Najbolja izdanja 2021. godine po izboru Arnela Šarića

Podrži ISK na Patreonu!

Voliš ISK? Podrži naš rad pretplatom na servisu Patreonu! Klikni...

najbolja izdanja

Ukoliko pratite ISK od samih početaka, ili barem od prvih lista najboljih izdanja naizgled davne 2007. godine, onda ćete znati da smo se u uvodnicima najčešće doticali godine koja je iza nas. Ovaj put neću krenuti tom stranputicom, barem ne odmah. Vjerujem da je sada pravi trenutak za pogledati naprijed.

Jedan krug analitičara tvrdi da se historija i trendovi kreću ciklično. Koliki je promjer tog kruga za trendove u Bosni i Hercegovini, ne usudim se ni pomisliti, jer trend odumiranja rokenrola započet neke 2012. je uspješno nastavljen. Mikroscene gradova su potpuno nepovezane, koncertne sezone propadaju treću godinu redom zbog pandemije (tu zamjerki nema, zdravlje je najvažnije), autorski bendovi se pojave i nestanu, ili funkcionišu u malim, privatnim univerzumima.

Upravo u takvom mulju se počelo diskutovati o ideji pokretanja ISK u 2022. godini. Riječ pokretanje nije izabrana slučajno; mi nikad nismo prestali postojati, ali smo zbog manjka redakcijskog osoblja i entuzijazma, te viška privatnih i poslovnih obaveza, prepustili ISK mirnim bespućima neta, uz povremeni zamah veslima u vidu autorskog teksta.

Nešto se dakako trebalo uraditi, i odluka je pala da prva promjena bude vizuelna i uređivačka. Pred šesnaesti rođendan ISK Web Magazina predstavili smo #BackInBlack redizajn koji je označio novu eru našeg postojanja. Iako smo se zacrnili opet, odbacili smo žanrovska ograničenja i postali šareniji nego ikad. Naravno, još uvijek 95% prostora posvećujemo rokenrolu, ali razlog tome je činjenica da ISK već godinama nema prinova u redakciji, a kamoli onih sa drugačijim muzičkim ukusom.

Drugi važan faktor revitalizacije ISK je bila promjena u domeni slušanja muzike. Kao autor najvećeg broja tekstova koji su objavljeni na ISK, priznajem da sam posljednjih nekoliko godina proveo umoran od zvuka, novog i drugačijeg, i da sam se ulijenio kao slušatelj.

Muzika mi je u potpunosti postala ono što je većini, eskapizam, pa nisam puno mario da otkrivam novitete jer nisam želio gubiti vrijeme. To je, dakako, urodilo i samim gubitkom interesa za piskaranjem na ISK Web Magazinu, ali u 2022. godinu ušao sam sa ciljem – provesti godinu učeći opet da slušam muziku onako kako sam je slušao ranije, strastveno i radoznalo.

U tom procesu, već dvadeseti dan najviše mi pomaže servis Bandcamp koji je od indie čuda izrastao u legitimnu, na trenutke i mainstream digitalnu distribuciju koja svojom filozofijom prijeti i najvećim. Bandcampov ekosistem je razlog zbog kojeg je uspješan; posvećen je u jednakoj mjeri umjetnicima, izdavačima i slušateljima, a žanrovske kategorizacije, obraćanje pažnje na detalje i serija odličnih članaka u kojima nema diskrimincije po pitanju žanra dopuštaju vam da otkrijete brdo odličnih novih (i starih) izdanja.

Moj proces je ovakav, već evo dvadeseti dan; svaki dan bacim pogled na Bandcamp da vidim šta ima novo. Ako naiđem na nešto zanimljivo, stavim album na playlistu na Spotifyju i spreman je na slušanje. Istina je da sa ovom metodom nemamo mogućnost da budemo ekskluzivni, no ako me nešto baš žarko ne interesuje, izbjegavam sve legalne (promotivne) i ilegalne (znate koje) resurse kako bih do muzike došao ranije, a sve u cilju promocije rokenrola.

Cilj mi je da 2022. posluži kao neka vrsta eksperimenta i da testiram vlastitu tvrdnju da interesovanje rokera danas u BiH opada kako godine prolaze. Možda je to samo moje mišljenje utemeljeno na strahu od starosti, ali brojke mi govore da nisam daleko od istine. Međutim, pod određenim uslovima, i dalje postoje oči koje će čitati naše tekstove, a sami tekstovi uzrokovati promjene.

Vratimo se na trenutak unazad. Kao i svaka godina, i 2021. je imala dobre i loše trenutke. U izdavačkom smislu, čini se da je dosta bendova nastavilo kreativno jačanje iz 2020. godine, ali na višem stepenu, valjda očekujući da će se 2021. godine sve vratiti u normalu. Rezultat tog upiranja je hrpa odličnih albuma od kojih se samo dio našao na ovoj listi.

