Ako je potrebno jednom riječju opisati film “Sinners”, odgovarajući pridjev bi bio “kompleksan”. Suviše je poruka utkano u najnoviju saradnju Ryana Cooglera i Michaela B. Jordana, dvojca koji je ranije sarađivao na Rocky spin-offu “Creed” i superherojskom filmu “Black Panther”.
Svjestan mogućnosti horora da ispriča priču koja seže mnogo dublje i dalje od prolivene krvi, Coogler je pred Jordana ovaj put stavio novi izazov, igranje uloga blizanaca Smokea i Stacka koji se vraćaju u Mississipi Deltu nakon “rada” pod Capeonovim vodstvom u Chicagu. Braća se vraćaju sa kamionom punim pive i viskija, te torbom novca koju koriste da od pripadnika KKK-a otkupe zgradu nekadašnje pilane i pretvore je u kafanu-kockarnicu uobičajenu za američki Jug.
Ni izbor zabave nije prepušten slučaju, pa blizanci računaju na gitaru mladog rođaka Sammieja. Sin lokalnog propovijednika razlog za život ne pronalazi u Božijoj riječi, već zvuku bluesa. Tumači ga debitant Miles Caton koji maestralno igra ovu ulogu, koristeći bogomdane talente za muziku da propovijeda kroz glas i ritam.
Upravo je muzika kao recept besmrtnosti jedna od poruka “Sinnersa”. Ona je u filmu sveprisutna, zvuci su ušiveni u svaki kadar i tako diktiraju načine na koji su scene montirane, bilo da se radi o soundtracku Ludwiga Göranssona ili narodnim numerama snimljenim za potrebe filma.
“Sinners” na dva dijela polovi maestralna scena u kojoj se smjenjuju zvuci različitih era afroameričke muzičke kulture. Elementi na ekranu jasno ukazuju da je sve što svijet poima kao cool zapravo afroameričko, i što je najtužnije, najčešće nasilno ukradeno.
Prva polovica filma je mirna, donekle i dosadnjikava; Coogler se ne libi usporiti kako bi postavio stvari na svoje mjesto. Time je stvorena atmosfera koja nije ni ona iščekivanja, već opuštanja i nevjerovanja da se radnja može razviti u smjeru u kojem ode.
Kada negativci stupe na scenu, “Sinners” postaje uvjerljiv omaž horor klasicima, sa napetošću, scenama i kadrovima koji podsjećaju na ostvarenja poput “From Dusk Til Dawn”, “The Shining” i “The Thing”. Antagonisti filma nisu samo izuzetno uvjerljiva, sablasna skupina koljača, već podsjećanje na genocid, rasizam i kulturnu otimačinu, te negativnost koja zna vući korijen i iz vlastite tragedije.
Uloga vođe Remmicka dodijeljena je uvjerljivom Jacku O’Connellu koji je ostavio i pečat u povratničkom djelu Alexa Garlanda i Dannyja Boylea, “28 Years Later”. O’Connell je sablast u kojoj se reflektuju karakteristike nekoliko kultnih likova, prelomljene kroz unikatnu prizmu Remmickove pozadinske priče.
Cooglerova sposobnost da užas prožima humorom evidentna je kroz nekoliko situacija, a tome je pomogla i odlična glumačka postava. Bez obzira što su sporedni, i tim likovima je Coogler uspio dati dovoljno mesa da shvatimo da nisu svi na istom mjestu iz istih razloga.
Tu vrijedi izdvojiti Wunmi Mosaku kao Annie, čija lična tragedija i uvjerenja stvaraju osnovu za mnogo elemenata i više likova u filmu, te Omara Millera u ulozi vratara Cornbreada koji je imao najvažniju ulogu u jednoj od ključnih scena.
Nažalost, “Sinners” je imao savršen kraj u sceni koja u sjećanje zaziva “Fright Night”, ali se scenarista odlučio i za dodatnih 15 minuta filma koje nisu ni u jednom od tri gledanja bile dovoljno dobre da nadigraju ono što se nametnulo kao prirodan završetak.
Kako sam i napisao na početku, ovo je kompleksan naslov. Kompleksnost se ne odnosi samo na mješavinu žanrova (opasni triler, horor, blacksploitation. mjuzikl), već i sociopolitičkih promišljanja kroz elemente nadnaravnog i folklora. Bez obzira da li trenutak traži duhovitost, ozbiljnost ili neumjerenost, “Sinners” uspijeva odraditi zadovoljiti, te je dokaz da je 2025. godina zaista veliki blagoslov za ljubitelje filmske tame.
