Juni je 2024. godine i irski rap trio Kneecap objavljuje svoj debitantski studijski album Fine Art. Trebaće neka dva-tri mjeseca – otprilike u isto vrijeme kada i uspješni film Kneecap – da ovaj banger after banger album, kako ga je ocijenio jedan prijatelj, dođe do mene, nađe se na mojoj listi preporuka za tu godinu, ali i ostane na playlisti znatno duže. A onda je počelo sranje – all hell broke loose.
Prikazivanje njihovog filma zabranjeno je u Izraelu, Mo Chara se na sudu britanske imperije u Londonu branio od optužbi za terorizam, (sada već bivši) britanski premijer Keir Starmer neuspješno je pritiskao organizatore Glastonburyja da im se otkaže nastup, propala im je američka turneja, onemogućen im je ulazak u Kanadu, otkazani su koncerti u Njemačkoj, kao i gostovanje na Sziget Festivalu uz trogodišnju zabranu ulaska u Mađarsku. U septembru prošle godine, nakon prijetnji upućenih organizatorima od strane fašista iz Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), otkazan je i koncert u Beču na koji se planiralo ići.
Početak je marta 2026. godine i najednom iskače vijest – Kneecap dolaze u Ljubljanu. Lokacija: Kino Šiška. Rasprodaja kreće u ponedjeljak u 9 ujutro. Da li je i do toga da smo – kako mi je u intervjuu rekao Andraž Rožman – na postjugoslavenskom prostoru u boljoj poziciji kada je u pitanju sloboda izražavanja, već do jedan sat poslijepodne prvi termin, onaj 14. jula, biva rasprodan. Dodaje se i drugi koncert, dan ranije, koji je ubrzo takođe planuo. Krajem marta prate se slovenački parlamentarni izbori na kojima pobjedu odnosi desničar blizak cionističkom režimu, Janez Janša, koji krajem maja biva imenovan za novog-starog premijera Slovenije.
Raste strah da će se, kao i u slučaju Beča, organizatorima prijetiti te da će koncert biti otkazan, ali srećom to se ne dešava. U danima pred put guglam i provjeravam ima li loših vijesti – na svu sreću, nema ih. Da vam ne pričam sve peripetije s puta ka glavnom gradu Slovenije (i nazad), u poslijepodnevnim satima 14. jula stiže se u Ljubljanu. Prvo na najbolji doner u Nobelu, par piva u Kinodvoru, ostavljanje stvari u smještaju, a zatim pravac Kino Šiška.
Malo poslije 20h ispred samog prostora zatičemo otprilike hiljadu ljudi – onoliko koliko ih može stati u rasprodanu dvoranu Katedrala. Mnogi su u majicama i dresovima benda, neki sa sad već prepoznatljivim fantomkama na glavi, drugi ogrnuti kefijama i palestinskim zastavama. Još jedno piće s dragim društvom i ulazimo u Šišku. Protok je brz i u dvorani smo već za minut-dva.
FUCK LAST NIGHT!
Tri minute do pola 9, dvorana je već puna, većinom pripadnicama i pripadnicima mlađe generacije, ali mogu vidjeti okolo i ljude mojih godina te i neke starije. Planirano početak u 20.30 kasni nekih petnaestak minuta ali nisam osjetio oko sebe neku nelagodu, nervozu ili proteste zbog ovog kašnjenja. Činilo mi se da publika ništa zamjerila nije, pa je ovih petnaest minuta ispraćeno prizivanjem benda, vriskom, aplauzima. A onda, čim je u 15 do 9 na binu prvo izašao DJ Próvai, za njim Mo Chara i Móglaí Bap, uz gromoglasne ovacije krcate dvorane, krenuo je – biću objektivan u svojoj subjektivnosti – jedan od najboljih i najbrutalnijih koncerata koje sam odgledao, ne samo u skorije vrijeme, već ikad.
Odmah direktno u lice: mrak i na displeju iza Próvaija bijelim slovima na crnoj podlozi, smjenjuju se tri slajda jedan za drugim: Izrael provodi genocid nad palestinskim i libanskim narodom, preko 100 hiljada ljudi ubijeno je od strane Izraela od 2023. godine te posljednji – Sloboda Palestini.
Čim su počeli sa Éire go Deo, stvarkom sa najnovijeg studijskog albuma kojeg promovišu ovom turnejom i prešli na Smugglers & Scholars, Carnival, Better way to live i Sick in the head, bilo je jasno da nema prostora za onaj strah i zabrinutost svojstven za rap koncerte – taj da glavni MC (ili više njih) neće moći ispratiti beat, otpjevati pjesme onako kako zvuče na studijskim snimcima, da će hvatati zrak, gutati riječi ili ono najgore, da će pjevati na playback.
Uz sjajne vizuale koje na displeju iza Próvaija inače prate koncerte Kneecapa, te uz odličan zvuk u dvorani, Mo Chara i Móglaí Bap ništa ne prepuštaju slučaju. Ne pretvaraju se, ne fejkaju i najbitnije, ne otaljavaju svoj dio “posla”. Opušteni su, tačni, zvuče super, a opet sirovo – to je onaj pravi, ulični rap radničke klase odrasle na ulicama (zapadnog) Belfasta tokom i nakon antikolonijalne borbe irskog naroda.
