Kaleidobolt – Karakuchi
Peti album finskog prog rock trojca je impresivno neozbiljan i ozbiljno impresivan. Album je turbulentna mješavina žanrova, od čvrstog motorheadovskog razbijanja bubrežnog kamenca i stonera pa do pop i noise rock utjecaja. Promjena dinamike i detalja je uistinu mnogo. Smjenjuju se iz pjesme u pjesmu, pa se slojevi razlistavaju svakim novim slušanjem. Posebni poeni za maestralnu produkciju koja dopušta svakom instrumentu da diše i ostavi utisak, pogotovo ako slušate sa dobrim slušalicama.
8/10
Carpenter Brut – Leather Temple
U finalu druge i realno manje uspješne trilogije (prva je neprevaziđeni klasik), Carpenter Brut se vraća u punoj snazi. Bez gostujućih vokala zbog kojih je u prethodna dva izdanja krotio agresivnost i brzinu, Brut je ponovo razuzdan na synthovima. Cijeli album je odličan primjer agresivnosti posebne grane synthwavea koje je Brut najbolji predstavnik. Ipak, nemojte pomisliti da kopira samog sebe; na “Leather Temple” francuski genijalac u dosta momenata (nenamjerno?) zvuči kao grandiozniji Mick Gordon; da njegov soundtrack reboota Dooma zamijenite sa “Leather Templeom”, proveli bi se još bolje.
8/10
Taker – Sons and Daughters
Najlakše je usporediti Taker sa Ramonesima i to bi bila demonstracija najveće novinarske lijenosti, do granice da se može poimati kao uvreda na račun benda. Istina je da “Sons and Daughters” nosi ramonesovski pečat, ali “Sons and Daughters” je melodičan, zarazan, pa čak i bijesan na način na koji Ramones nikad nisu bili. Taker su neograničenost muzičkog talenta odokativno (pretjerali!) pomiješali sa emocijom. Rezultat je zbirka pjevljivih hitova koji odlično funkcionišu na slušalicama i (vjerujem) koncertima. Gošća na pjesmi “Boots” Jenny Woo zvuči kao konobarica kafane na autobuskoj stanici, što daje jasan dojam ko je šef(ica).
9/10
Coscradh – Carving The Causeway To The Otherworld
Uvodni trenuci drugog albuma irskog black death sastava služe kao zatišje pred oluju. Nakn njih jednakom snagom dah oduzimaju i anksioznost izazivaju bubnjarska gromovitost Osječanina Bobana Burgera i glas Ciarána Ó Críodáina. “Carving…” nije album za svakodnevno slušanje jer nešto zlo i bijesno nastalo na tromeđi najstarijeg Morbid Angela, Immortala (sa Abbathom) i modernijeg Mayhema nije nešto što bi se trebalo konzumirati svakog dana. Ako mislite drugačije, postoje doktori za taj specifičan problem. Posebna pohvala za omot sa kojeg mrači odlično djelo Stefana Todorovića koje nesumnjivo navodi na potrebu da ponovo otvorim najmračnija djela Goye u visokoj rezoluciji kako bi nešto umrlo u meni.
8/10
Fulci – Risorsero dalla Tomba e Fu… L’Apocalisse!
Svježe objavljen maxi singl talijanskih gore grindera donosi 12 predvidljivih, ali odličnih minuta. Soundtrack istoimenog polusatnog horora “Risorsero dalla Tomba e Fu… L’Apocalisse!” sastoji se od tri pjesme; atmosferičnim uvodom zlokobno dominiraju žičani instrumenti na podlozi od syntha, što ostavlja dojam adekvatne kompozicije za talijanski celuloidni masakr. “Paura che Uccide” je Fulci bomba koja nas prevodi žedne preko vode jer nakon nje imamo priliku čuti samo obradu “Apoteosi Del Mistero” Fabija Frizzija… i kraj. Odlično izdanje, ali da je duže, veća bi bila i ocjena.
7/10
Playboy Manbaby – Violence
“Zero to zero is always the score, nobody wins in a culture war”, urlaju Playboy Manbaby u pjesmi “Shitshow”, prvoj na šestom albumu “Violence”. Navodno popularan na TikToku (“navodno” jer ne pratim), američki dvojac samouvjereno izvještava sa fronta američke sociopolitičke iscrpljenosti koja je nažalost inficirala cijeli svijet. Hroničari hronično online generacije se ipak zabavljaju dok to rade, pa “Violence” zvuči kao lijepo komponovan indie art rock album sa velikim komadima punka. Malo Devo, malo Slaves, malo Chats, malo Electric Six, ali mnogo slušljivo.
7/10
