Ono pripremanje za drugu noć festa koje sam spomenuo na kraju izvještaja sa prve noći, podrazumijeva tradicionalni odlazak i druženje u lokalu “Crni Ovan”. Prošle godine tu su bili članovi francuskog Crana, sada srećem članove bendova Urlik, Koridor, M.K.Z.P., ekipu iz Slovenije, ekipu županjskog SAWA festa…
Druženje je trajalo cijeli dan i možda je bilo nekih koji su iz Ovna direktno došli u prostor Fabrike, ali ja nisam jedan od njih. Kao i noć ranije, stižem oko 20h, uzimam pivu i zauzimam mjesto među publikom, čekajući Wrishlase, najmlađi bend koji će, vjerujem ikad, zasvirati na To Be Punku.
Wrishlas su otvorili drugu noć festa malo poslije 20h. Kao i Majak noć ranije, vjerujem da nije bilo lako. No samouvjerenost članova Wrishlasa obrnuto je proporcionalna broju njihovih godina. Oni su veseli, razigrani, a njihove pjesme “Butan boca”, “Gvožđe”, “Baš ta”, “Hrenovke” i “HC” su brze, sa dobrom mladalačkom energijom. Ne znam sa kojom, ali njihov set završen je sa obradom samo jedne pjesme. I to je obrnuto proporcionalno setovima, kako im se tepa, mladih autorskih bendova iz Sarajeva, na kojima skoro da nema autorskih stvari.
Drugi bend druge noći festivala je sarajevski POPIK. Skoro pa jedini sarajevski punk bend, kako stoji na njihovoj Facebook stranici, gledao sam mnogo puta uživo. Jednostavno jer su najaktivniji punk bend iz Sarajeva, moguće i iz Bosne i Hercegovine. Nije ovo bio najbolji nastup POPIK-a, što se recimo dalo primijetiti na pjesmi “Kurac vam je refren” ili na “Mržnji” koja meni lično nije legla, ali je nastup POPIK-a u Novom Sadu bitan i dobar iz jednog drugog razloga.
Od samog početka, vokal i basista Sharan animirao je prisutnu publiku zajebavajući se na svoj, račun benda i račun publike. Trebalo je proći nekih desetak minuta da se Sharanovo obraćanje publici i propovijedanje “primi” među prisutnima, da se najave pjesama isprate uz aplauz ili neku opasku. To se desilo uz izražavanje solidarnosti sa spomenutim lokalom “Crni Ovan” koji je redovna meta napada neonacista i neofašista, na spominjanje fanzina Out Of The Darkness (OOTD), iskazivanje bijesa zbog izraelske agresije na Gazu i ubijanje palestinskog naroda, kao i na jebanje majki vladajućima u Srbiji.
POPIK, bend iz Sarajeva, jedini je bend na festivalu koji je jasno i glasno prozvao vlasti u Srbiji radi ubistva 15 građanki i građana na novosadskoj Željezničkoj stanici. Žalosno je da nijedan bend iz Srbije nije reagovao, ali se nadam da će ovakav potez POPIKa barem nekima poslužiti kao uzor da punk nije samo muzika i zabava, već da mogu (i trebaju) iskoristiti svoje učešće na festu kakav je To Be Punk da se oglase po pitanju raznih lokalnih i svjetskih političkih i društvenih događaja.
Nakon POPIKa, na binu izlazi The Idoru iz Budimpešte. Ne poznajem niti sam slušao ranije, ali ono što sam čuo i vidio uživo nije mi se svidjelo uopšte. Njihov zvuk je moderan, možda i previše moderan. Radi se o kompletno amerikaniziranom bendu, od zvuka pa do samog scenskog nastupa vokala Andrása. Tehnička izvedba je savršena, ali mi je sve to bez ikakve emocije, sterilno i nikako autentično. Ne znam da li bih uopšte mogao govoriti o nekom punk/HC-u, jer koliko god brzo The Idoru svirali, nikakve reakcije među publikom nije bilo.
Fabrika je sada već puna, a na binu izlazi Demenzia Kolektiva, melodični punk iz Beča. Tekstovi pjesama većinom su na španskom, jer ih predvodi pjevačica Caro iz benda Ruidosa Inmundicia, koje sam imao priliku gledati na TBP-u 2022. godine. I rekao bih, valjda jer su kod benda Ruidosa Inmundicia pjesme brze i furiozne, da mi je draže bilo vidjeti njih uživo nego bend s kojim je Caro nastupila ove godine. Midtempo pjesme Demenzie Kolektiva nisu me toliko oduševile, ali je plus što su potegnute bitne političke teme, kao što su prava žena i pravo na abortus.
Syndrome 81, koji je uslijedio, je jedno od najboljih otkrića 2022. godine. Njihov album “Prisons Imaginaires” završio je na mojoj i na top listi kolege Ilića te godine. Uživo smo vidjeli i zašto. Od samog početka nabijeni redovi ispred bine, nasmijana lica, svi pjevaju sve pjesme, lete pive, lete ljudi sa bine, padaju, dižu se, lete opet. I sam pjevač Fabrice skače u publiku, publika ga nosi, propada, ljudi ga dižu, ali ni u jednom trenutku on ne prestaje da pjeva.
Sa dobrim zvukom, 45 minuta njihovog seta na kojima su se izredale “N’oublie jamais”, “Dans les rues la nuit”, “Avenir”, “Futur périmé”, “Des nuits blanches”, “Dans les rues de Brest”, “Que dalle”, “Une vie pour rien”, bile su savršena makljaža.
Kao uostalom i nastup Chain Culta, koji je zatvorio 17. izdanje TBP-a. Iako sa tehničkim problemima oko gitarskog pojačala u dva navrata koje je na nekoliko trenutaka primoralo bend da pauzira svoju svirku, nije to poremetilo ništa, ni bend a ni publiku.
Uz riječi zahvalnosti organizatorima festivala i svima koji su došli, te riječi podrške Palestini, uvježbani i usvirani trio profesionalno je odradio svoj set na kojem su se našle “Witch Hunt”, “Always a Mess”, “We’re Not Alone”, “Empty Hearts”, “Isolated”, “Overflown Decay”. Svirku prati pogo sve vrijeme, stage diving, pokoja piva u zraku, pjevanje pjesama uglas sa bendom. Odlična atmosfera i odličan završetak ovogodišnjeg TBP-a.
To Be Punk Festival je za mene bio još jedan vikend pun (pozitivne) energije, sjajnih bendova, odlične atmosfere, onaj koji sve nas ljubitelje punka i hardcorea iz raznih krajeva postjugoslavenskih država, od Vardara do Triglava, okupi na ta dva-tri dana da se vidimo, ispričamo i barem popijemo pivu. To je dodatni pokazatelj da je To Be Punk. jedan od najvažnijih punk festivala na prostoru (post)Jugoslavije, skupa sa Monte Paradisom i SAWA festom.
Vidimo se i dogodine, kada proslavljamo punoljetstvo ovog festivala. Ne sumnjam, u velikom stilu.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
