Najavljen je novi SAWA Fest koji će se održati od 18. do 20. jula 2024. godine. Tim povodom, mi smo ubacili imena svih bendova koji će svirati ove godine u sivi SAWA kačket. U njega povremeno zavlačimo ruku kako bi izvukli ime grupe koju ćemo intervjuisati.
Sudbina je htjela da prvo ime na našoj listi intervjua budu domaćini, županjski Dying East. Razgovarali smo sa gitaristom Ištvom, neumornim borcem koji je ostavio i ostavlja neizbrisiv trag na sceni Slavonije kroz činove svirke, organizacije i izdavaštva.
Pozdrav, Ištva! Drago mi je da ovu seriju intervjua započinjemo sa domaćinima. Dying East je relativno novo ime iz županjske muzičke kuhinje, pa nam daj jedan kraći presjek vašeg rada od osnivanja dosad.
Dying East je metal bend iz Županje i postoji od ljeta 2020. godine, a nastao je nakon raspada Proslova u kojem smo prije toga svirali. Jale, Bule i Bruse su počeli svirati nekakve neobavezne probe (što bi rekli, jamati), u nekom trenutku su pozvali Šumu za kojeg se zna da ima odličan vokal, ali ga nitko nije imao priliku slušati uživo.
I mene su zvali da jamam, ali sam im rekao da me to ne zanima, nego samo ako će to službeno postojati kao bend (probe, snimanja i svirke), tj. ako će to sve imati cilj osim neobaveznog druženja u prostoriji za probe. Nisam ja nikakav vrli svirač niti virtuoz niti me zanima nekakvo besciljno sviranje pretjerano i ustvari sam mislio da to neće potrajati. Jale me uvjerio da će to biti bend, a ne serija jam sessiona i od 10. mjeseca 2020. sam i ja u bendu.
Do moje prve probe bend je imao napravljene tri stvari, tako da sam ja uletio kad je bend već imao jasne obrise kako će to zvučati. To je bio odmak od onoga što sam ja inače svirao, nije tu bilo punka niti hardcorea, glazbeno govoreći, nego nekakav metal koji je fuzija sveg živog što gitaristi slušaju.
Dvije godine kasnije ulazimo u Studio BU! u Bošnjacima i 29.12.2022. nakon gotovo godinu dana razvlačenja (što zbog lijenosti, što zbog loše forme i objektivnih razloga) album prvijenac i jedinac zasad biva objavljen.
Trenutno radimo novi materijal, polako, kako smo i do sad radili, planiramo to snimiti jednom, ali ne znamo točno ni kad niti koliko će stvari biti u igri. Nove stvari će ekipa moći čuti na SAWA Festu ove godine, a to će nam biti ujedno i prva svirka u našem gradu, naime u Županji do sada nismo svirali. Trebali smo prošle godine na SAWA Festu, ali se nije dogodilo uslijed nevremena.
Neminovno me ime Dying East asocira na Slavoniju koja kuburi sa odlaskom stanovništva. Koliko znam, i prethodni bend Proslov se ugasio zbog nedostatka članova, a ni Šutnja nije prošla bolje. Je li to značenje imena?
Da, Slavonija je istok RH i ime doslovno opisuje ono što se događa sa našim zavičajem.
Toliko se ljudi odselilo da više ni ne brojimo. Mislim da se svaki bend u kojem sam svirao ugasio jer su se članovi odselili iz Županje u potrazi za dostojanstvenijim i boljim životom.
Proslovu je čak jedno vrijeme novi pjevač Dretva (koji je zamijenio Vjeku koji se odselio u Nizozemsku) zaglavio godinu dana u Kini u vrijeme pandemije Covida-19 i lockdowna. Nadamo se da Dying East neće doživjeti tu sudbinu.
