Iron Maiden, Beogradska Arena, 10.2.2009. godine!
Maideni i to po treći put za mene, šta više reći – spektakl na koji sam već navikao i ne bunim se nijednom novom koncertu (pa makar to bio u ovom slučaju isti kao i onaj koji sam gledao u Splitu prije manje od pola godine). Turneja Somewhere Back in Time na kojoj sviraju pjesme starije od ’88 traje već više od godinu dana, bend je obišao cijeli svijet i dok je privodi kraju već sprema novi album, ali to je priča koju ćemo ostaviti za recenziju…
Na dan koncerta u Beogradu oblaci na sve strane – loše vrijeme koje doprinosi tome da kosonje u Maiden majicama možete vidjeti tek po kafanama, slastičarnama i McDonaldsu, što mi je malo poremetilo viziju prepune koncertne dvorane koja će se ipak ostvariti te večeri. U Beogradsku Arenu ulazim sa ostatkom ekipe iz Bosne, kao i sa nekim već “naturaliziranim” Beograđanima (nek’ se u ovome prepozna jedan bivši član ISK ekipe :P) i to namjerno kasnimo na nastup Lauren Harris. I prije nego neki upitaju zašto, odmah ću vam reći: zato što je naporna, bilo je zanimljivo gledati je prvi put (2007. godine) i to prve dvije pjesme jer nastupa u nekom utegnutom kožnom kompletiću (a to vam nakon šestosatnog čekanja sa 20 000 ljudi dok čekate svoj prvi koncert Maidena u životu jako, jako dobro dođe).
Čujemo njen sladunjavi glasić kako pjeva zadnju pjesmu te večeri dok ulazimo i onda paf! – Arena KRCATA, parter, tribine, SVE JE PUNO! Guranje do šanka na desnoj strani, stižemo do sredine terena i dalje ni makac, nekih 20ak minuta/pola sata fast forwarda i svjetla se gase – sve je spremno za početak Spektakla. Doctor, Doctor, nakon njega Transylvania i Čerčilov govor su uvod za Aces High, pjesmu koja je otvorila sve koncerte na ovoj turneji. Publika kao i uvijek ludi, razglas onako potaman, sve se čuje fino i već počinje 2 Minutes to Midnight, također pjesma koju je na turneji čulo pola svijeta. I nakon toga – Wrathchild – pjesma koja mi je jaaako falila u Splitu i savršeno se uklapa u bilo koji nastup Maidena.
Children of the Damned i Phantom of the Opera (koji meni lično predstavljaju vrhunac večeri i koncerta) idu odmah poslije i navode me da se zapitam koliki procenat publike te večeri je uopšte bio svjestan činjenice da većinu pjesama koje gledaju bend više nikad neće izvesti uživo – pjesme zvuče savršeno – energija koju su nam Bruce i ekipa pružali sa bine je podjednaka onoj sa izvođenja istih pjesama od prije 20 i kusur godina (svakako čekirajte audio i/ili video zapis koncerta Live After Death iz ’85, op.a). I kad već spomenusmo energiju – članovi benda su daleko od “starog gvožđa” – tokom cijelog koncerta trče i skaču po bini, ali ubjedljivo najenergičniji je Bruce – glas mu je fenomenalan i niko ne bi rekao da ima 50 godina. Stvarno su rijetki bili trenuci da je on stajao mirno, a kao i na prijašnjim koncertima stizao je čak i da ispoštuje “kostimografiju” – dok je pjevao Troopera bio je i sam obučen u staru britansku vojnu uniformu, mahao je zastavom i letao po bini… Spomenuti Trooper i Wasted Years nas odvode do trinaestominutnog epa Rime of the Ancient Mariner, a Bruce čini mi se iz publike dobiva i gumenog albatrosa koji se savršeno uklapa u njegovu kratku recitaciju i govor koji idu prije ove pjesme :)
Zatim slijede Powerslave, Run to the Hills, Fear of the Dark (koja je sudeći po reakcijama publike ubjedljivo najpoznatija pjesma benda i shvatam da i nije tako loše što je sviraju na ovoj turneji uprkos njenom godištu) i Hallowed be Thy Name koju sam očekivao na bisu zajedno sa (meni omiljenom) Moonchild, ali… Nažalost, Moonchild nisam čuo te večeri, a nakon Halloweda su odsvirali Iron Maiden za vrijeme koje je ogromni Kiborg Eddie šetao binom i “mlatio” se sa gitaristima… stanka od minut-dva, urlanje publike i bend se vraća na binu – sviraju još Number of the Beast, Evil that Men Do i Sanctuary – nažalost za vrijeme Number of the Beasta na bini nema ogromnog Šejtana (Đavola iliti Sotone :P) koji je bio prisutan u Splitu, kao ni još ogromnijeg sarkofaga iz kojeg je u Splitu izašla Eddijeva mumija… ali scenski efekti su i bez toga bili odlični – pirotehnika na sve strane kao i, u najmanju ruku, PREMOĆNI plamenovi za vrijeme nekih pjesama. Svjetla ostaju ugašena – kako je to tada izgledalo – cijelu vječnost, potajno sam se nadao drugom bisu, ali nažalost ništa od toga. I kako je Arena savršeno mjesto za ovako ogromne spektakle – tokom cijelog koncerta klima je radila odlično – i nakon svega se osjećam začuđujuće odmorno. Sa rajom krećem prema izlazu i gledam presretne ljude kako se ibrete dok mi raspravljamo koja klasa je bolja – Rogue ili Druid, kao i dok vodimo vječitu raspravu Horda vs Alijansa (World of Warcraft teme, za neupućene :P)…
Na kraju ću samo citirati kolegicu Abigail koja na Rock Planet Forumu nakon koncerta napisa: “Svaki put sve bolji i bolji. I nakon toliko godina pokazuju ko je najveći Metal bend na svijetu.”
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
