Sasvim je moguće priču o grupi Urlik započeti bez spominjanja Concrete Wormsa, tačnije njihovog (jedinog, koliko me sjećanje služi) sarajevskog koncerta održanog u novembru 2007. godine, kada su nastupali u sklopu četvrtog Interground Sarajevo festivala.
Sa tog koncerta sam otišao sa tinitusom, modricama i izdanjem “Just Gamblin” Betonskih crvića, izdanjem koje mi je toliko značilo da sam naslov njihove “Refuse To Lose” iskoristio za dio jedne svoje tetovaže.
Teško da bih ijedan naslov pjesama Urlika istetovirao, ali to ne znači da je album beogradskih matorih drtina okupljenih 2020. godine i objjavljen nakon “Urlik EP-ja” iz 2022. išta manje dobar.
Naprotiv, fantastičan je.
Već na uvodnoj “Ružni grad” počinje se iz zvučnika cijediti mračan, tegoban i iznimno energičan punk rock koji daje dovoljno prostora i punk i rock’n’roll utjecajima u zvuku. Za to se jedino mogu okriviti frontmen D.R. Sjordgrendsten koji je na albumu na pozicijama gitariste, vokala i majstora iza mix konzole, te Tasa, njegov šestožičani saborac.
D.R. se kroz dužinu trajanja svih deset pjesama koristi prljavim, ali srcu milim rock’n’roll trikovima. Kad bi raščlanili njegove gitarske bravure, ne bi dobili ništa novo, no kad ih sastavite u strukturu pjesama Urlika, dobijate zarazne zvučne crve koji vam mile u ušima i ne izlaze.
Ovakvo stanje Urlik postiže koristeći i efikasan trik jednostavnih refrena koji jednostavno navode na horsko pjevanje. Odlični primjeri toga su donekle sporija “Od humanizma do mizantropije” i himnična “Urlik očaja”. Gdje nema tekstova, ima dobrih vokalnih momenata, poput “uh-u!” na haotično brzoj “U sumrak”.
“Urlik” zvuči kako izgledaju članovi benda, išibani iskustvom života na ovim područjima. Zabavno je usporediti atmosferu novog izdanja Nevena sa ovim izdanjem Urlika. Dok je Neven na svom 12’’ izdanju (o kojem ćemo pisati) zarobio optimizam, nadu i bijes tako svojstvene mladim ljudima, “Urlik” je mješavina cinizma, predaje i tame, autentičan muzički komad spržen u boli balkanskih vukojebina. Urlikov “ružni grad” je ponajmanje isključivo Beograd, izgubljena lica i luđaci su ponajmanje Beograđani – ovo je univerzalna postjugoslavenska priča koju je i vizuelno sjajno predstavio vrsni Ljubomir Babić.
Nakon što sam album poslušao nekoliko puta, shvatio sam da je smrtni grijeh puštati ga na bilo čemu osim na ploči koja je objavljena u izdanju Geenger Recordsa ili dobrom zvučnom sistemu. Produkcija “Urlika” je živa, glasna, ali od slušatelja zahtijeva pažnju. Tek nakon više slušanja uočit ćete finese gitarskih dionica, ali i komplementarnost ritam-sekcije koja je jedna od najboljih koje sam čuo sa Balkana u ne znam koliko (samo čekam da ih vidim uživo). Mišin punokrvni bas u overdriveu je šav koji spaja žive i snažne bubnjarske bravure Mikija sa gitarskim tandemom.
Zahvaljujući produkciji D.R.-a, studiju Wave Igora Lončara i masteringu Vladimira Krkljuša, Urlikov “Urlik” zvuči kao da bend svira ispred tebe, što je kompliment najvećeg ranga koji se za album može dodijeliti jednom punk rock bendu.
“Urlik” je velika pobjeda, zreo album koji mnogo više komunicira sa starijom ekipom nego mlađim konzumentima, svojim muzičkim, produkcijskim i aranžmanskim pristupom. No nećemo se baviti gejtkipovanjem cinizma – svi su dobrodošli da se utope u Urlikovom rock’n’roll očaju, dostavljenom glasno i bez puno filozofije.
Kako i treba biti.
Urlik – Urlik | 2024 | Geenger Records
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