Pjesme Dying Easta su zapravo poezija koju potpisuje vaš frontmen Šuma, sa tekstovima koji zadiru na teren metafore. Tu su izuzetno lični tekstovi poput onog posvećenog njegovoj kćerci. Kako je došlo do odluke da radite na engleskom i možemo li možda uskoro očekivati materijal otpjevan na našem?
Šuma piše tekstove, stilski možda izgleda drugačije od klasične metal ili hardcore lirike, nije toliko direktno, nije sotonističko, ali su to i dalje kvalitetni tekstovi. Nije bilo nekog posebnog odlučivanja, čovjek je rekao da ima puno tekstova i da su na engleskom, kaže da mu je tako lakše. Mislim da neće biti materijala na našem jeziku, ali ne mora značiti da i zaista neće biti.
Na naslovnici vašeg prvog albuma nalazi se jedan od radova nedavno preminulog umjetnika Damira Pavića Septica. Kako je došlo do saradnje sa njim i zbog čega ste baš izabrali ovaj rad, šta on simbolizira u kontekstu muzike Dying Easta?
Inače si šaljemo svakakve pizdarije u Viber grupu benda i između ostalog bude tu i super stvari. Ja sam naletio na Septicove radove na Facebooku, proslijedio link ostatku benda i svima su njegovi radovi bili super. Kasnije kroz razgovore smo odlučili pitati Septica da uradi naslovnicu za naš album. Septic nam je poslao i neke već gotove radove pa nam se jako svidio njegov rad pod nazivom “Nemesis”.
Uglavnom, bilo je jako jednostavno dogovoriti s čovjekom suradnju, tako da njegov “Nemesis” krasi naslovnicu našeg LP-ja. Naslovnica sama po sebi nema dublje značenje osim što se nama vizualno jako sviđa, meni osobno je jako drago da je to Septicovo djelo jer je čovjek legenda punk umjetnosti sa ovih prostora. Drago mi je da sam barem na ovaj način surađivao s njim.
Antifašizam je dominantna politička emocija u tvom prethodnom radu, kroz muziku, ali i stavove i akcije kad muzika utihne. Da li Dying East zauzima apolitičnu stranu metala ili ima određivanja po ovom pitanju?
Antifašizam je dio mene, odgojen sam u tom duhu i hvala roditeljima na takvom odgoju. Također osjećam snažno gađenje prema nacionalizmu, religiji, elitizmu. Ostali momci iz benda imaju istovjetna stajališta prema tim pitanjima. Dying East možda nema prvoloptaške tekstove usmjerene na te tematike, ali daleko od toga da smo apolitičan bend.
Prve tri pjesme na albumu su antirasističke (“Hate Apparent” je priča ispričana kroz oči Georgea Floyda dok ga je policajac gušio koljenom na vratu) i antireligijske (“Ignorance is Amiss” i “Devil in the Skies”). Možda ne udaramo na prvu, ali tekstovi itekako imaju društvenu i političku pozadinu, čak i oni najosobniji.
U Dying Eastu si na poziciji basiste, ranije si znao biti i gitarista. Šta ti više godi kao muzičaru, koji instrument?
Svejedno mi je, jednako sam loš na oba instrumenta! (smijeh)
Ja volim biti u bendu, biti dio benda, obožavam tu energiju kad svi oderemo zajedno.
Nikad nisam vježbao da bih postao tehničar, možda to nije fer prema ostalima u bendu koji se ubijaju vježbajući, ali meni samo tehniciranje apsolutno ništa ne znači niti budi ikakve emocije. Meni je bitno kako svi zajedno zvučimo, a ne svaki ponaosob.
Tu bih svakako zahvalio ostatku benda što mi gleda kroz prste kad brljam i nisam na razini.
Svako malo u Županji se pokrene novi bend u koji su više-manje umiješana stara lica. SAWA Fest nekako pokreću i održavaju stara lica. Ima li naznaka revitalizacije scene Županje, pomlađivanja?
