Ovogodišnja SAWA bila je pod upitnikom jer sam bio pod jakom upalom. Čekala me posjeta ljekaru 17. jula i procjena zdravstvenog stanja. U čekaonici sam listajući društvene mreže naletio na objavu meni jako dragog benda, Smrti Razuma, koji su potvrdili nastup.
Kontaktirao sam vokala Krunu koji mi je potvrdio kad počinje sve i kad oni nastupaju. Brže-bolje sam se spremio i krenuo iz Sarajeva, računavši da sam u Županji negdje iza 19 sati. Tako je i bilo, nalet pozitivne energije i razbribrige sam osjetio čim sam prešao preko blage uzbrdice koja vodi na plažu Poloji.
Ovo mi je druga SAWA, pa sam prije koncerta iskoristio proliku da obiđem SAXHC ekipu i ostale ljude koje sam imao priliku upoznati na svirkama i prethodnom izdanju festivala.
Nakon što sam odmorio, zaputio sam se ka Angry Forest Stageu koji je prvog dana festivala bio jedini u funkciji. Izmijenjene lokacije bina su naišle na odobravanje većeg dijela publike; mislim da je najveća prednost toga što su šank i food corner bili jako blizu, a i mjesta za odmoriti noge je bilo više.
SAWA Festival je otvoren kako i dolikuje; prljavo, bučno i srčano. Prvi bend večeri, finski Onnettomuus, izveo nas je iz dnevne temperature u zalazak noise/post-hardcore bukom.
Frontmen je izgledao kao univerzitetski profesor na odmoru koji je napokon dobio priliku da izbaci sve što je trpio tokom akademske godine, i to je uradio koristeći mikrofon, zaboravivši kočnice u Finskoj. Duboki vokali rezali su kroz zid distorzije, a sve je poprimilo šmek potisnutog bijesa, sa željon da se urlanjem razbije tišina ispred ljute šume SAWA festa.
Bend ima neku čudnu toplinu u tom haosu. Djelovali su povezano, precizno, a opet dovoljno raštimano da se osjeti punk duša.
Ako je neko došao na SAWA-u ne znajući šta da očekuje, Onnettomuus im je odmah očitao lekciju. Direktno, glasno, iskreno. Lijep početak.
Nakon buke finskog Onnettomuusa, na binu izlazi četvorka iz Boneasha i momentalno pokreće haos. Metal, crust, punk, hardcore – sve to prožeto na njihov način, kao da te mlate toljagom. Brutalna distorzija gitara i nabijen ritam prati neumorni vokal. Na nekim mjestima ubrzavaju, na drugima dodatno naglašavaju melodične linije, a sve to bez gubitka sirove intenzivnosti koja vjerovatno polahko postaje njihov svojevrsni zaštitni znak.
Svaka pjesma sa albuma “Remnants” objavljenog u martu uživo dobija dodatni sloj bijesa i energije. Od prve sekunde su izgledali kao bend koji je gladan haosa i kontakta s publikom.
Publika je to prepoznala i vrlo brzo se pretvorila u masu što skače, znoji se i dere iz sveg glasa. Zvuk im je brutalan, ali nimalo statičan. Ima tu strukture, dinamike, ali i sirove snage kakvu tražiš od benda koji dolazi iz srca balkanskog podneblja i paklenog asfalta Zagreba.
Nakon što su BONEASH isprašili, na binu izlazi jedan od meni lično najdražih bendova – Smrt Razuma. Imao sam ih priliku slušati i ranije, tačnije na koncertu u Sarajevu, i tada su me oborili s nogu svojom brutalnošću, direktnošću i nevjerovatnom energijom. Ovaj nastup je bio još intenzivniji, možda jer sam ga s nestrpljenjem čekao znajući da im je ovo prvi veći nastup s novim gitaristom Banetom, koji se, ruku na srce, fenomenalno uklopio u njihovu mašineriju.
Smrt Razuma ne okoliša. Oni dolaze, sviraju i ostave srce na terenu. “Nova era mraka”, “Bombe naše, žrtve vaše”, “Stid i Bol” pjesme koje su već postale himne otpora jedne generacije koja još uvijek nije izgubila osjećaj za pravdu i otpor – tresla se gora, rodila se pobuna. Publika je znala svaku riječ, Kruno ih nije ni morao pozivati na horsko pjevanje i nezaustavljiva šutka je pratila nastup, kao refleksija onoga što bend odašilje s bine.
A onda, ono što Smrt Razuma uvijek donese uz muziku – stav. Kruno nije propustio priliku da jasno, glasno i bez dodvoravanja osudi genocid nad palestinskim narodom. Poruke su bile snažne, iskrene i prijeko potrebne, jer punk bez stava nije ništa drugo do buka. A Smrt Razuma su sve samo ne prazna buka. Uz već poznati materijal, imali smo priliku čuti i nove pjesme na kojima bend radi, što nas sve baca u razmišljanje: je li možda novi album iza ćoška? Ako je suditi po ovom nastupu – treba ga željno čekati, jer bend zvuči dovoljno bijesno, i još zrelije.
Smrt Razuma su nas još jednom podsjetili da nije dovoljno samo svirati, treba i imati šta reći. A oni i te kako imaju. I dokle god ima bendova koji ne šute pred nepravdom, koji znaju spojiti dobru šutku s istinom u stihu, znat ćemo da je rokenrol uvijek na pravoj strani istine.
Nastup benda Kriva Istina na SAWA-i samo je jedan od koncerata koje je grupa otkazala zbog nezgode koju je doživio bubnjar Blaža. Kolektiv ISK želi Blaži potpuno ozdravljenje i što brži povratak Krive istine na binu. U Županji, kao zamjena je nastupio bend Sv. Pseta koji se uopće nije doimao kao rezerva.
Nakon tri benda koja su razorila binu i potrošila mi svu zalihu energije u nogama, Pseta su došla kao melem, ne za uši, jer su i oni dovoljno bučni – nego za ritam i duh. Uz ono malo vremena da se smjestim negdje sa strane, počela je njihova misa buke i sentimentalnosti.
Njihov rockabilly emo noise post-punk hibrid nije nešto što možeš lako okarakterisati i objasniti, potrebno je čuti i doživjeti. To je zvuk koji se razvija u vožnji, kao da se svaka pjesma mota oko nečeg poznatog, ali te onda iznenadi skretanjem. Sjedeći, promatrao sam kako grade atmosferu bez previše drame.
U moru buke i šutki, sv. Pseta su bili prilika za introspekciju. Zvuk koji ne urla, ali govori puno. Meni su legli kao savršeni kontrapunkt prethodnim nastupima, taman da zastanem, uzdahnem, osjetim drugačiju frekvenciju i podsjetim se da punk ne mora uvijek ići 300 na sat da bi te razorio iznutra.
Neočekivano? Apsolutno. Potrebno? Više nego što sam mislio.
KO: Smrt Razuma, Boneash, Sv. Pseta, Onnettomuus
KAD: 17.7. 2025.
GDJE: Županja, Hrvatska
