metal pristupa do poetskog čitanja tekstova koji se bez imalo muke mogu posmatrati kao odvojeno i iznimno važno umjetničko djelo. “Sarajevski odisej” poništava sva djela inspirisana Sarajevom prvenstveno jer je jedno od rijetkih koje ne crta prizor bojama od šarenih laži.
GRIDLINK – Coronet Juniper
Ovo je godina trijumfalnog povratka Gridlinka zahvaljujući upornosti i strpljenju gitariste Takafumija Matsubare. Njegova životna priča je filmski materijal; nakon odličnog albuma “Longhena” iz 2014. godine, Takafumi dobija ishemijski moždani udar. Rezultat je paraliza tri prsta lijeve ruke, najvjerovatnije najgora noćna mora svakog gitariste.
Iako nije vjerovao da će svirati opet, njegov duh mu nije dao mira. Vježbao je sve dok nije povratio sposobnost i rezultat rada je magični “Coronet Juniper”, tech-grind album koji briljira na svim poljima i postavlja nove standarde unutar žanra koja obično ne polaže mnogo na tehniciranje. Gitarske dionice su bučne, direktne, haotične, ali i izuzetno melodične, što svim pjesmama daje određenu dozu svečanosti.
Bilo bi nepravedno reći da je sve Matsubarina zasluga. Jon Chang, predvodnik nekadašnjeg Discordance Axisa, i ovdje topi mikrofon snažnim vrištanjem. Energija bubnjara Bryana Fayarda je izuzetno visoka i jedina sila koja može uokviriti Takafumije dionice. Ekipna snaga tandema Fayard/Matsubara posebno dolazi do izražaja na “karaoke” (instrumentalnoj) verziji albuma koja je dostupna za preslušavanje na Spotifyju i koja mi se u momentima dopada više i od samog albuma.
NAGÖN – Generations of The Wasteland
“Generations of The Wasteland” je prvi put zasvirao na relaciji Zagreb-Pula i nije se prestao vrtiti dok nismo bili pred ulazom u dom Monteparadisa. Kada uzmete u obzir da je to put od nekoliko sati, a da album traje manje od pola sata, imate dobru predstavu o koliko kvalitetnom materijalu se radi.
Nagön je beogradska podzemna supergrupa u kojoj su svirali i sviraju članovi važnijih bendova grada u posljednjih nekoliko decenija. Bez obzira jesu li u grupi sada ili nisu, trag njihovog sviranja čuje se na “Generations of The Wasteland”.
Album je amalgam uličnog punka i dobrog, starog rokenrola. Primitivnost na prljavom albumu nekad zvuči kao prototipski, rudimentarni pristup punku, a onda ubace melodiju koja kao da je pokradena iz asortimana AC/DC-ja, pa čak i Motörheada.
Kada imaš 35+ i slušao si češki Malignant Tumour u jednom trenutku, lako ti je zamisliti Čehe u trenutku kada usporel Tu negdje, u toj tački nalazi se energija koju crpi Nagön. Za nadati se da će naredni album donijeti više pjesama na našem.
BILLAIN – Different Eyes
Billain “Different Eyes” tretira kao EP izdanje, iako brojem pjesama (7) i dužinom trajanja (više od 40 minuta) se bez ikakvih problema može posmatrati kao album. S obzirom da jedan od inovatora drum’n’bassa albume stvara tematski, pretpostavit ćemo da se “Different Eyes” možda ne uklapa u trenutni narativni niz koji je započet sa “Nomad’s Revenge” i nastavljen sa “Lands Unbreached”.
“Different Eyes” je poprilično drugačiji i emotivno zreliji Billain. Već se uvodna “It’s The First Dream” pozicionira kao soundtrack melanholične scene u kojoj se kadar gradskih ulica neonskog megalopolisa pretapa u bespuće tamnog neba gdje nema ničega osim tuge čovječanstva.
“Different Eyes” je set ekstrema unutar Billainovog cyberneuro univerzuma: od nekonvencionalnih melodičnih pasaža i tema poput one na naslovnoj numeri do potpunog glitch raspada na “Kineticu”. Od pjesme do pjesme, “Different Eyes” vas primorava da slušate pažljivije nego ikad, onemogućavajući vam da radite bilo šta drugo ukoliko imate namjeru spoznati sve teksture.
REN – Sick Boi
Umjetnost storytellinga je uvijek bila jedno od najjačih oružja u arsenalu svakog MC-ja. Jednostavno rečeno, svako zna pisati (rimovati), ali je rijetko ko na nivou Dostojevskog. Danas je hip-hop u velikoj mjeri inficiran budalaštinom i ulogama koje igraju MC-jevi u maniru glumaca, dok je originalno bio igra legitimnosti i uvjerljivosti. MC je imao izuzetno težak zadatak, uvjeriti one koji ga slušaju da zaista jeste ono čime se predstavlja.
