What happened to the passion?
What happened to the reason for screaming?
What happened to the music and the message that I love?
What happened to the hard work?
And why does everybody look the same?
What happened to the music and the message that I love?
H2O – What Happened?
Nakon što je ovogodišnji SAWA Fest devastiran olujnim nevremenom, te shodno tome otkazan, po povratku u Sarajevo htio sam organizovati benefit svirku. Ideja je bila zvati maksimalno tri lokalna benda koja nisu svirala u zadnjih mjesec dana, ponuditi im piće i hranu, a sav iznos sakupljen od ulaznica donirati organizatorima SAWA Festa.
Ne znajući tačno (sve) sarajevske bendove, zatražio sam pomoć kolege Vedada, koji mi je odmah istu pružio: nabrojao mi je i više nego dovoljno sarajevskih bendova, te mi dostavio i njihove kontakt podatke. Na ovome mu se iskreno zahvaljujem.
Istražujući bendove, dolazim do “obrasca” od nekoliko stvari kod svih bendova, a koji bi mogao (djelimično) opisati zašto je alternativna scena u Sarajevu, u poređenju sa onom u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Rijeci, Puli, Ljubljani, loša i nikakva. Moram naglasiti da stvari nisu poredane nekim vrijednosnim redom od loše ka najgoroj ili obratno. Ukoliko bi ih se moglo gledati odvojeno, ne bih znao koja je gora i/ili zaslužnija za loše stanje lokalne scene.
Prva koja upada u oči je da ovi bendovi sviraju stalno, skoro pa svake sedmice/mjeseca. Uredu, to ne bi bio problem da ovi bendovi sviraju stalno izvan grada i izvan Bosne i Hercegovine, ali je problem što su ovi bendovi ograničeni na Sarajevo. Da budemo precizniji, čak ne ni na čitavo Sarajevo, već na sarajevsku centralnu opštinu, vredniju od 10 drugih opština, i na jedan klub koji se nalazi u ovoj lokalnoj sredini.
Od pet svirki, koliko su u prosjeku imali ovi bendovi u toku ove godine, četiri su održane u centru Sarajeva, većina u istom klubu. Nekoliko bendova nikada nisu zasvirali van Sarajeva, a jedan bend je išao toliko daleko da je imao četiri svirke u mjesec dana, od toga tri svirke u osam dana, dvije svirke dva dana zaredom.
Ostali bendovi su, od recimo šest svirki, jednu do dvije imali van Sarajeva, dok su sve ostale imali u centralnoj sarajevskoj opštini. Neki lokalni bendovi nisu propustili ni tu priliku da se pojave kao mala, najmanja imena na dobar-sa-svima, za-svakoga-ponešto festivalima kao što je Live Stage Festival, finansiran iz lokalnog budžeta.
Uopšte nema osjećaja od strane ovih bendova da se u Sarajevu ne treba svirati svako malo, a naročito ne dva dana zaredom, tri puta sedmično i/ili četiri puta mjesečno. Osim bendova POPIK i Činčila, u ovom trenutku ne znam (ne vidim) da su ovi bendovi održali ili planiraju održati turneju i/ili svirke na festivalima kao što su SAWA u Županji, Monteparadiso u Puli, To Be Punk (TBP) u Novom Sadu, Ljubav i Bes, Martinska, Punk Rock Holiday u Sloveniji.
Članove ovih sarajevskih bendova čak ne vidim ni kao posjetitelje na nabrojanim festivalima, a ne znam ni da su posjećivali koncerte velikih bendova punka, hardcorea i metala, iako su njihovi texas prsluci ispunjeni desetinama patcheva raznih bendova ovih (pod)žanrova.
Pored nezainteresovanosti da se svira igdje osim u Sarajevu, lokalni sarajevski bendovi pokazuju opštu nezainteresovanost. Ukoliko mislite da je ovo moj subjektivni, ostrašćeni stav, oni sami nam poručuju da ih nije briga. Ukoliko ovo ne kažu eksplicitno i direktno, onda to kažu tako što jednostavno ne kažu ništa – preglasnom šutnjom.
Ne vidim, ne nalazim nikakve tragove društvene i/ili političke osviještenosti, pripadnosti i solidarnosti, nikakav stav ni oglašavanje na razne probleme koji muče bosanskohercegovačko društvo: loše zdravstvo, slabo plaćeni poslovi, uništavanje prirodnog okoliša, rijeka i parkova, fašizacija i klerikalizacija društva, zagađen zrak, koruptivne i kriminalne afere.
