Posljednji festivalski dan (nedjelja, 4. juni) sam iskoristio prvenstveno za obilazak i upoznavanje sa gradom u kojem dosad nisam bio ranije, nailazeći i ovaj put na punkerke i punkere sa svih strana svijeta, plakate i grafite podrške LGBTIQ zajednici, spomen ploče velikim imenima poput Christiana Dopplera, aktivistkinje i aktiviste lokalnih (društvenih) pokreta i organizacija.
Poslijepodne, ruta je bila ista: tramvaj, voz, šetnja na drugu stranu jezera, ulaz na festival. Ovaj put na početak seta benda Enter Shikari. Za ovaj bend znam nekih desetak godina, jer ih dobri drugovi vole, neki su u evropskim gradovima bili na njihovim koncertima, ali ja ih nikad nisam poslušao. Rekli su mi otprilike kakav je to zvuk, koji je žanr u pitanju i šta bih mogao očekivati, ali kad sam ušao i čuo, ne mogu reći da mi se nije svidjelo, već je samo bilo drugačije. Na prvim odsviranim pjesmama sam pomislio da zvuk odudara od festivalskog zvuka, a možda je i ulogu odigrala činjenica ta da bend nikad ranije nisam slušao, pa mi je ovo nešto sasvim novo.
U “depresivnim” notama nastupa Enter Shikarija, rekoh sebi, Rou Reynolds zvuči i ponaša se kao Mike Skinner iz meni dragog sastava The Streets. Da li je ovo specifično za britanske muzičare, ne bih znao. U trapez pantolama i Harrington jakni, Rou Reynolds je veoma živ i energičan vokal koji skupa sa ostatkom svoje ekipe pravi veoma pozitivnu atmosferu, pa sam se nakon pola sata svirke, na nekim dionicama i sam zadavao.
Nakon što su završili u 19:10, odlazim do WC-a i onda, nekih 15 minuta obilazim festivalsko tlo, štandove, te oko 19:25 dolazim do side stagea, na kojem svoj akustični nastup upravo počinje Jen Razavi (Jen Pop, gitara/vokali u bendu The Bombpops). Mnoštvo ljudi je ispred i mogu reći da su pankeri uživali u nazalnom glasu Jen Razavi i pjesmama koje krase većinom ljubavne lirike. Svoj akustični solo nastup Jen Razavi je završila obradom NOFX-ove “The Idiots are Taking Over” nekad oko 20h. Nakon nastupa, upoznajem se sa Jen i zbog priče, kasnim na početak koncerta Frank Turnera…
… Koji je valjda počeo oko 20 sati. Na moje iznenađenje, publika je pjevala sve Frankove pjesme. Sam je to rekao i pokazao kroz kompletan nastup, komunikacijom s publikom i pjesmama, da stvarno jeste punk/hc kid.
Frank Turner i The Sleeping Souls su završili nastup u 21 sat, a ja sam sjeo i odmorio prije nastupa Rancida.
Rancid je započeo koncert u 21.45, kada srećem i drugove Makedonce. Oni mi rješavaju brigu gledanja Rancida i povratka u Linzu; došli su autom, imaju mjesta i vratićemo se skupa! Mojoj sreći u ovom trenutku nije bilo kraja – odličan završetak festivala!
Rancid otvara set pjesmom s novog albuma, brzom “Tomorrow Never Comes”.
Već na prvoj pjesmi, ali i tokom čitavog nastupa od skoro sat i po, vidljiva je savršena dijalektika i energija između Larsa i Tima. Iako je Lars pri svom nastupu nekako ozbiljan, a Tim zajebant, kao da je komunikacija nekako prirodno, “organski” dogovorena, i nema neiskorištenih momenata u onom switchu između trenutka kada Lars i Tim pjevaju, svako svoje dionice. Bilo je predobro ovo čuti i vidjeti uživo, naročito na pjesmama kao što su “Roots Radicals”, “Listed M.I.A.”, “I Wanna Riot”, “Fall Back Down”, “Time Bomb”, i “Ruby Soho” kojom je završen njihov set, nekad oko 23 h.
Pive su se dijelile i letile kroz zrak, publika tokom koncerta Rancida je bila super vesela, pa je i Tim sišao, pozdravio se i pjevao skupa s ekipom iz prvih redova, dok je ekipa iza njih, jednog fana u kolicima podigla skupa sa kolicima i držala u zraku.
Nakon Rancida, festival je završen, ja sam se sa drugovima Makedoncima vratio u Linz, a oni su krenuli nazad za (Sjevernu) Makedoniju.
Za kraj, pokušaću da rezimiram.
Lokacija festivala, koliko god lijepo Pichlinger jezero bilo, bi ipak trebala biti u staroj fabrici duhana (Tabakfabrik) ili nekom drugom mjestu u centru Linza ili okolici. Eventualno, dogovoriti sa austrijskom željeznicom (ÖBB) prevoz nakon satnice festivala, no mislim da je to nemoguća misija, pa stoga, lakše je vratiti fest na staru (dobru?) lokaciju.
Bilo bi dobro povećati broj ulaza i osoblja zbog smanjenja gužvi. Možda najveći propust (ja nisam primijetio, pa shodno tome ni okusio), je izostanak obične, negazirane vode u prodaji. Kisela je bila dostupna na šanku, ali osim vode za pranje ruku koja se nalazila pored WC-a, obične vode za pit’ nije nigdje bilo. Ako se voda već neće obezbijediti, trebalo bi onda dopustiti unos sopstvene vode, što nije bio slučaj, jer su se pića oduzimala na ulazu.
Izbor hrane je bio odličan, sa zadovoljavajućim porcijama, ali (pre)visokih cijena.
Zvuk, kao što sam naglasio, osim na samom početku koncerta Moscow Death Brigade (MDB) bio je odličan.
Štandovi bendova sa merchom, kao i svi drugi štandovi su bili veoma dobro organizovani, sa ok cijenama, pa i besplatnim stvarima poput čepića za uši, rizli, kondoma i higijenskih uložaka.
Poslije festivala, pored voza koji je išao oko 23h, teško je bilo uhvatiti festivalski bus koji je vozio nazad do Linza, jer su sva mjesta već bila rasprodana. Kako sam čuo, a nije bilo teško posvjedočiti, taxi vozila nije bilo.
S druge strane, bilo je previše policije oko festivalskog tla i u blizini ulaza. Nisam čuo da su ikoga maltretirali, ali mi je rečeno da je osiguranje na ulazu peglalo ljude ukoliko bi im našli mrvilicu, travu ili neke druge psihoaktivne substance.
SBÄM jeste veliki festival koji dovodi odlične bendove i okuplja veliki broj ljudi, ali tu još uvijek ima puno stvari za popraviti i unaprijediti. Da li će do ovoga doći, vidjećemo sljedeće godine.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
