Monteparadiso hardcore punk festival je jedan od temelja pulske i regionalne muzičke scene. Za divljenja i izučavanja je njegovo postojanje. Osnovan u mraku devedesetih, vjeran idejama antifašizma, hardcore punka i DIY etike, Monteparadiso je preživio nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije i njenu ovisnost o Evropskoj uniji, svake godine okupljajući desetine bendova i stotine posjetilaca iz cijelog svijeta.
Sinoćnje izdanje otvorio je bend Zlotvori iz Umaga. Aktivni od 2003. godine, Zlotvori sviraju iznimno čvrstu varijantu metaliziranog hardcore punka otpjevanog na našem. Svaki član kvarteta ima i mikrofon, pa bekovi popunjavaju sve ono što u silini zvuka ne uspiju popuniti dvojica gitarista.
Pred sami kraj, odsvirali su obradu Bad Religiona “We’re Only Gonna Die” gdje su nam umjesto Graffinove melodičnosti ponudili horsko pjevanje koje je nalikovalo kafanskom urlanju nekoliko goblina; da ne bude zabune, pjesma je izvedena odlično, a pečat Zlotvora je impresivan.
Deriva su bili prvi ovogodišnji gosti iz Italije. Bend iz Placenze svoj zvuk opisuje kao whatcore i to je i najbolji način za sumirati doživljaj njihovog nastupa; previše je tu svega da bi bilo konkretno, pa ni sam nisam siguran kakav to -core Deriva želi izvesti. Bend kombinuje elemente starog i novog, razlčitih faza punka i hardcorea, a ne stide se i momenata koji su karakteristični za industrial i metal svirke. Plastičnost je dodatno pojačana i korištenjem semplova.
Čini se da nisam bio jedini koji je nakon odličnih Zlotvora bio donekle razočaran ovim nastupom. Reakcija publike je poprilično izostala, većiina ljudi je statično posmatrala događanja na bini i aplauzi su bili sporadični. Ja sam jedan grumen sreće pronašao u momentima koji su uveliko podsjećali na posljednju fazu Amebixa. Mišljenja sam da bi Deriva bila puno bolje primljena da nisu izašli nakon odličnih Zlotvora, te da su bili smješteni u neki intimniji prostor, poput Monteparadiso kluba.
Nakon Derive, na binu se penje zagrebačka Plastika. Radi se o mladom hardcore bendu sa kojim sam imao priliku dijeliti binu prije nekoliko mjeseci, te sam odlično upoznat sa onim što mogu uraditi. Za razliku od tog susreta kad je publika ispred Plastike bile pitoma, pulska publika sinoć pokazala je zube, te im je Plastika uzvratila istom mjerom. Njihov nastup prštao je od energije kakvu samo mladost može donijeti.
Češki Lickspit penje se na binu nakon Plastike i podiže ljestvicu intenzivnosti. U doba mladosti koja mi se čini sve dalja i dalja, ovaj žanr muzike zvali smo thrascore. Nemelodičan, brz, sa kratkim pjesmama, thrascore je bio muzika svirana u jednom dahu. Lickspit odlično prenosi energiju svojih izdanja na binu i njihovih pola sata na Monteparadisu protekli su brže nego što sam mislio da hoće.
Švedski Smierc kasnio je nekih petnaest minuta, ali kada su počeli, pružili su nam jedan od najupečatljivijih nastupa večeri. Njihov atmosferični d-beat je dodatno ukrašen sjajnim melodijama, ali stvarna zvijezda benda je pjevačica Ninka. Ninka dominira glasom, ali i stavom, zaraznim optimizmom koji pokazuje između pjesama.
Nakon Smiercovog odličnog nastupa, američki Total Chaos prekriva svojim ogromnim backdropom zastavu Palestine, Monte Paradisa i anarhizma. To je prvi potez koji mi se nije svidio jer mi je ostavio rokersko-šminkerski dojam koji se uprkos krestama i šarenilu nije uklapao u ono što ja smatram da je osnova ovakvih festivala.
A sa svakom odsviranom pjesmom, dodatno sam gubio zainteresiranost za Total Chaos. Bend zvuči i izgleda kao najgeneričniji punk rock, bez ikakve simpatičnosti koja se inače nazire kroz karakter članova ili zajedničku energiju. Nisu im pomogli mutan zvuk i činjenica da su zvučali potpuno prazno kada bi gitarista počeo solirati. Sve u svemu, lično sam ostao potpuno neimpresioniran bendom koji dosta ljudi smatra značajnim.
Noć je ipak završena bombastično, nastupom rimskog Plague Bomba. Plague Bomb je kompilacija fantastično odsviranih momenata klasičnog zvuka death-grinda kakav su svirali Terrorizer i Repulsion. Rimljani su izuzetno kompetentni muzičari, bez jedne slabe tačke, a posebna pohvala ide na račun bubnjara koji je pokazao apsolutnu dominaciju za svojim instrumentom.
Frontmen Plague Bomba nakon anemičnog Total Chaosa izaziva potpuno oduševljenje u publici izrekavši riječi podrške za Palestinu, a onda i lansirajući seriju psovki na račun pojedinačnih i kolektivnih izvršitelja genocida nad palestinskim narodom. Jednostavno fantastičan nastup po svim parametrima.
Možete primijetiti da nisam oduševljen svim nastupima. No nije poenta festivala poput Monteparadisa da zadovolji ukus pojedinca, već različitih generacija ljubitelja hardcorea i punka. Po parametrima tog šarenila, prva noć trideset i trećeg izdanja festivala okončana je uspješno.