Svaka pjesma, a naročito bangeri poput An Ra, Get your Brits out, No comment, Your sniffer dogs are shite ili pjesme poput Fine art, Rhino ket, Liars tale, FENIAN, Parful, HOOD, izazivaju salvu oduševljena, predobre energije, skakanja i divljačkog pjevanja prisutnih, čak i kada se radi o dijelovima pjesama otpjevanih na irskom jeziku – što je primjećeno i od strane članova Kneecapa i na čemu su se prisutnima zahvalili – čak i na slovenačkom/našem jeziku. Pored toga, naravno, nisu izostali ni politički govori između pjesama, poruke solidarnosti sa palestinskim narodom (što je uostalom bilo emitovano i na displeju), osude izraelskog cionističkog režima, britanske monarhije (naročito spomenutog bivšeg premijera Starmera).
Koliko je atmosfera bila usijana govori i to što se sa bine tokom nastupa, ali i nakon zadnje pjesme, publici u prve redove dijelila voda. Štaviše, bend je skupa s publikom više puta u delirijumu urlao “FUCK LAST NIGHT!“, aludirajući na koncert održan noć ranije, stavljajući nam do znanja da je energija ove druge večeri potpuno pomela prethodnu. Ako su se i samo zajebavali, jer je bilo smijeha nekoliko puta pri izgovaranju ovoga, vrhunsko zajebavanje.
Kada je nakon 22 pjesme i nekih sat i po koncerta, silaskom Próvaija među publiku, pjesmom THE RECAP te šutkom luđom i brutalnijom nego mnoge punk i hardcore među kojima sam bio, oko 22.05 završen koncert, onako kompletno mokri i pod utiscima, ostali smo – kao uostalom i većina prisutnih – na platou ispred Šiške na još nekoliko pića. Ovo će se ispostaviti kao pun pogodak, jer će nekih sat-dva kasnije iz Šiške izaći Móglaí Bap kojeg ćemo upoznati i kojeg ću informisati da smo potegnuli skoro 600 km kako bismo ih gledali.
Na to me je upitao kako se kaže hvala na bosanskom, na šta mu odgovaram da je isto kao i na slovenačkom. Nakon zajedničke fotografije, izgovara jedno glasno „Hvala“. Ja dodajem: „Ne, hvala vama“, na šta on u odlasku, pokušavajući da pohvata izgovor, uzvikuje: “Hvala vama!“ Taj trenutak, baš kao i sam koncert, ostaće vječno urezan u mom sjećanju.
Ako bih koncertu morao naći manu, to bi bila bazična ponuda mercha, koja je svedena na svega par majica i prepoznatljivu fantomku kakvu nosi DJ Próvai. Pričajući između sebe, N. i ja došli smo do zaključka da ne znamo da li je sve rasprodano noć ranije ili Kneecap jednostavno nisu bili spremni i očekivali ovoliko potražnju u Ljubljani.
AKO NE MOGU PLESATI, NE ŽELIM BITI DIO VAŠE REVOLUCIJE
Ne znam jesu li svjesni ovoga, ali ova izjava anarho-feminističke heroine Emme Goldman savršeno opisuje djelovanje Kneecapa i vjerujem razlog njihove sad već svjetske popularnosti a rekao bih i toga zašto je njihov koncert jedan od najboljih i najbrutalnijih koje sam posjetio ikad. Oni ne bježe – kao neki punk i hardcore bendovi – u apolitičnost ali njihova političnost (te ozbiljna društvena i politička angažovanost) nije dosadna, već izuzetno zabavna: ona uz koju se derete, skačete, plešete.
Oni nisu samo low life scums kako ih neki etiketiraju – a oni to ismijavaju – niti su s druge strane hipsterski srednjeklasni lijevi liberali koji o Gazi i stradanjima palestinskog i libanskog naroda progovaraju iz udobnih pozicija. Momci sa ulica (zapadnog) Belfasta – riječima kolege Borne Šućurovića – imaju muda, jer nepravdu su osjetili i osjećaju na svojoj koži, vode iste ili slične bitke koje trenutno vode potlačeni širom svijeta a pritom se vole dobro zajebavati, između ostalog, i na svoj račun.
Ludi, brzi, zabavni a ujedno društveno i politički svjesniji od većine današnje punk i hardcore scene, razlog je zašto je Kneecap – kako je to nedavno sročio Tom Morello – Rage Against the Machine našeg vremena.
I zato će njihov rap, kao najbolji spoj (najboljih) praksi ravea, techna, hardcorea i punka te kao drzak i bezobrazan glas otpora, ostati. Dok će Janez Janša, Leo Lugner, Viktor Orbán i Keir Starmer, prije ili kasnije, završiti na smetljištu historije, Kneecap će trajati – i u HOOD-u, i na binama širom svijeta.
