Kalendarski nešto manje od godinu dana od premijernog izdanja, u Beogradu je održano drugo izdanje HardCorner Festa. HardCorner Fest predstavlja “živu” implementaciju ideja koje pokreću HardCorner distribuciju koja egzistira u fizičkom prostoru u vidu radnjice krcate hardcore, punk i metal materijalima, a koju vodi Rajko Janković, muzičar iz bendova poput Nagona, Bridgea i Reckoninga.
Za razliku od prošlogodišnje epizode održane na Zappa Barki, ovaj put se HardCorner Fest preselio u beogradski Drugstore. Radi se o industrijskom kompleksu, nekadašnjoj klaonici koja i danas podsjeća na svoje brutalne korijene, zahvaljujući industrijskom izgledu i pločicama. Prostor je izgledom idealan za rock’n’roll dešavanja i velike elektronske partije koji su, vjerujem, čest slučaj u Drugstoreu.
Na ovogodišnji HardCorner Fest stižem kao ISK novinar i jedan od muzičara. Zbog činjenice da je festival počeo tačno u 20 sati na radni dan (zbog čega smo kasnili) i da se tradicija nasumičnog izbora reda nastupanja nastavila, ostali bendovi su izvukli svoje startne pozicije i moj bend POPIK smjestili na šestu od sedam rednih pozicija.
Tačno u 20 sati na binu Drugstorea penje se beogradski Quasarborn, čime HardCorner Fest izlazi iz okvira hardcore festivala i otvara se ka različitim, ali srodnim žanrovima, što je pohvalno na svaki mogući način.
Quasarbornov thrash metal rođen je iz pepela Space Eatera, te su nakon izdanja na engleskom snimili i “Novo oružje protiv bola”, album u potpunosti otpjevan na našem jeziku. Upravo su pjesme sa ovog albuma bile dominantne na setlisti beogradskih thrashera predvođenih Lukom Matkovićem, a koji su se tu noć dokazali kao ubjedljivo najsofisticiraniji i najutegnutiji bend, uprkos žrtvi koju su podnijeli kao bend na kojem se dotezao zvuk za sve ostale nastupe. Nažalost, kola se uvijek lome na prvom bendu i prvih nekoliko pjesama.
Quasarborn je bio hiriruški precizan u svakom trenutku, a publici je ipak trebalo neko vrijeme da se zagriju, što je u okvirima nastupa od pola sata najčešće prekasno. Međutim, ostaje činjenica da je Quasarborn maestralan sastav vrijedan pažnje svakog ljubitelja progresivnog thrash metal zvuka.
Nakon što je Luka Matković sišao sa bine, na istu se penje jedno od “jela iz njegove kuhinje”, grupa Reckoning za koju je Matković producirao EP “This is War”. Beogradski Reckoning je četvorka čiji metalizirani hardcore balansira između žestine rifova Rajka Jankovića i ekstremne melodičnosti vokala Miloša Ćurčije koji je možda i najprepoznatljiviji element ovog sastava.
Ćurčijina melodičnost jeste nešto što me iznimno interesiralo i zaista nije razočarao. Uživo je to donekle grublje u odnosu na studijske snimke, od kojih je najnoviji EP koji će biti objavljen uskoro i koji je predstavljen koncertno na HardCorner Festu. Miloš je hvale vrijedan frontmen, a i evidentno čovjek sa srcem na pravom mjestu; njegova izjava “Samo pozitivno nasilje i smrt fašizmu!” pozdravljena je gromoglasnim aplauzom.
Nakon Reckoninga došlo je vrijeme za nastup Urlika koji sam lično ponajviše iščekivao, zahvaljujući renomeu ekipe, ali i debitantskom izdanju u izdanju Geenger Recordsa. Petorka predvođena Draganom (Concrete Worms, Vršnjačko nasilje…) predstavila je novog basistu, koncert otvorila sa “Ružni grad” i nemilosrdno spržila setlistu sastavljenu od pjesama sa albuma. Gitarista i vokal Dragan na trenutke podsjeća na Gligora Popovića iz grupe Ofsajd, sa nesumnjivo jednakom energijom prožetom cinizmom i mrakom.
Iako sam lično ljubitelj ramonesovskog pristupa živoj svirci (ubrzaj duplo uživo u odnosu na studijske snimke), određene pjesme su u vrtoglavoj brzini izgubile trunku svoje melodičnosti, što mi je bilo donekle krivo čuti jer se između rafala brzine krije stvarna duša Urlikove muzike.
Urlikova čistokrvna rokenrol jednostavnost nije na prvu loptu primljena od strane publike. Bilo je potrebno nekih 10-15 minuta da se svi zagriju, a onda je nastao potpuni haos, do granice da se šutka na trenutke doimala kao tuča u koju nisam imao nikakve namjere ni želje da kročim. U nastupu benda nije bilo ništa lažno – muzika je to gerijatrije koja godinama ne zna da stane, čvrsta kao dupla bas artiljerija Philthyja Taylora na “Overkillu”.
Nakon Urlika koji nastupom i prljavšinom insuinira svu rokenrol raskalašenost, na binu se popela beogradsko-novosadska Peripetija. Oduševili su drugog dana nedavno održanog SAWA Festa i sa tim primislima sam željno iščekivao i njihovo pojavljivanje.