Ne vidim političnost koja bi se odrazila u podršci slabijim i marginaliziranim slojevima našeg društva: raznim manjinama, drugim i drugačijima (LGBTIQ populaciji i BH Povorci ponosa), borbi protiv femicida, i mnogim drugim sličnim inicijativama i pokretima. O (radikalno) lijevim promišljanjima i kritikama nacionalizma i kapitalizma da i ne govorim. Jednostavno, sve što vidim je apatija i apolitičnost, kojom se čak diči i ponosi, dok se, imam takav dojam, političnost i zainteresovanost smatraju nečim negativnim i zastarjelim, objektom ismijavanja.
Nisam primijetio ni da su zainteresovani za organizaciju svirki i koncerata, za to da ugoste bendove iz drugih gradova i država, te se pritom uvežu sa tim bendovima kako bi sebi sutra obezbijedili svirke i koncerte izvan centralne sarajevske opštine, Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Primijetio sam da ih nije recimo briga ni za druge bendove koji se dovode u grad i svirke koje se organizuju, ukoliko na istim ne sviraju oni ili njihova raja.
Kada sviraju njihovi jarani iz škole, s fakulteta, ili neka njihova ekipa s kojom su dobri, svirka bude posjećena. Kada u grad dovodite underground bendove iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore i Evrope, na svirkama u većini slučajeva nećete vidjete članove ovih bendova ili posjetioce njihovih svirki.
Kako ih ništa, osim sviranja u Sarajevu, ne interesuje i nije ih briga, logičan slijed je da iz toga ništa (kvalitetno) ne može proizaći. Tako dolazimo do naredne stvari koju sam zapazio. Pretražujem internet, tražim kanale na kojima ću poslušati njihove pjesme (nadajući se albumima) i ne nalazim skoro ništa.
Većina bendova nema svoje (službene) YouTube, Bandcamp, SoundCloud i/ili Spotify profile, što mi govori da ili nemaju i ne sviraju svoj autorski materijal već (samo?) obrade, ili da možda i sviraju svoje pjesme, ali da ih, unatoč mogućnostima, nema snimljenih ni uploadovanih na internet, pa ih potom i nije moguće čuti. Što se ovoga tiče, moram istaknuti jedan bend koji, pored činjenice da ima snimljen album, ima YT, Bandcamp i Spotify profil. Sa drugim bendovima koji su u pitanju, ovo nije stvar.
Ukoliko bih kojim slučajem uspijevao naći autorski materijal lokalnih bendova, to je uglavnom bilo po nekim neslužbenim YT kanalima na kojima su postavljani snimci sa svirki, a ukoliko studijski snimci postoje, oni su bili “single” izdanja. Ovaj modus operandi ne bi bio tragičan da se radi zbog manjka znanja, sredstava za snimanje albuma, mogućnosti i opcija, nesvjesno, ali je tragedija tim veća što se ovako radi veoma svjesno.
Ovo isto tako nije stvar moje subjektivne procjene, već također javno dostupna izjava člana jednog od bendova koji, dok tvrdi da njegov bend ne podliježe zakonima moderne muzičke produkcije, pritom upada u paradoks, rekavši da snimanje albuma nije glavni fokus njegovom bendu, da se treba prilagoditi i fokusirati na izbacivanje singlova. Njegov izgovoren stav je, vjerujem, stav i modus operandi većine bendova o kojima je ovdje riječ.
Šta da kažem za kraj? Savjet da prestanu raditi ovo što rade i kako rade, vjerovatno neće poslušati, jer ih nije briga. Oni naravno imaju puno pravo i slobodu da nastave ovim istim putem: svirati kurcu u centralnoj sarajevskoj općini svake sedmice, ali se postavlja pitanje kome i dokad? U konačnici sami sebi i ovakvim tempom, ne zadugo. No, ako je njima dobro ovako, ako ih već nije briga, nije ni mene.
Scena se ne gradi apatičnim stavom, nezainteresovanošću, izoliranošću, prilagođavanjem tržištu da bi se ostalo na površini, a naročito ne tezgaroškim pristupom sviranjem kurcu, svaki vikend, istoj publici u istom klubu. Ne. To nije punk, to nije rock’n’roll. Ako se ikad zapitate zašto su punk, hardcore i druge scene uspješnije i bolje u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Rijeci, Puli, odgovor je jednostavan: rade suprotno od svega što trenutno rade mladi sarajevski bendovi.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
