SAWA Fest, drugi dan (ili prvi, ako prvi računate kao nulti). Zabava počinje nešto ranije zbog većeg broja bendova u odnosu na prethodnu noć. Zvuci s Angry Forest Stagea su tu da razbiju iluzije da nas čeka lagano popodne.
Prvi su izašli Reflection iz Gornjeg Milanovca, te kako njihov screamo/hardcore/punk primjese ne možete čuti na svakom ćošku, uspjeli su da po automatizmu razbude usnulu publiku koja je dan provela sunčajući se na Polojima. Njihov zvuk? Svjetski. Ozbiljno, zatvori oči i mogao bi pomisliti da si na nekom festu negdje u Njemačkoj, Češkoj ili čak Americi. Reflektuju sve što valja u tom emotivnom, nabijenom žanru, bez imalo prenemaganja. Savršen početak dana kada nas je čekalo još više buke, znoja, urlika i, naravno, zajedništva.
Drugi po redu tog dana i za mene lično jedan od najiščekivanijih sastava, Krah, ili kako ih internacionaliziramo, stilizovano na ćirilici КPAX (K-PAX). Pojavljuju se se na bini kao da su upravo izašli iz neke paralelne stvarnosti gdje je bol artikulisan, a otpor neophodan. I sve to kroz postpunk filter koji zvuči svježe, ali i iskonski. Iza sebe imaju već dva izdanja koja su neizostavan dio mojih plejlista – istoimeni album i prošlogodišnje “Bolesno Društvo”. Čuti ih uživo pokazuje se kao posebno iskustvo, nalik kolektivnom zagrljaju u boli i bijesu.
Vokalista Manda je binu zamijenio publikom, i doslovno čitav nastup proveo među nama. Bez distance, bez barijera, samo tijela, glasovi i energija koja pulsira između njih. U jednom trenutku publika ga grli, nosi, u drugom već svi urlaju stihove zajedno. Sve je sirovo, sve je stvarno. Manda nije zaobišao ni priliku da isporuči kritiku vlasti, sistema, trule strukture koju svi mi osjećamo na leđima, bez obzira na koju stranu granice nas razbacali. A upravo zato su КPAX toliko bitni, jer govore ono što mnogi misle, ali rijetko ko smije da izgovori, i to rade glasno, muzikalno, bez straha.
SUPLEXX i tačno ono što ime sugeriše – full body slam ravno u glavu i srce. Ako su prethodni bendovi gradili emotivnu i društveno angažovanu tenziju, SUPLEXX ju je digao na viši nivo, polio je benzinom i zapalio da bi atmosferu doveo do usijanja. Frontmen se pojavio u klaunovskom odijelu, i ne, nije to bila fora za pažnju. To je bio samo još jedan sloj ludila koji su donijeli na Angry Forest Stage. Čovjek skače, baca se po bini i među ljude, growla, vrišti, a publika traži još. Zvuk? Prava mješavina svega što ne zna stati u kalup: emo hardcore, math rock, metal punk, ali da bude jasno: ovo je kontrolisani haos, i to kakav! Bilo je skakanja, sudaranja, smijeha i kolektivnog šoka, onog dobrog, onog koji tražiš kad si gladan nečeg drugačijeg.
Posljednji bend koji je zatresao Angry Forest Stage tog dana bio je Modern Love Story i ako ti ime zvuči kao nešto što bi slušao u sumrak uz cigaretu pored rijeke u zalazak sunca i razmišljanje o izgubljenim ljubavima, ne griješiš… ali dodaj na to hardcore punk koji te čeka na voleju.
Oni su donijeli sirovost i energiju žanra, ali kroz tekstove koji su ispunjeni čežnjom, nostalgijom, melanholijom, kao da se neko sjetio da i tvrdo srce zna da boli. Nisu to bile ljubavne pjesme u klasičnom smislu, nego manifesti emotivne ogoljenosti. Bilo je tu i brejkova koji zadrže dah, i eksplozija koje te natjeraju da pustiš sve što si držao u sebi. Modern Love Story su zatvorili Angry Forest Stage na najiskreniji mogući način – samo emocija u svom najgrubljem i najčišćem obliku.
Na Mosquito Stageu nas je dočekao Noviot Pochetok / The Beginnings, jedan od najdugovječnijih punk rock / melodic hardcore bendova iz Sjeverne Makedonije, osnovan davne 2002. godine. I dok je sunce već polako počelo da gubi bitku s noći, bilo je jasno da energija tek počinje da raste, jer broj ljudi pred binom se odjednom drastično povećao.
