Nabijem na neku stvar evropsku/briselsku birokratiju koja je upotpunila ideju “Tvrđave Evrope” kroz Entry/Exit System (EES), navodno radi veće sigurnosti građana kontinenta. U praksi, što ste vjerovatno vidjeli u medijima ili osjetili na svojoj koži tokom praznika, to znači višesatno čekanje na granicama, propuštanje letova, buseva i vozova. Neke države evropskog juga, poput Grčke, Portugala i Italije, već (privremeno) suspenduju ovaj nakaradni sistem “sigurnosti ispred slobode”, dok isto razmatraju Španija i Francuska.
Naravno, ne i susjedna Hrvatska. Njihov, inače najdugovječniji u EU, premijer Andrej Plenković, zbog nadanja poziciji unutar Evropske komisije, ipak se ne smije zamjeriti briselskoj birokratiji niti povući potez sličan Grčkoj.
Tako smo mi, građanke i građani BiH, do daljnjeg osuđeni na ozbiljne mentalne i logističke pripreme (zalihe hrane i pića su obavezne) za ulazak u Hrvatsku, pa čak i izlazak iz nje. Upravo to se desilo u četvrtak, 7. maja, na graničnom prelazu Gradina/Jasenovac. Tri sata čekanja na svega 100 metara od prelaza. Ne ide, pa ne ide. Umjesto uobičajenih pet, put do Zagreba se rastegao na osam i po sati.
Dok smo se smjestili, ostavili stvari i pojeli nešto, već se kasnilo na nastup prvog benda, zagrebačkog Truleža, za koji ranije nisam imao priliku čuti. Trulež je trio mladića koji vjerovatno nemaju ni po 20 godina, a praše anarcho crust punk inspirisan Anti Cimexom, Nauseom i Shitlickersima. Za bend koji postoji tek nešto više od pola godine, odradili su odličan posao kao podrška.
Pola sata sirovog hardcore punka u kojem, kao kolega bubnjar, moram izdvojiti vještinu Dine (nadam se da nos nije slomljen!), ali i ostatka ekipe: Gugija (bass gitara i vokal) i Patrika (gitara i vokal). Ima tu prostora za napredak, ali trio pokazuje sjajnu energiju, a posebno je pohvalna politička osviještenost u pjesmama kao što su “Saborski zastupnici”, “Ustanak”, “Barikade” i “Shalom”. Fali podrške ispred bine, koja će se, nadam se, pokazati u skorijoj budućnosti.
Nisam stigao pitati momke je li naziv benda hommage bendu Hoću? Neću! i njihovoj istoimenoj pjesmi, ali njihova muzika i stav svakako rezonuju s onom čuvenom Valtera Kocijančića: “Punk je trulež”.
Nakon njih, na binu Močvare izlazi mađarski sastav Barackca, sa preko 30 godina iskustva u širenju poruka otpora, solidarnosti i borbe protiv kapitalizma i fašizma. Iako pjevaju na mađarskom, saznajem da iza sebe imaju osam albuma i preko 930 odsviranih koncerata.
Ipak, moram priznati da nije krenulo naročito zanimljivo. Muzički, to je anarhistički raw punk, ali opšti utisak je da je mladi Trulež zvučao dosta utegnutije od veterana iz Barackce. Možda se još nisu zagrijali (turneja je tek počela), ili je jezička barijera učinila svoje, ali nastup mi je bio prilično mlak.
U 40 minuta seta stalo je dosta pjesama, od kojih su mnoge publici objašnjene na (lošijem) engleskom. Redale su se poruke protiv policije, fašizma i rada, ali su zvučale nekako neuvjerljivo, pa ni publika nije bila pretjerano prijemčiva. Jedva su reagovali na pozive na singalong (npr. “Ja voll, ja voll, Ich liebe Alkohol”). Možda je u pitanju bio samo “šum u komunikaciji”, umor publike jer je ipak bio četvrtak, ili smo se svi samo čuvali za ono što slijedi.
Nakon kratke pauze, na binu izlaze pioniri hardcore punka, MDC (Millions Of Dead Cops) u postavi: Dave Dictor, Barry D’live Ward (RKL), Erica Liss i Dejan Podobnik Poda (Olho De Gato, Migra Violenta, Visions of War, Buka, Patareni, Fear of Dog). Bez ikakve najave ili uvoda, krenulo je žestoko, onako kako samo stara škola zna i može. Ponekad pomislim, ovako ne da treba već mora. I šta kada biološki odu akteri ove generacije i ovog stila?
Trebala nam je milisekunda da se iz hodnika premjestimo u prostor ispred bine, gdje se odjednom stvorila masa ljudi, kao da su svi čekali u zasjedi da počnu headlineri. Gomila mlađe ekipe (njih milion?) odmah se bacila u šutku, dok su stariji fanovi povremeno ulijetali u haos, pjevajući uglas himne poput “John Wayne Was a Nazi”, “Multi-Death Corporations” i “Dead Cops/America’s So Straight”. Nizali su se klasici: “I Hate Work”, “Business On Parade”, furiozna “Chicken Squawk”. Atmosfera nije splahnula ni u jednom trenutku, ni uz obradu “Police State” od UK Subsa, što je dokazalo da MDC na ovim prostorima i dalje ima itekako vjernu, iako ne nužno brojnu publiku, barem ne u onolikoj mjeri u kojoj sam ja očekivao (možda idealizirao) da će biti prisutno na zagrebačkom koncertu.
Sa svojih 70 godina i preko 3600 koncerata u nogama, Dave Dictor je i dalje majstor zanata. Iako mu je engleski povremeno bio nerazumljiv nama koji nismo native govornici, harizma je bila tu. Nevjerovatan lik, nevjerovatna energija sve vrijeme trajanja seta. Pjesme su odsvirane bez greške, a naročito se istaknuo bubnjar Poda: mašina od bubnjara! Dictor nije zaboravio ni svoj prepoznatljivi spoken word momenat; između pjesama je pričao o nekim ranijim iskustvima iz Pule, zahvalio se publici jer rijetko svraćaju u ove krajeve i uputio nas gdje da njih i mađarsku podršku pratimo u nastavku turneje.
Set od 45 minuta jednostavno nam nije bio dovoljan. Glasno smo tražili još i dobili bis, dodatnih deset minuta žestoke svirke za savršen završetak dugog četvrtka.
Nakon svih onih bendova koje su oni inspirisali (poput NOFX-a ili H2O), konačno se pružila prilika da MDC vidim uživo. Sirova, istinska (anarhistička) energija, angažman i stav sve je ono što volim kod punka. Možda im koncerti nisu posjećeni kao kod onih koji su na njihovim temeljima postali slavniji, ali to ne znači da su MDC danas išta manje bitni.
Poslije svirke smo se nakratko ispričali sa Hogarom (Motus), prenijeli pozdrave Podi i zaputili se na spavanje. Valjalo je prikupiti snagu za Antifa Night koji je slijedio dvije noći kasnije, a koncert MDC-a bio je odlična uvertira za ono šta nas čeka u subotu.
