Kako su se približavali 14. oktobar i dugo očekivani varšavski koncert jednog i jedinog Carpenter Bruta, tako je rastao i moj hype. Carpenter Brut, njegov “Leather Terror”, ali i prethodni albumi su se vrtili i vrtili, kod kuće, na poslu, ali i u svakoj šetnji gradom, dajući mi energiju i tjerajući da cupkam u ritmu muzike na svakom pješačkom na kojem bi me semafor zaustavio.
A onda je stigao i taj dan – okupljanje sa kolegama sa posla pred klubom Progresja, ulazak u klub, kupovanje majica i shvatanje da je klub ne samo ogroman, već i prilično popunjen, pošto je Sierra već počela nastupati. I to kako!
Kao i nekoliko dana ranije, kada me kao podrška momcima iz Dance With the Deada oduševio Daniel Deluxe, tako sam i ove večeri otkrio novo ime koje će odsad biti redovno na mojim Spotify listama. Francuskinja Sierra ne samo da je ubila svojim setom, muzikom i energijom, već je imala i veličanstveno prisustvo na bini.
Sa svojim beatovima, melodijama, perkusijama, a povremeno i vokalnim dionicama, naprosto me ostavila bez daha. Osjećaju je doprinijela i ogromna bina Progresje, te vrhunski light show koji je u stopu pratio njenu muziku. Još samo da joj je nešto veći dio publike uzvratio sa nešto više energije i mojoj sreći te večeri ne bi bilo kraja.
Kompletna ekipa sa kojom sam nakon Sierrinog nastupa razgovarao složila se oko jednog – cura je jednostavno rasturila i na svirku je vrijedilo doći čak i da te večeri nismo imali priliku čuti i vidjeti Carpentera Bruta.
Po povratku u dvoranu dočekuje nas bina obavijena dimom i okupana prigušenim crvenim svjetlima, sa Carpenterovim mix pultom i klavijaturama ukrašenim dobro poznatim logom. Bilo se teško oteti iluziji filmskog seta, kao da smo zakoračili u crkvu iz kakvog horora snimljenog tamo negdje osamdesetih, sa oltarom za kojim će se uskoro naći sam bog synthwavea.
Nije nam dugo trebalo da potom i prizovemo njegovo mračno božanstvo – uz “Opening Title” sa albuma “Leather Terror” i glam-disco buzdovane na video zidu, na binu su jedan po jedan izlazili bubnjar Florent Marcadet, gitarista Adrien Grousset (obojica članovi francuskog benda Hacride koji Carpenteru prave društvo na živim svirkama), a zatim i sam gospodin Brut.
A onda je sve eksplodiralo – kreće “Straight Outta Hell”, publika počinje skakati i vrištati, a light show i video zid sa fantastičnim vizualizacijama ionako grandioznu binu pretvaraju u nešto veće od života.
Ono što je uslijedilo je najlakše opisati kao jedan od najboljih koncerata u mom životu. Jedna za drugom, readali su se pjesme za koje nisam ni sanjao da ću ih čuti uživo – od onih sa gostujućim vokalima kojima obiluje zadnji album (uključujući i favorite “The Widow Maker”, “Imaginary Fire” i “Lipstick Masquerade”), pa do old school instrumentala kao što su “Roller Mobster” i “Turbo Killer”, uz koje je publika nerijetko uglas pjevala same melodije.
Više se ne sjećam koja maestralna vizualizacija je pratila koju pjesmu – izuzev one sa avenijom prepunom palmi kojom nas je video zid vodio uz “Paradise Warfare”, a koja je do kraja pjesme izgorila u plamenu. Ipak se jasno sjećam da je set lista bila odlično tempirana, te kako se nakon bombastičnih pjesama moglo i predahnuti uz one sa nešto sporijim ritmom, taman onoliko koliko je bilo potrebno.
A sjećam se i toga kako sam u jednom trenutku shvatio da light show i vizualizacije koje prate koncert prestaju biti “samo dobri” i postaju čista demonstracija znanja i iskustva Carpentera i njegove ekipe. Nikakve fotke ni video vam to neće dočarati dok ih ne vidite i iskusite uživo. I to na što je moguće većoj bini, sa što je moguće glasnijim i boljim razglasom.
Bilo je tu gitarskih i bubnjarskih solo dionica, kao i par veselih crowdsurfing momenata koji su publiku u Progresji pronosali poput valova, sa nekoliko sretnika i sretnica koji su prelazili klub na rukama. Carpenter Brut je u jednom trenutku predložio i zid smrti (wall of death), što je publika entuzijastično prihvatila. Nakon sudara strana, skakanje i šutka nisu stali do samog kraja koncerta i fantastične obrade “Maniaca” koju su uglas otpjevali svi… ili barem oni koji su mogli doći do daha od silnog plesanja i skakanja.
Spektaklu su samo nedostajale “Beware the Beast” i “Escape From Midwich Valley” da umrem sretan, no i bez njih jasno je da su se Sierra i Carpenter Brut 14. oktobra godine Gospodnje 2022. pobrinuli za audio-vizuelnu perfekciju i jedan od najboljih koncerata u mom životu.