Nema naznaka da se županjska hc/punk/metal scena revitalizira na nekom nivou za koji bismo mogli reći da će u budućnosti “ti i ti” biti tu u Županji i da će oni nastaviti ovo što mi guramo. Tu je izražen problem provincije, mlađi koji se pojave i budu iskreno u toj sceni odlaze za boljim životom, školovanjem, sadržajima kojih kod nas nema…
Realno u Županji osim SAWA Festa trenutno nema redovitih događanja (a i sporadična su sve sporadičnija) na underground sceni. Postoje 2 benda koji čak nemaju ni prostor za probe u Županji nego u susjednom Gradištu.
Ostatak aktivnosti se uglavnom svodi na pripreme za SAWA Fest. To doslovce traje cijelu godinu, pomalo se rade rekviziti za slijedeće izdanje. A niti to nije toliko redovno jer nas koji smo stalno u Županji ima 5-6. Ostatak ekipe intenzivira dolaske u Županju mjesec-dva pred sami fest. To nikako ne znači da ekipa dok nije u Županji ne radi ništa, ali samo želim istaknuti da neke čvrsto funkcionirajuće cjelogodišnje scene u samoj Županji nema.
Nedavno je objavljena i vinil kompilacija Županja Hardcore koja istovremena služi kao spomenik prošlosti i motivacija za budućnost. Čini se da si rekorder sa brojem pojavljivanja na njoj. Je li bilo teško izvući sve te snimke iz naftalina, kako je tekao proces skupljanja materijala i rada na toj kompilaciji?
Deda (Mind Eraser Booking, SAWA Fest) je to i pokrenuo i izgurao do kraja. Trebalo je biti prošle godine za SAWA Fest jer je 2023. i pala obljetnica 30 godina od prvog službenog snimka punk benda ANARCHOPHOBIA iz Županje. Međutim, ’em je štekalo rezanje ploče ’em nas je nevrijeme presvuklo tako da nije bilo od toga ništa.
Na izdanju je 16 bendova punk/hc/metal žanrova od 1993. godine naovamo koji su imali studijski snimak svojih uradaka. Veliku većinu snimaka sam imao ja u svom posjedu jer sam svirao u 8 od tih 16 bendova, neke snimke bendova u kojima nisam svirao sam imao kao izdavač (Bule i ja smo imali distribuciju i izdavaštvo KPKS), a ostatak je bio kod Krmeta (producent i vlasnik Studija BU! u Bošnjacima, op.a).
Jedino je svojevremeno za snimku ANARCHOPHOBIE bila frka jer sam ja nekom (naravno da se ne sjećam kome) posudio kazetu sa tim snimkom i taj netko je ili zaboravio na to ili izgubio.
Dugo sam mislio da je taj snimak zauvijek izgubljen jer niti bivši članovi benda nisu imali snimku. I onda sam se jednom na cugi našao sa svojim drugom Hrcom Bogutovcem kojem sam spomenuo problem, a on je na to rekao: “Jebiga, imam ja snimku Anarchophobie ako ti treba”, tako da je Hrca spasio zadnji primjerak kazete.
Što se tiče kvalitete snimaka, svakakvi su. Nešto snimaka je ostalo samo u mp3 formatu, ali je naš prijatelj Filip Sertić (Studio DEPTH) radio mastering i izvukao maksimalno što se dalo izvući.
Lično se poznajemo skoro pa 20 godina, čak i tad kad sam te sreo, bio si stariji od mene. (smijeh) Ako na stranu gurnemo ljubav i evidentnu potrebu za izražavanjem kroz muziku, da li ti imaš neke posebne načine da se iznova motivišeš da počneš raditi sa novim bendovima?
(smijeh) Ja sad tu ispadam neki Joža Manolić (najvjerovatnije najdugovječniji hrvatski političar, op.a.)
47 godina mi je na grbači i stvarno se nekad zapitam koji meni kurac sve ovo treba, ali to budu stvarno samo trenuci. Nemam pojma što me tjera da i dalje radim, ljubav, mazohizam ili nešto treće, stvarno ne znam.