Nažalost, 2021. ćemo pamtiti i po iznimno tužnim odlascima nekih od prominentnih članova globalne rokenrol zajednice. Meni najbolnije smrti su bile one nekadašnjeg frontmena Turbonegra, Hanka Von Hella, sa kojim sa imao čast porazgovarati zahvaljujući intervenciji kolege Džemala Bijedića iz The Aebyssa, te Benjamina Valléa, osnivača švedskih Viagra Boysa. Eric Wagner, Dusty Hill, Joey Jordison, LG Petrov, Charlie Watts, samo su neki od muzičkih legendi koje su nas napustile 2021. godine, a u nekoliko slučajeva, nepravedno rano.

Šta se dešavalo na domaćoj muzičkoj sceni? Ne mnogo toga, ali vrijedi izdvojiti povratak sarajevskog black metal benda KRV koji je nakon 11 godina nepostojanja izronio iz tame i objavio novi album “Grob i Tama”, nakon kojeg je uslijedio i EP “Jama”. Sa ova dva radikalno drugačija izdanja u odnosu na prethodnike, KRV je rasprodajom oba izdanja u kratkom roku dokazala da su još uvijek tour de force bh. metala.

A šta se još slušalo? Čitajte, ako dosad niste odustali.

1914 – Where Fear And Weapons Meet

1914

Komercijalnoj industriji zabave Drugi svjetski rat je interesantniji zbog poprilično jasno podijeljenih uloga i supermanskih tendencija Sjedinjenih Američkih Država koje uvijek predstavljaju dobar materijal za ekranizaciju ili doradu u drugačiji žanr.

No među ljubiteljima historije u svijetu heavy metala postoji jedan određeni broj bendova koji su koncentrisani isključivo na Prvi svjetski rat, a ukrajinski 1914 je po svemu sudeći i onome što sam čuo na njihovom albumu “Where Fear And Weapons Meet” najuspješniji bend ovog tematskog žanra.

Nakon introa inspirisanog tradicionalnom pjesmom “Tamo Daleko”, ukrajinski death blackeri nas sele na ulice Sarajeva u numeri “FN .380 ACP#19074” čiji je naziv zapravo marka i serijski broj pištolja kojim je Gavrilo Princip pogubio Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, te započeo krvavu tragediju Prvog svjetskog rata.

“Where Fear And Weapons Meet” je izuzetno brz, melodičan i orkestralan death black album, sa tekstovima inspirisanim svjetskom historijom koji uz nekoliko minornih korekcija u pogledu jasnoće mogu poslužiti kao dobar uvod u određene elemente Prvog svjetskog rata na unikatan način. Definitivno album koji se sluša u komadu, nipošto iscjepkan na singlove.

Amyl And The Sniffers – Comfort To Me

amyl and the sniffers

Drugi album australijske punk rock mašine nije ništa originalno. Osjetan je utjecaj Motorheada, stare škole punk rocka, drskost ranog AC/DC-ja, sa reinkarnacijom Wendy O. Williams u tijelu Amy Taylor na poziciji frontžene.

No “Comfort To Me” i nije tu da bude originalan. Nipošto nemojte pomisliti da je ovo album koji nema ništa ponuditi; radi se o materijalu koji pametno kombinira sve gore navedene utjecaje, kreirajući novopoznati identitet utemeljen na zvučnoj buci ritam-sekcije koju čine Gus Romer i Bryce Wilson, koju u cjelinu zaokružuje fantastični Dec Martens.

“Comfort To Me” je pank za novu generaciju nerođenu na prelazu sedamdesetih u osamdesete.

BRUDA – SILA MOĆ

bruda bbbb

Voljeli njihov muzički izraz ili ne, kolektiv Helem Nejse je posljednjih nekoliko godina najvjerovatnije najveća nezavisna muzička senzacija Bosne i Hercegovine. Ovaj status ostvarili su upornim radom i tvrdoglavim zadiranjem u različite medijske formate, prošavši put od radija i teatra do podcasta i animiranog serijala Bruca Braca Bruda Brada koji oduševljava više od 40000 ljudi besplatnim epizodama na Youtube kanalu.

Album (EP?) “SILA MOĆ” je stvarno izdanje fiktivnog lika BRUDE koji je za BBBB ono što je Cartman za South Park. Ne radi se o gegu ili audio pošalici; “SILA MOĆ” je staroškolski rap album koji se može poimati kao jedan od najboljih i najkompletnijih bh. spin off proizvoda, ali to nije jedina vizura iz koje se ovaj album može i treba posmatrati.