Zvuk su imali kao pod konac: melodic hardcore koji udara brzo, precizno, ali s melodijom koja nosi i refren koji tjera da izbaciš sve iz sebe. Vokal istovremeno i ljut i topao, sa stavom koji je i politički i ličan. Noviot Pochetok su pokazali zašto opstaju više od dvije decenije. Ne zato što prate trendove, nego zato što imaju srce, poruku koju ne možeš lažirati.
Baš kad sam se počeo pitati zašto nema malo Oi!, ska ili skate punk vajba, na Mosquito Stage izlazi My Own Voice direktno iz Milana i sa sobom donosi onaj osjećaj kao da si upalio Tony Hawk’s Pro Skater 2 u sobi nakon šutiranja ruksaka u ćošak. Bend koji zna gdje pripada na skejtu, na ulici, među ljudima i koji tvrdoću ne mjeri težinom rifova nego sirovom energijom i iskrenošću. Da, imaju hardcore u sebi, ali sve je upakovano u skate punk brzinu.
My Own Voice su donijeli ono što je falilo: povratak u srednjoškolsku bezbrižnost s porukom, brzinu s dušom, i onu DIY skejtersku energiju koja ti kaže da si i dalje živ, čak i ako si pao već pet puta pokušavajući spustiti se niz rampu.
Nakon skate eksplozije My Own Voicea, Mosquito Stage je naglo potonuo u mrak. Na binu izlazi Collapsed iz Montreala, i atmosfera se momentalno mijenja kao da se spustila oluja i donijela crust punk, zvučni zid koji melje sve pred sobom. Ako je do tada bilo moshanja i pjevanja, ovdje je počelo preživljavanje. Collapsed su vjerovatno bili najmračniji bend večeri, ne samo po zvuku, nego po kompletnom nastupu koji je bio kao neka distopijska liturgija.
Collapsed su nam donijeli najprljaviju, najtvrđu viziju stvarnosti, onakvu kakvu rijetko imamo priliku čuti uživo na ovom području. Svi smo bili uvučeni u taj crni vrtlog i niko se nije žalio. Kroz njihov nastup mi je prošla misao kako bi ih dobro bilo uvezati sa našim Black Plague Circleom, jer mi se čini da bi ta kombinacija bila pun pogodak.
Poslije teškog, sumornog udara Collapseda, Mosquito Stage se nije ni ohladio, a već ga zauzima požeški Loš Primjer. Tu više nema potrebe za uvodom, barem za stariju ekipu kojima je srce kucalo devedesetih i dvijehiljaditih. Zaista posebno kod Lošeg Primjera jeste to što oni nisu bend jedne generacije. Pogledaš publiku, klinci, veterani, pankeri, metalci, oni koji prvi put čuju bend i oni koji znaju svaku riječ. Šareno, iskreno, ujedinjeno. Malo koji bend na ovim prostorima može reći da prekida generacijski jaz, a Loš Primjer to radi bez truda.
Melodični metal punk Lošeg Primjera nosi poruke koje tjeraju na razmišljanje, ali i na urlanje. Dok sviraš, tjeraš na ples, ali između redova udaraš se šakom po savjesti. I ono što boli najviše: mnoge od tema koje kritikuju i dalje su aktuelne. Ista bijeda, ista nepravda, isti osjećaj da sistem nije tvoj saveznik. Od 1997. do danas – ništa novo.
A onda “Da sam ja netko” od Indexa. Publika kolektivno zanijemila na par sekundi i eksplodirala, svi zajedno odašiljući nostalgičnu, emotivnu poruku.
Za kraj drugog dana SAWA festivala nastupio je HEIHAIZI. Još jedan bend koji sam imao priliku slušati u Sarajevu. Originalno i idejno dvojac, u Sarajevu smo HEIHAIZI slušali u tročlanoj postavi, a na SAWA Festu na binu su izašli kao šestočlani sastav. Noviteti u odnosu na sarajevski nastup: basista Bart sada je u ulozi gitariste, drugi (novi) gitarista je Atlija (ex-Disbaja, Vipera), basista je Šuker, frontmen Boneasha.
Umjesto da dodatna gitara uguši minimalizam, ona je obogatila aranžmane, donijela dodatnu težinu i teksturu, ali ni u jednom trenutku nije uzela prostor onome što ovaj bend čini posebnim. Josip Tokić ostaje jedan od najuvjerljivijih MC-jeva koje imamo na Balkanu.
Bez previše priče između pjesama, HEIHAIZI je servirao rave punk rap šamarčinu koja je zatvorila ovu noć i odzvanjala do kasno u noć. Nažalost, finalni dan SAWA Festa sam propustio, tako da neće biti izvještaja, ali na osnovu ove dvije večeri, jedno je jasno – vidimo se u Županji naredne godine!
