SAWA Fest 2024 se u potpunosti zahuktao drugi festivalski dan, kada je u pogon puštena i Mosquito Stage bina, te najavljen veliki broj nastupa. Za ISK čitatelje koji ne razumiju zašto je SAWA toliko značajna kao festival za regionalnu alternativnu scenu, iskoristit ću ovaj dio prostora kako bih vam (još jednom) donekle približio koncept festivala.
Još od prvog izdanja 2009. godine, organizacija SAWA Festa počiva na trudu i ulaganju grupe volontera i zaljubljenika u hardcore zvuk koji su revnosno odbili bilo kakav pokušaj komercijalizacije festivala koji bi sebi to mogao bez problema dopustiti da želi. Sve na festivalu je DIY, urađeno sa mnogo ljubavi – od održavanja prostora mjesec dana prije dolaska prvih kampera, spremanja scenografije, bine, rasvjete, zvuka, vođenja društvenih mreža, održavanja šankova i kutka sa hranom, sve je u rukama SAWA ekipe.
S druge strane, nemojte ni pomisliti da je bilo šta na festivalu prepušteno slučaju. Od odličnog zvuka do kvalitetnog mercha čijom se kupovinom, pored dobrovoljnih donacija, podržava organizacija festivala iz godine u godinu, SAWA Fest je prije svega veliko druženje gomile prijatelja i zaljubljenika u jednu vrstu rokenrola, a onda i magičan poligon za prikaz sviračkih i zabavljačkih vještina.
Iako je dosta ljudi tretiralo Mosquito Stage kao “glavnu binu festivala”, s obzirom na njen oblik i položaj, mislim da to nije bila namjera SAWA organizatora. Zato me donekle i začudilo što se prvih pet nastupa održalo na jednoj bini, pa se onda zabava preselila na drugu, jer je moja pretpostavka bila da su bine tu da bi ubrzale naizmjenično smjenjivanje bendova i tehničku pripremu nadolazećih nastupa, što je praksa velikih festivala.
Kako god, Angry Forest binom u 18 sati zaurlao je beogradsko-novosadski sastav Peripetija koji je svega nekoliko dana prije festivala (16. jula) objavio svoje prvo izdanje “Zar Nisi Besan?” na kojem se nalazi 11 pjesama. Zbog dužine trajanja izdanja, mogu se voditi diskusije o tome radi li se o EP-ju ili cjelovečernjem izdanju, ali kako je bend ranije izdao “Demo”, vodit ćemo se idejom da je u pitanju premijerni album.
Sigurno je i manje topao dan u odnosu na prethodni pomogao Peripetiji da sa mnogo žestine prenese publici svoj hardcore. Nema tu pretjerane pameti, kroz distorziju, ritam i riječ između pjesama rečeno je sve.
A to “sve” izrečeno je upravo ono što je trebalo biti: Peripetija je odlučila donirati svoj koncertni honorar za donacije SAWA Festu i Krunoslavu Kajfešu, frontmenu grupe Smrt Razuma. Kajfeš je na festivalu prodavao izdanje i odjevne predmete benda, te sav novac donirao za obnovu Bošnjaka, sela u neposrednoj blizini Županje koje je više puta zaredom opasno nastradalo od nevremena, prvi put u julu prošle godine kad i SAWA Fest, a onda i prije same SAWA-e 2024. godine, kada je hororična tuča uništila krovove i fasade kuća.
Nakon vatrenog krštenja koje je priredila Peripetija, pulski Mazut se penje na binu i otvara nastup proročanskim riječima Danila Kiša o nacionalizmu, u kojima se isti naziva “kolektivnom paranojom” i “posljedicom gubitka svijesti”. Kada je vokal D. predstavio bend kao “Mazut iz Monteparadisa”, shvatio sam da je njihov zvuk najlakše opisati kao pulski hardcore iz kojeg povremeno izmami bijesna njuška staroškolskog death metala.
Mazut pjesme u kojima kritikuje političke hodove i navijačke skupine svira na samom rubu raspada, što je dio njihovog šarma – za svaki momenat bježanja u ritmu i nesinhroniziranost, kvartet ostavlja dušu na bini, što je potpisniku ovih redova uvijek bilo mnogo važnije.
U jednom ću dahu opisati nastupe čakovečkog Dead Dog Summera i bečkog Verrata, koji je zatvorio drugu noć SAWA Festa (oprostite na izbacivanju hronološke dinamike kroz prozor). Zašto? Zato jer su oba benda odradila izuzetno solidne nastupe, ali jednostavno nije bila noć da se ono što sam ja čuo na njihovim studijskim snimcima spoji sa realnim stanjem na terenu.
Dead Dog Summer je bend veterana koji znaju svoj posao. Sviraju post-hardcore, imaju solidan album “A Place Of Someday” iz 2022. godine čija je najveća snaga emotivnost zvuka koji četrdesetgodišnjake transportuje u dvadesete. Taj zvuk je popriličan atavizam i kao takvog ga prihvatam.
Međutim, nastup Dead Dog Summera na SAWA Festu doimao mi se mlakim, pa čak i šupljim, lišenim energije koja je prisutna na njihovom izdanju. Okarakterisati bend kao loš uživo na osnovu samo jednog nastupa ne želim jer bi me to dovelo u nezahvalnu poziciju u kojoj ne želim biti, s obzirom da je ovo prvi put da ih slušam, koliko me znanje i sjećanje služe. Bit će mi na oku i uhu naredni put kad se sretnemo kako bih donio konkretniju ocjenu.