Pročitaj i ovo:  Rotten Mind - Unflavored: Vreme za pank lektiru

U novoj eri bh. rap scene koja vrvi potrošnim i kontinuiranim Youtube podsjećanjima na postojanje onih koji kroz liriku i furku žele brzo zgrabiti svoj dio kolača, fiktivnih lik BRUDA je najstvarniji reper u BiH danas.

Dok njegove kolege od krvi i mesa repaju o svojim lažnim životima, BRUDA repa o bh. stvarnosti, što ga čini nedodirljivim, autentičnim i slušljivim na duže staze, sa momentima zazivanja socio-političke pravde umotanih u štof sarajevskog klošarluka.

Ostaje iskrena nada da će Helem Nejse kao produkcija omogućiti BRUDI žive nastupe i pomoći da kreira nastavak svog studijskog niza. Ako je iko zaslužio, Bruda je… Gospodara mi!

Cannibal Corpse – Violence Unimagined

cannibal corpse cannibal corpse

Nije teško pronaći na internetu moje gnušanje radom i karijerom Cannibal Corpsea. No istini za volju, nakon skoro dvadeset godina izloženosti njihovoj muzici, jasno mi je da je većina negativnih komentara o inovatorima američkog death metala proizilazila iz činjenice da su na bh. metal sceni Cannibale uzdizali ljudi sa kojima se ne nalazim na istom intelektualnom i ideološkom nivou. Gađenje prema grupi je bila refleksna reakcija nastala kao odbrambeni mehanizam zbog neslaganja sa onima kojima su usta bila puna Cannibal Corpsea.

Sa vremenskim i prostornim odmakom od metal scene u BiH, opustio sam se i poslušao petnaesti studijski materijal Cannibal Corpsea koji me oduševio svojom produkcijom, aranžmanskim momentima i furioznom blentavošću koja me u više navrata podsjetila na onu Slayera. Muzika za one željne urlanja u šaku koja drži imaginarni mikrofon.

Smatram velikom nepravdom da je u 2022. godini Metal Blade Records odlučio da ide sa cenzurisanom verzijom omota albuma, a ostavio po strani nevjerovatnu kreaciju Vincea Lockea, starog saradnika Cannibal Corpsea.

Carcass – Torn Arteries

carcass torn arteries

Nastavak “Surgical Steela” grupe Carcass čekali smo osam dugih godina, ali je čekanje vrijedilo. Anatomski precizno srce od povrća je možda ultimativni čin sarkazma i usmjerenje Carcassa; na “Torn Arteries” grupa zvuči intenzivno, utegnuto i melodično, podsjeća na prošlost sastava, ali je evidentno da grade svoj death metal put onako kako sami smatraju da trebaju, ne žrtvujući dobre ideje privrženosti stereotipnim idejama žanrova.

Ako vam se svidio “Surgical Steel”, “Torn Arteries” je logičan, ako ne i bolji nastavak.

Chubby And The Gang – The Mutt’s Nuts

chubby and the gang

Upoznao sam se sa stvaralaštvom britanskog sastava prekasno da se njihovo debi ostvarenje “Speed Kills” pronađe na listi najboljih izdanja 2020. godine, i to je jedna od onih historijskih nepravdi koja je evidentirana, baš kao što je slučaj i sa debi izdanjem Viagra Boysa i listom iz 2018. godine.

Samo godinu dana nakon što je Partisan Records objavio “Speed Kills”, stiže nam i “The Mutt’s Nuts”, uspješnica nastala na formuli prvog albuma. Visokooktanski punk’n’roll sa elementima Oi!-ja zvučat će drugačije svakome ko ih bude slušao, u zavisnosti od toga kojem umiješanom podžanru najviše naginjete. Neki će čuti Motorhead, drugi Ramonese, treći Oi!, ali svi zajedno će uživati u adrenalinskoj vožnji londonskog sastava koja savršeno odiše bezglavom, mudatom mladošću obrubljenom pop elementima.

KRV – Grob i Tama 

krv grob i tama

Nakon jedanaestogodišnje pauze, KRV je bez posebnih najava objavila svoj novi album “Grob i Tama”. Sarajevski black metal bend se 2021. godine na scenu vratio kao trojac, sa dva originalna člana, Banom Krvnikom i Kurvarom, te pridošlicom Kasapinom koji je čvrsto odsvirao bas dionice na albumu.

“Grob i Tama” je dijametralno drugačiji album u odnosu na ranije radove. Tegoba života na Balkanu je i dalje inspiracija i tinta u peru Bana Krvnika, ali muzički je bend odšetao od sirovog, podrumskog blacka i ušao na teritoriju istraživanja novih oblika straha pod utjecajem sporijih vrsta metala poput dooma.

Ako je dosadašnji opus KRV-i, pogotovo prva tri albuma, bio zasnovan na ideji boli nastaloj  ubodom noža, “Grob i Tama” je diplomski rad na temi straha od uboda, album na kojem se prednost dala jezi i atmosferi u odnosu na brzinu i rifove.