No, živa muzika je živa materija i stvari nekad ne idu po planu. Iako je Peripetija odradila svoj posao, nešto je nedostajalo u postavci stvari. Bilo je tu i tamo problema u zvučnoj demonstraciji, kao da je manja bina SAWA-e sa svojom kompaktnijom postavkom bolje prenijela agresivnosti Peripetije.
Bas je bio mutan i nedovoljno agresivan, što se mora primijetiti jer način sviranja basistkinje Duške, kako uživo, tako i na izdanju “Zar nisi besan” u kombinaciji sa agresivnošću bubnjara Slobe čine osnovu Peripetije.
S druge strane, zamjerka mora biti upućena vokalu Milošu koji mora paziti da prilikom obraćanja publici bude razumljiviji; nastup na SAWA-i je pokazao da on to itekako može jer sam čuo svaku riječ. Međutim, nepotrebni cupping (prekrivanje glave mikrofona rukom, karakteristično za hardcore frontmene) dok zadihano hoda gore-dolje i najavljuje pjesme je loše jer Miloš ima šta pametno za reći, ali mi to ne čujemo.
Zagrebački trojac Heihaizi popeo se na binu nakon Peripetije i ponovio hardcore rap magiju svog sarajevskog nastupa. Ljudi su potpuno izgubili razum za vrijeme haotičnog nastupa Heihaizija kojeg sam slušao sa pozicije iza bine jer sam se spremao za svoj nastup. Baš kao i na sarajevskom koncertu, ostao sam impresioniran lomljenjem jezika gitariste Tokića i bubnjara Kovača, iako me Kovač iz nekog razloga još više impresionirao brzinom bubnjanja i repanjem/pjevanjem istovremeno.
POPIK se premijerno na beogradsku binu popeo na ovogodišnjem HardCorner Festu. Umjesto da pišem kako je bilo, bez intervencija prenosim riječi kolege Miloša Šebalja iz redakcije Abaddon Magazinea, objavljene u sklopu izvještaja sa festivala:
“Kao matori domaćini koji te ne puštaju da odeš „ne popijemo bar još po jednu“, Popik je rešio da nas počasti, onako, po bosanski. Iz kafančuge na obodu Baščaršije, pravo na binu, da dostave verziju panka koja je negde između S. M. F.-a, Bombardera i Motörhead-a. Naravno, karakteriše ih tradicionalni crni humor kakav može da se zapati samo u Bosni. Ne ostajući dužni nikome, pa ni sebi samima, šire „umilne“ reči i prljave taktove po svima redom. Evo i primera: „NGO“, „Nerad oslobađa“, „Fanovi Dubioze“, „Kurac vam je refren“, „Šta’š popit“…
Zabavno, svakako, ali i dalje pravo zajebano. I dobra svirka, muzički na jakim osnovama, iako i dalje pankerski omeđena. Popik ipak uspeva da razmrda, sada već proređenu publiku. Kapa dole, pa čvrga u čelo!”
Nakon POPIKa, na binu se popeo Atomic Fault, meni jedina nepoznanica u postavi ovogodišnjeg izdanja festivala. Trojac je objavio debi EP “Lobotomized” 2023. godine koji nažalost nije stigao do mene ranije.
Prva stvar koja me nevjerovatno pozitivno iznenadila je humor i opuštenost članova Atomic Faulta koji su uz osmijeh i jasno registrovanje humora u mom scenskom nastupu “istrpili moje prozivke” sa bine. Ta sitna podjebavanja kojima sam lično bio izložen milion puta i izlagao druge nisu ništa drugo nego benigne šale. U Sarajevu je ista jako često bila dočekana na nož, a čini se da su u Beogradu članovi mladih bendova mentalno mnogo širi, barem na osnovu iskustva sa Atomic Faultom.
Kada je trojac počeo prangijati, bilo je evidentno da im definitivno fali još jedan član na poziciji gitariste, ali ono što tehnički možda nije najsofisticiranije, kompenzirano je sa mnogo mladalačkog duha i ljubavi.
Atomic Fault me podsjetio na kombinaciju Sore Throata i Cryptic Slaughtera, uz prenabuđeni bas koji svojim primitivnim dionicama dominira u miksu. Nešto je primordijalno u zvuku Atomic Faulta i takvo treba i ostati – zbog humora, živosti i osmijeha koji su mi izvukli na lice, opraštam im sve, odnosno ne zamjeram ništa. Samo neka praše!
Drugstore je bio puno veći zalogaj od Zappa Barke i iskreno sumnjam da je Rajko Janković pomislio da će zgurati unutra više hiljada ljudi. Čini se da je nešto manje karata prodano nego prošle godine. Mogli bi nagađati da je razlog tome odsustvo miljenika mlađe (i dijela starije) publike poput Nevena i Majaka koji su nastupili prošle godine i koji su svojim radom revitalizirali dio gitarske alternative u glavnom gradu Srbije.
Međutim, postava ni ove godine nije bila ništa slabija i svi bendovi su na bini pokazali zašto su dobili priliku da sviraju pred beogradskom publikom.
Na kraju krajeva, HardCorner je sa kartom više ili manje još jednom pokazao izuzetan potencijal da okupi bendove sličnih ideoloških i muzičkih stajališta i ponudi publici iz cijele Srbije noć punu distorziranih radosti.
Šta drugo nego radovati se trećem!
KO: Quasarborn, Atomic Fault, POPIK, Urlik, Peripetija, Heihaizi, Reckoning | KAD: 6.9.2024. | GDJE: Drugstore, Beograd
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