Verrat je imao drugačiji set problema. Zatvarali su koncert na Mosquito Stageu, kiša je počela padati i svi su bili već dovoljno umorni ili pijani, pa je pažnja većine opala. No ja sam ih pratio jer me “Zeiten der Leere”, njihov debi album, poprilično iznenadio blekerskim crust zvukom.
Uživo, Verrat je zvučao šuplje i mnogo mekanije nego što sam mislio, do te mjere da sam šokirano prišao članovima benda poslije i upitao ih jesu li svirali pjesme sa albuma koji sam slušao. Rekli su da jesu, ali da “nije bila njihova noć”, napomenuvši da su “imali problem sa gitarama”.
Vratimo se u Ljutu Šumu, gdje je na binu izašao francuski Zombies, No! Par excellence skate punk devedesetih, odsviran revnosno, precizno, bez ijednog ispadanja, sa dozom profesionalnosti kakvu je teško ispratiti ako nisi stalno na turnejama i u pogonu.
Iako profesionalizam uvijek odobravam, Zombies, No! mi je bio previše sterilan da bi mi ostali u sjećanju. Štaviše, sjećanje na njihov nastup je ravna crta jer je sve toliko automatizirano u njihovom nastupu da nisam imao osjećaj da im se koncert na SAWA-i iole razlikovao od bilo kojeg drugog.
To nas dovodi do zanimljive diskusije sa još nekim muzičarima koji su ranije nastupali na SAWA-i. Postavili smo pitanje: da li bi SAWA bila manje vrijedna ili lošija da je striktno regionalni festival? Lično sam siguran da ne bi, ali nisam za ekskluzivnost festivala osim ako nije uzrokovana logističkim elementima, jer uvijek postoji mogućnost uvezivanja i lansiranja naših bendova na neke druge teritorije.
Nakon Zombies, No! na binu se penje POPIK u kojem sviram bas i pjevam. Preskočit ću opisivanje našeg nastupa, ali ću napomenuti da smo se odlično proveli i da nas je publika primila na najbolji mogući način.
Jedan od komentara da POPIK zvuči kao “MOB 47, Disorder i Motorhead koji predvodi bosanski Fat Mike” je popriličan kompliment koji će mi dugo ostati u sjećanju.
Nakon POPIKa pale se svjetla Mosquito Stagea i na njega izlaze prvo zagrebački Kijamet, a onda i beogradski Statico. Umoran i u obavezama nakon nastupa, odlazim ka merch štandu da odmorim i sa velikom žalošću propuštam nastupe ova dva sastava.
Zagrebačka Disbaja uskrsnula je kao trojac nakon kraće pauze i sada su trenutno u procesu snimanja svog novog albuma. Tehnički gledano, bilo je nešto šuma u komunikaciji između članova benda, što je poprilično incidentna situacija za bend u kojem sviraju iskusni muzičari.
No kao i u slučaju Mazuta, karakter je ono što je izbilo na površinu i lijepo uobličilo d-beat metalizirani zvuk Disbaje. Možda i najvažnije kada kvartet postane power trio je pitanje ispunjavanja praznog prostora ukidanjem jednog instrumenta (najčešće gitare), pa mi je zadovoljstvo reći da basista Ivan i frontmen (vokal/gitara) Atlija sigurno nisu ostavili šupljine u aranžmanima i zvuku.
Posljednji bend prije gorespomenutog Veratta bio je Starvation. Sastavljen od članova iz nekoliko hrvatskih gradova koje nećemo imenovati da ne napravimo grešku, Starvation predvodi uvijek veseli vlasnik Depth studija, Filip Sertić. Požežanin sa zagrebačkom adresom razlog je što mnogi hrvatski bendovi zvuče dobro (trenutno radi i kao maestro za miksetom “pravog” Hladnog Piva koje nastupa pod imenom Savršeni Marginalci), a od 1997. godine je i loš primjer grupe Loš Primjer, jednom od najistrajnijih hrvatskih punk bendova.
Iako je Starvation mnogo daleko zvukom od Lošeg Primjera, primjer su kako treba zvučati crust punk bend. Njihov zvuk je odlična kombinacija melodije i agresivnosti na tragu švedskih bendova. Starvation je nordijska lazanja filovana hardcore, d-beat i death metal utjecajima. Originalno? Da, kad bi izbrisali devedesete. Efikasno u skidanju glave sa ramena? Itekako.
Tek naknadno shvatio sam da je za dobar dio zvuka i agresivnosti Starvationa tu noć bio zaslužan i Vuk Milanović koji je sjedio za bubnjevima. Milanović, za one neupućene, svirao je u jednoj od ranih inkarnacija kragujevačkog (odličnog) Terrorhammera, a onda je nastavio predvoditi svoj bend Dishumanity u kojem bubnja i pjeva.
Druga noć SAWA Festivala završena je, kako tradicija i nalaže, ogromnom zabavom. Vlaga i povremena kišica nisu spriječile ekipu iz cijele Jugoslavije da se druže i zabavljaju, te još jednom dokažu da je dio SAWA-inog majstorluka i horsko pjevanje uz muziku sa šanka kada bine proguta županjski mrak…
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