U biti sam jako jeftin, uglavnom samo treba pitati: “Oš svirat s nama?” i to je to. Žao bi mi bilo, a i dosadno da se ničim takvim ne bavim. I uvijek kažem sam sebi ovo je zadnji bend u kojem ćeš svirat i nikad ne bude tako (smijeh). Uvijek se nađe još neka budala (uglavnom Bule) kojoj se da svirati i tako po stoti put pogazim riječ koju sam samom sebi dao.
Dio si SAWA ekipe koja hrli ka dvije decenije uspješne organizacije jednog od najboljih regionalnih festivala. Šta je SAWA za tebe i zbog čega vrijedi doći posjetiti baš ovu sad u 2024. godini?
Dio sam ekipe SAWA Festa od prvog dana. Kada su Deda i Sinki ispalili ideju, odmah sam im rekao da mogu na mene računati maksimalno. Oni su dosta mlađi od mene i imali su takav elan za tim da je to bilo stvarno u startu postavljeno kako treba.
Koncept je bio kao i kod vjerojatno većine DIY festivala – idemo zvati bendove koji su nam prijatelji i napraviti od toga festival za prijatelje. Jednom smo bili naivni i pokušali dovesti veliko ime i to je završilo fijaskom jer nismo znali kako velike booking agencije funkcioniraju.
Bilo je poražavajuće i financijski (platiš bend koji ti se ni ne pojavi, a otkaže svirku u 21:00 na dan kad je trebao svirati), a i dobili smo svoj dio pljuvačke u lice jer su ljudi mislili da smo izveli nekakav marketinški trik da navučemo što veću posjećenost festivala. Teško je ljudima bilo objasniti kako smo izigrani i da je festival ipak održan – mnogi su to doživljavali kao koncert tog velikog benda, a ne kao dvodnevni festival.
Sami pali – sami se ubili. Otad nismo ponovili takvu grešku.
Meni SAWA Fest predstavlja kompletnu pobjedu nas kao kolektiva koji stoji iza organizacije.
Kad kažem pobjedu mislim na slijedeće: imamo odličnu suradnju sa gradom Županjom jer su prepoznali da iza toga stoji veliki trud, imamo konstantno ljude koji dolaze na festival iz svih dijelova bivše Juge (Srbija, BiH, Makedonija, Slovenija…), a ne samo lokalne posjetitelje, imamo i lokalce koji apsolutno nemaju veze sa scenom, ali dolaze jer se osjećaju ugodno na festivalu i imaju štošta za vidjeti, ne samo nastupe bendova koji ih ne zanimaju.
Uvijek ima nekakva izložba, nekakav performans, nova hrana koju mogu probati (zaborave na spiku “Slavonci smo, jedemo samo meso i to dobro pečeno”), imamo konstantne upite bendova da sviraju na festivalu, što nas uvijek razveseli.
Na kraju, imamo ono što se uvijek spominje, a rijetko se kad zaista dogodi, imamo ljubav i solidarnost cijele scene. Ja osobno nisam nikada vidio da se toliko ljudi diglo na noge pomoći nam kad nam je sve bilo potonulo. Ljudi su nas svojim angažmanom oko pokušaja spašavanja festivalske infrastrukture doslovce ostavili bez teksta. Kada vidiš da ljudi ugrožavaju svoj život da ti pomognu, to se ne može opisati.
A nakon toga sva pomoć koju smo dobili putem benefit svirki, kupovanja festivalskog mercha, donacije, volontiranje, sve nam to govori da radimo nešto do čeg je ljudima stalo.
U prvom redu sebe, pa onda sve te ljude ne želimo iznevjeriti i svake godine ćemo tražiti način da festival bude bolji od prethodnog.
Možda i najvažnije pitanje sad na kraju, treba nam tvoje predviđanje – hoće li biti komaraca?
Već ih ima! (smijeh)
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
