SAWA fest u Županji posjećujem od prvog izdanja ovog festivala 2009. godine. Posljednjih nekoliko godina sam redovan posjetilac Antifa nighta u Zagrebu i manifestacije Trnjanski kresovi kojom se obilježava oslobođenje ovog grada u Drugom svjetskom ratu, kao i Svoga tijela gospodar. Ove godine sam posjetio i SBÄM festival u blizini Linza, prije skoro 10 godina sam posjetio i Punk Rock Holiday (PRH).
Nažalost, do prošle godine nisam posjetio To Be Punk (TBP) festival u Novom Sadu. Ne znam zašto mi je ovoliko dugo trebalo da počnem posjećivati ovaj festival, ali sam nakon odličnog, neki su mi rekli i najposjećenijeg, izdanja 2022. godine, TBP uvrstio u svoj (koncertni) kalendar, te se i ove godine zaputio u Novi Sad, na 16. izdanje, održano 17. i 18. novembra u SKCNS Fabrika.
U Novi Sad sam iz Sarajeva krenuo u petak, autubusom u sedam ujutro. Od osam sati vožnje, koliko traje vožnja do NS-a, četiri sata sam manje-više prespavao, dok sam četiri proveo slušajući muziku i čitajući knjigu. Nakon dolaska, nekad oko 15 h, zaputio sam se u smještaj, odmarajući do početka festivala, koji je zakazan u 20h.
Nakon par sati odmora, pred Fabriku dolazim oko 19:45. Prilikom veoma brzog i jednostavnog preuzimanja festivalske narukvice i ulaza, prvo što me dočekuje je veliki NSxHC baner i zastava Antifašističke akcije. Odličan početak. Također, ostaje mi dovoljno vremena da pogledam štandove nekih bendova, te štand za kojim stoji Bojan Šovljanski, vlasnik kafića “Crni ovan”, veganski aktivista, volonter u Udruženju za zaštitu životinja SPANS i muzičar. Na ovom štandu bila je prisutna razna (lijeva) politička literatura, stickeri, primjerci fanzina Out of the darkness (OOTD), majice, ploče i CD-ovi.
Iako nemam nikakvih problema i ne smeta mi kada svirke/koncerti kasne i ne drže se zadate satnice, tačno u 20:00 festival otvara beogradski bend Neven. Sa iscrtanim X-om na ruci i u dukserici benda Death Before Dishonor, na binu izlijeće vokal Miloš. Iskreno, jedva sam čekao da vidim ovaj mladi sastav, koji je svojom žestokom pojavom dobro rastresao lokalnu i postjugoslavensku scenu.
U pola sata svirke ispunili su sva moja očekivanja: svih 30 minuta žestina i energija nisu gubili na snazi, između pjesama Miloš se obraćao publici govoreći o tematici pjesama, često šaljući i (političke i društvene) poruke, kao što je to svojevremeno radio prijatelj Aleksandar (Sale) iz benda Hobson’s Choice ili kao što to još uvijek radi Fistra iz bendova AK-47 i Ljubiša Samardžić.
Moram reći da je Miloševa komunikacija sa publikom veoma dobra, što je za pohvalu, no ipak jedino što mi se ne sviđa je to što se mikrofon veoma često daje prijateljima i prijateljicama u publici. To je lijep gest, ali nismo došli i platili kartu da slušamo njih; ukoliko se to već hoće raditi, moj savjet je manje puta davati mikrofon ili davati onaj od gitariste/basiste.
Petnaest minuta nakon što je Neven završio svoj žestoki nastup, na binu izlazi bečki Kettenhund. Za ovaj bend ranije nisam čuo, pa samim tim nisam ni znao šta sviraju. Što dolazi kao neugodno iznenađenje: iako uštimani, bez ikakvih grešaka, stil ovog benda i njihovog pjevača je meni totalno neshvatljiv. Poprilično nerazumljivi, do mjere da nisam mogao razaznati da li vokal pjeva na njemačkom ili engleskom, uz čudan stil sviranja, koji bih nazvao jednoličnom i monotonom bukom, ovaj bend i ovakav stil meni nisu privlačni. Što ne znači da (negdje) nemaju svoju publiku i fanove. Dojma sam da ovdje i sad to nije slučaj, pa su nakon glasnog “Mrš!” iz publike završili svoj set nakon pola sata svirke.
Trebalo je skoro pola sata da na binu izađe bend Bait iz Barcelone. Bait odmah počinje žestoko, sa pjevačem benda koji pozdravlja prisutne na našem zajedničkom jeziku, španskom i francuskom. Iako skoro nema pauze između pjesama, vokal nije propustio priliku da pošalje političke poruke, kao naprimjer onu protiv tvrđave Evrope. Na brzim dijelovima pjesama, gitara se slabije čula. Unatoč tome, odličan polusatni nastup ovog benda, odlična energija, kako na bini, tako i ispred bine.
Nakon dvadeset minuta, na binu izlazi Suicidal Tendencies. Barem vam se na prvu tako učini jer mađarski trio Crippled Fox izgledom podsjeća na bend iz Venicea. Dvojac, gitarista-vokal i basista, sa bandanama oko glave, napravio je odličnu polusatnu buku. Uštimani su, glasni i brzi. Koliko su oni bili brzi, tolika je i podrška bila ispred bine. Nakon toga i oni su se našli “na drugoj strani” u publici, i za merch štandom koji je postavljen, a na kojem su se mogle kupiti majice, kačketi i bandana marame.
Opet nekih dvadeset minuta “odmora”, što nije dovoljno kako bi čovjek bio spreman za žestoku svirku benda Heihaizi. Ovaj trio je i u Novom Sadu zvučao genijalno, kao i na svirci u Sarajevu na 34. dan turneje. Sharan je već pisao o njihovoj svirci, tako da za njihov odličan nastup na TBP-u, koji je trajao 20 minuta, nemam ništa za dodati.
Posljednji bend prve noći festivala bio je italijanski Raw Power. Veterani punka, iza kojih je više godina staža nego što potpisnik ovih redova ima godina, su i dalje veoma aktivni, sa redovnim turnejama po Evropi, SAD-u, pa čak i u Japanu. Vidjelo se da su bubnjar i basista mlađi od ostatka ekipe, što doprinosi tome da oni i dalje izvedbeno sve rade kako treba, možda čak i previše.
Njihov set, koji je trajao preko sat vremena, meni lično je bio predug, i počeo je umarati u zadnjim pjesama njihovog nastupa. Ovome je doprinio i jedini originalni član postave, pjevač Mauro, na kojem se u nekoliko navrata primijetio umor, i koji se mučio u trenucima da sustigne svirače.
Negdje oko jedan sat iza ponoći, završila je prva noć festivala. Veoma dobri bendovi, veliki broj ljudi, dobra atmosfera, većinom dobar zvuk. Pored toga sebi sam priuštio majicu, i što je najvažnije, sreo meni drage drugarice i drugove, te upoznao neke nove. Vrijeme je bilo da se ode spavati, kako bi se barem malo odmorilo za drugi dan.
NASTAVLJA SE…
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