Ne može se reću da je ovakav rezultat isključivo uzrokovan činjenicom da su originalni članovi 11 godina stariji, već je ovo pravilno kalkulisana odluka. “Grob i Tama” je black metal slowburner kakvog smo čekali i zaslužili.

Sleep Terror – Above Snakes

U domeni čudnih albuma koji su oduševili prošle godine, na jednom od tronova položen je “Above Snakes” grupe Sleep Terror. Neću se ni truditi pokušati opisati žanrovsku salatu ovog instrumentalnog projekta, samo ću napomenuti da će “Above Snakes” ponajviše leći ljubiteljima tehničkog deatha, bluesa i… westerna.

Sudbina nam je 2021. u aprilu otela Willa Mecuma i Karma To Burn, pa ako vam fali njihovo prepoznatljivo instrumentalno iskustvo, Sleep Terror je drugačiji, ali jednako upečatljiv način pripovijedanja zvučnim signalima.

Sm4llpox – Time To Breathe

sm4llpox

Rokenrol u Hercegovini živi i opstaje zahvaljujući ekipi okupljenoj oko MC Pavarotti i Mostarske rock škole koja godinama radi sa muzičarima u pokušaju stvaranja i održavanja nečega što se može nazvati lokalna scena.

Jedan od novijih rezultata tog kreativnog kružoka je i mostarska grupa Sm4llpox o kojoj na internetu informacija skoro da i nema. Nije ovo namjerno određenje u stilu Black Plague Circlea i muzičara koji stvaraju unutar te grupe, već očigledna fula. To me iznimno ljuti i razočarava jer se radi o grupi čiji je EP (ili album?) “Time To Breathe” jedno od najunikatnijih izdanja nastalih na području ove zemlje u posljednjih nekoliko godina.

Nažalost, moja upućenost u žanrove koji su inspirisali “Time To Breathe” je površna, pa ne bih zalazio u Aleju detaljisanja, ali vrijedi spomenuti da je “Time To Breathe” kompleksan materijal koji na trenutke zvuči kao jedan od velikih alternativnih bendova devedesetih, dok je već u idućem trenutku mnogo bliže polju klasičnog rock zvuka, uz poveznice u obliku različitih soničnih eksperimenata.

Iznimno talentovan bend sa iznimno dobrim materijalom postavljam na listu uz kritiku koju sam uputio i samom bendu: vrijeme je da se bendovi uozbilje po pitanju prezentacija, medijskih istupa i promotivnih materijala.

Imati ovakav audio materijal, a nemati javno dostupan omot albuma u visokoj rezoluciji (ovo je slika sa omota, bend mi je poslao nju na zahtjev) sa podacima o albumu je smrtni grijeh za jednu grupu, a izvlakuše na underground i slično ne pale već petnaest godina.

Viagra Boys – Welfare Jazz

viagra boys welfare jazz

Teško je, usudim se reći i nemoguće, napisati bolji album kada ti je debitantski “Street Worms”. Post-punk majstori Viagra Boys 2021. godine nagradili su nas “Welfare Jazzom” koji ni kriv ni dužan zauzima drugo mjesto u njihovoj diskografiji (ili treće, ako uzmete u obzir i EP “Consistency of Energy”).

No u pitanju je zaista odličan, mnogo ličniji album u odnosu na prethodnika. Sebastian Murphy možda ne zvuči sarkastično i razvaljeno kao na prvom izdanju, i bend je zeru smireniji, ali novootkrivena iskrenost koja se nazire kroz teme im očigledno prija.

Obrada “In Spite of Ourselves” na kojoj gostuje Amy Taylor iz gorespomenutih Amyl & The Sniffers funkcioniše upravo zbog kozmičke hemije Amy i Sebastiana, a osjećaji beznadežnosti i ljubavi odavno nisu bili bolje utkanu jedan u drugi na jednom audio snimku.

Upravo je ova obrada jedini razlog što se na listi (a i to je nepravda sama po sebi!) nije umjesto ovog studijskog izdanja našao živi album “Shrimp Sessions 2” objavljen krajem 2021. godine, na kojem Viagra Boys briljiraju svirajući pjesme sa “Welfare Jazza” u njihovoj ultimativnoj formi. “Shrimp Sessions 2” je savršeno, emocijom nabijeno zbogom Benjaminu Valléu, preminulom gitaristi Boya, i dokaz koliko moćno zvuče pjesme koje je Benjamin pisao sa bendom.

 

Arnel Šarić Sharan
Arnel Šarić Sharanhttp://www.izvansvakekontrole.com
Osnivač ISK i osoba koja malo previše voli rock'n'roll za vlastito dobro.

ČITAJ OD ISTOG AUTORA

SLIČNI ČLANCI