Velški reper Ren je jedno od velikih iznenađenja godine. Muzičar sa preko 1300000 pretplatnika na Youtubeu objavio je nezavisno svoj drugi album “Sick Boi”, kolekciju nadrealno dobrih tekstova položenih na temelje futurističkih beatova.
Pored toga što svaka od pjesama egzistira kao izdvojena cjelina, postoji narativna poveznica između svih numera. “Sick Boi” je prije svega priča o mentalnom zdravlju, načinu na koji poimamo vlastite probleme, ali i probleme koje drugi proživljavaju. Kad uzmemo u obzir da je Ren sam pisao muziku, tekstove i producirao album, divljenje raste još nekoliko podioka.
“Sick Boi” je kolekcija bolnih, ljutih i tužnih momenata. Iskren, jasan materijal koji će odlično leći svima koji vole kasne, narativnije radove Marchela De Facta.
AUTOPSY – Ashes, Organs, Blood and Crypts
Autopsy je rijedak primjer benda koji je uspio u posljednjoj eri karijere da svira ovako furiozno i kvalitetno. Godinu dana nakon trijumfalnog “Morbidity Triumphanta”, Autopsy objavljuje “Ashes, Organs, Blood and Crypts”, album koji je jednako, ako ne i uspješniji od prethodnika. Kako, Đavo sami zna, ali slobodno poslušajte i uvjerite se.
Recept na “Ashes, Organs, Blood and Crypts” ostaje nepromijenjen – stari death metal, elementi tradicionalnog dooma i nešto punk momenata, što je valjda i za očekivati s obzirom na Reifertov renome.
LINČ – Užas
Sasvim neočekivano, bend zaglavljen u limbu nas je iznenadio novim izdanjem. Hadžićki Linč je nakon “Nema Govora” iz 2021. godine objavio “Užas”, EP koji se pozicionira kao mnogo zrelije i eksperimentalnije izdanje grupe. Bez obzira je li im to bila namjera ili ne, čini se da je Linč na “Užasu” spoznao svoj zvuk ili barem jedan od njegovih oblika.
Prolazeći kroz “Užas”, lako je uvidjeti vokalne elemente koji neodoljivo podsjećaju na kreveljenje Harisa iz tuzlanskog Punkarta, ali su višestruko destruktivniji i distorziraniji. Ovo sjajno izdanje rađa nadu da će Linč opet ući u studio i obradovati nas, makar sa nove četiri pjesme svake dvije godine.
LOPOČ – Saumlja
Bučno je bilo i u Mostaru ove godine sa rađanjem Lopoča i objavljivanjem “Saumlje”. Lopoč je hercegovačka podzemna senzacija; ritam sekcija Crustalno Jasno ovaj put je predvođena jednim od najboljih bh. frontmena, Sašom Vrdoljakom iz livanjske grupe Andrija, te podebljana gitarskim tonovima za koje je zadužen Lukin brat, Filip Marijanović, iz Sive Eminencije.
Poprilično je budalasto i naivno ulaziti u kompleksnost Lopočevog zvuka, s obzirom da se tu smjenjuju grindcore (onaj dobri, napalmdetovski, skamovski!), thrash, hardcore, punk i noise elementi, te ko zna šta sve još što ću prepoznati na narednom slušanju.
“Saumlja” je pobjeda; dolazi iz grada koji je dugo vremena bio bastion punka u BiH, malo grohnuo posljednjih deset (kao i svi ostali gradovi) godina, ali sad se vraća zahvaljujući trudu ovih mladih, ali i starijih ljudi.
I na samom kraju…
Svaki put kad kreiraš listu ovog tipa, postoje izdanja koja nisu oficijelno dio nje, ali je sasvim poželjno da ih spomeneš. Nazovimo ih “bonusom” za one koji žele više.
“Košmar” je debitantski album Paralize buđenja, novog benda Tina Marjanovića. Marjanović je jedan od najproduktivnijih autora mlade sarajevske generacije i možda jedini koji se u gradu koji tradicionalno nije imao previše ljubavi za moderni metal usuđuje stvarati u okvirima ovih žanrova.
Ako je suditi po materijalima dostupnim na Bandcamp profilu Tinove etikete Cannikin Records, “Košmar” Paralize buđenja je finalni oblik nekih od pjesama koje su snimane i objavljivane u posljednjih nekoliko godina.
“Košmar” je i odstupanje od zvuka Drown In Your Venoma, sa mnogo većim naglaskom na eksperiment i avangardu koji zahtijevaju posvećenost od slušatelja. Moj najveći problem sa ovim zahtjevnim albumom je moderna, presterilna produkcija, tako karakteristična za žanr, koja me je još 2000-tih sprečavala da se u potpunosti prepustim.
No bez obzira na moju nemogućnost prihvatanja ovog izraza, izuzetno cijenim “Košmar”; trud, talent i finalni proizvod Tina i ekipe okupljene oko albuma postavili su poprilično visoke standarde u nepostojećoj domeni komercijalnijeg bosanskohercegovačkog metala.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!