Izvan Svake Kontrole u mnogo slučajeva služi kao vremenska kapsula, važan arhiv iskustava, promišljanja i tekstova proizašlih iz tih segmenata ljudskog postojanja. Prošlo je skoro petnaest godina otkako sam posljednji put pogledao Demone, a tada smo i objavili tekst o filmu.
Bilo je neminovno da ću film opet pogledati nakon što sam ga ugledao (i ugodno se iznenadio tom činjenicom) na bosanskohercegovačkom Netflixu.
Čudni su putevi talijanske kinematografije osamdesetih. Priču Demona originalno je napisao Dardano Sacchetti, jedno od najplodonosnijih imena talijanskog horor filma, no u film su je izgradili Lamberto Bava i Dario Argento. Krvavu bajku o krvožednim demonima, primjer one da umjetnost imitira umjetnost, talijanska ekipa snimala je u Berlinu, unutar zgrade Metropola. Od svog otvaranja 1905. godine, zgrada izgrađena u Art Noveau stilu služila je kao pozorište, kino, pa čak i noćni klub pod nazivom Goya. Trenutno je izvan funkcije, najvjerovatnije zbog ograničenja uzrokovanih pandemijom koronavirusa.
Demoni su primjer odlične, efektivne upotrebe prostetike i šminke zbog čega filmovi osamdesetih imaju uistinu poseban štih, pogotovo pažljivo digitalno restaurirane analogne kopije. Nasilje je bezobrazno direktno i čini osnovu identiteta filma. Scene poput kopanja očiju prstima slijepcu i tada su bile cenzurisane, a danas najvjerovatnije ne bi mogle proći i dobiti odobrenje nijednog odbora za ocjenjivanje filmskih sadržaja.
U prvom tekstu smo spomenuli soundtrack filma, ali je nanešena nepravda izostavljanjem imena Claudija Simonnettija. Dugogodišnji saradnik Daria Argenta, Simonetti je majstor elektronske muzike satkane od elemenata koji se usko vežu za žanr progresivnog rocka. U tim je okvirima i sam stvarao, kao klavijaturista nekoliko različitih verzija grupe Goblin, čiji su historijat i članstvo izuzetno zamršeni. Soundtrack je dostupan na Youtubeu, uz demo snimke.
Simonettijev soundtrack za Demone je 2019. godine doživio i remix tretman od strane različitih producenata elektronske muzike, uključujućoi i samom Simonettija koji je obradio glavnu temu sa svojom grupom Simonetti Horror Project. Nove soundtrack teme su mnogo mračnije i agresivnije, a album je objavila talijanska izdavačka kuća Rustblade koja je 1. juna odala počast još jednom velikanu synth horror soundtrackova, Johnu Carpenteru.
Pogledavši film prije šesnaest godina, nije mi toliko smetao naivni pristup dijalozima i odnosima likova, ali danas, određene scene je zaista bolno gledati. Međutim, trebamo uzeti u obzir da Demoni nikad i nisu bili zamišljeni kao komad u kojem likovi izgovaraju šekspirijanske replike, već krvavi, besmisleni, adrenalinski horor – i u tom smislu, jedan je od najboljih talijanskih uradaka svih vremena.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
