Historijat talijanskog prog rock sastava Goblin zamršeno je klupko kojem treba pristupiti sistematično ukoliko pojedinac želi otkriti kuda vodi koji kraj. U 2015. godinu smo ušli sa četiri verzije Goblina. Goblin i Goblin Rebirth su dvije grupe koje predvode basista Fabio Pignatelli i bubnjar Agostino Marangolo, ritam sekcija koja je svirala na najvažnijim izdanjima Goblina, uključujući i legendarne soundtrackove talijanske giallo/horor škole. Obje verzije su 2015. objavile albume: Goblinov “Four Of A Kind” objavila je kanadska kuća BackToTheFudda nakon uspješne Pledge Music kampanje, dok je istoimeni album Goblin Rebirtha objavila kuća Relapse Records. Pored ova dva Goblina, Claudio Simonetti’s Goblin je inkarnacija koju predvodi legendarni klavijaturista Claudio Simonetti te bend Cherry Five koji tehnički nema veze sa Goblinom osim što su Pignatelli, Morante i Simonetti bili članovi prve postave prije osnivanja Goblina.
Ono oko čega definitivno nema rasprave je nasljedstvo Goblina u svijetu muzike horor filmova. Fantastične kreacije Goblina utjerivale su strah, tjeskobu i nelagodu u kosti svih oni koji su gledali klasike kakvi su Suspiria, Profondo Rosso i Dawn of The Dead. Za razliku od nazovimo ga klasičnog pristupa pisanju muzike za horor filmove, Goblin je oduvijek težio ka tome da svoju posvećenost progresivnom rock zvuku i ideje koje proizilaze iz istog prenese na ekran. Rezultati su ponekad bili neočekivani, ali uvijek efektni.
Priča Goblin Rebirtha započinje sa omotom albuma za koji je zaslužan Orion Landau, in-house grafički dizajner Relapse Recordsa. Iako je Landau uradio na desetine jako dobrih omota, na ovome se, malo je reći, strmoglavio u katastrofu. Očigledno je omot trebao biti salutiranje sjajnom omotu albuma “Roller”, ali koliko god ideja bila dobra, realizacija je ofalila. Omot i nije toliko loš koliko ne odgovara konceptu grupe i postavkama po kojima je grupa postala poznata. Nisam nikad mislio da će doći do toga da zazivam u današnje doba omot koji je više art, retro i vintage, a manje Photoshop.
Iako donekle uplašen (ne)kvalitetom omota, uskočio sam u more tonova željan dobrog zvuka. Pjesma “Requiem for X” počinje elektronskim elementima – klavijaturama i jezivim, melanholičnim zvižducima koji su postali sinonim za soundtrack djela Goblina. Pjesma se efektno gradi i uz pomoć nejasnog šaputanja i kada klavijature ustupe mjesto bas gitari i bubnju – tu počinje stvarno uživanje. Fabio i Agostino su navijeni ko sat i kucaju kao jedno srce. Vidi se da je u pitanju uigrani tim starih majstora koji na svojim instrumentima kreiraju ritmove neprocjenjive kvalitete.
Već na drugoj kompoziciji “Back in 74” Goblin Rebirth se raspojasava i odlazi od tipičnog ambijentalnog dejstva njihove muzike u svijet progresivnih rock momenata koji su zapravo i osnova njihove muzike. “Back in 74” ne bi mogli zamisliti kao dio neke horor scene, ali pjesma definitivno pripada vrhuncu živog koncerta na kojem grupa pokazuje svu raskoš vlastitih talenata. “Book of Skulls” je šestominutna epska vožnja koja počiva na sjajnom ritmu. Zvuk Pignatellijeve bas gitare i Marangolovih bubnjeva je FANTASTIČAN. Fabio Pignatelli je kao producent albuma uspio sačuvati kvalitet njihovog zvuka i upakirati ga u moderan snimak. Višeslojnost i magični momenti synth i gitarskih dionica dodatno uljepšavaju pjesmu. “Evil In The Machine” donosi galopirajuću bas dionicu koja melje i elektronski procesiran vokal koji ponavlja jednu rečenicu. Čudesan spoj dva elementa me automatski podsjetio na legendu elektronske muzike Giorgia Morodera.
Roberta Lombardini je gošća na vokalu pjesme “Forest”, u jednom trenutku praćena dužom i neuobičajeno slatkastom solo dionicom Giacoma Anselmija. “Forest” jeste najmračnija pjesma na izdanju, ali određeni momenti iste djeluju kao najkomercijalnija pop rock faza rock’n’rolla osamdesetih. “Dark Bolero” započinje teško i dramatično. Francesco Marini odsvirao je čelo, udaraljke Arnaldo Vacca. Prva minuta i trideset sekundi djeluju kao materijal koji pripada filmu kakav je “Django” (western i ropstvo – udaraljke zvuče kao zvuk lanaca svezanih oko nogu nesretnika) te sam bio poprilično razočaran kada se zanimljiva western atmosfera izgubila na sredini pjesme.
Kada prođete prvi put kroz četrdeset i četiri minute albuma “Goblin Rebirth” bit će vam sasvim jasno da se radi o materijalu koji glavni akcent stavlja na ritam sekciju, iako ne zanemaruje elektronsku komponentu. Dvojac Aidan Zammit i Danilo Cherni možda nisu Claudio Simonetti, ali mjesta zamjerkama ako ćemo biti realni nema. Album obiluje i klavirom i Moogom u dovoljnoj mjeri da tačno znamo o kojem bendu se radi. Ono što je uistinu fascinantno je činjenica da dosta progresivnosti albuma ne proizilazi iz bespotrebno kompliciranih dionica koje ubijaju u pojam, već nanovo rođeni Goblin gradi atmosferu, unosi zanimljive elemente i stvara djelo što fascinira, a čija je kvaliteta upravo u savršenoj sinhronizaciji svih dijelova.
U odnosu na ranije radove grupe, “Goblin Rebirth” sadrži mnogo više gitarskih dijelova, ali je pravedno i reći da album, pored toga što sadrži momente i elemente filmske muzike, nije zapravo pisan da bude filmska muzika, već prog rock materijal. Album nije namijenjen prog rockerima ili ljubiteljima filmske muzike već članovima oba kluba. U pitanju je potentno, bogato i odlično producirano rock djelo koje bi moglo izdržati test vremena, ako ništa – do kraja godine da ga se uvrsti u top listu izdanja 2015.
Goblin Rebirth – Goblin Rebirth
2015 / Relapse Records
Website benda
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
