Sarajevski bend Moca i Biznismeni sa ozbiljnijim radom počinje 2012. godine, te su, uz manje ili više intenzivan rad, ostali aktivni do danas. Iza sebe imaju album “Biznis Pank” iz 2016. godine, te nekoliko objavljenih singlova.
Nakon nekoliko promjena u sastavu benda, članove Moce i Biznismena trenutno čine dugogodišnji aktivni učesnici bh. rock’n’roll scene. Ususret njihovoj sarajevskoj svirci 27.1. na kojoj će podržati srpskohrvatski bend Smrt Razuma, sa vokalom benda Mocom smo razgovarali o sarajevskoj punk sceni, onome što je scena bila i što jeste, promjeni muzičkog stila benda, snimanju novog albuma i planovima za budućnost, kao i o (a)političnosti pankera, korera i metalaca.
Na sarajevskoj sceni ste jedan od dugovječnijih bendova, sa stažom od preko 10 godina. Možete li se osvrnuti na ovih 12 godina?
Moram biti potpuno iskren i reći da nisam siguran koliko se može govoriti o desetogodišnjem “stažu” benda s obzirom na to da nismo bili (jednako) aktivni svo to vrijeme. To je, nažalost, česta pojava kod naših lokalnih bendova. Slave se godišnjice postojanja benda, iako je bend bio aktivan samo dio tog vremena. Nažalost, ni mi nismo uspjeli postići kontinuitet u tom smislu.
Ali da, s druge strane, sama činjenica da grupa i dalje postoji nakon toliko godina, vrijedna je spomena. Valjda. Što se tiče osvrta na proteklih 12 godina… Otprilike kao i sama scena, puno uspona i padova. Puno smijeha, puno bunta, puno borbe – rokenrola generalno. S druge strane, previše stagnacije uslijed najrazličitijih okolnosti, promjena članova benda… Kad sve saberem i oduzmem, moram priznati da nisam zadovoljan, mogli smo više. Puno. Ali, nismo još rekli sve što imamo.
Postoji li neki recept za opstanak punk benda u BiH preko 10 godina, jer se inače bendovi raspadnu nakon maksimalno 5 godina rada?
Tvrdoglavost, princip, odbijanje odustajanja… Mi smo bukvalno odbijali da odustanemo kada je sve bilo protiv nas i kada se činilo besmislenim pokušavati nastaviti. Kažem, možda nismo postigli mnogo, ali smo u svakom trenutku odbijali odustati, ugasiti bend u potpunosti… Moj, i entuzijazam pojedinih članova benda u datim trenucima su nas održali.
Ne znam zašto je takav slučaj sa našom scenom, ali nažalost jeste. Mislim da smo, uz POPIK, najdugovječniji bend na sceni. Ovo zaista nije ništa pohvalno za nas, samo loše za scenu u cjelini. I nije to stvar čak samo ni bendova. Nemam preciziran odgovor na pitanje zašto ljudi tako brzo odustaju, ali vjerujem da je povezano sa društvom u cjelini, punom letargije. Također, vjerujem da ima veze sa odlaskom vani. Veliki broj ljudi koji su činili scenu u periodu 2005 – 2015 danas nisu u Sarajevu. Oni koji su tu, uvukli su se u svoje pećine. Oni će reći da je to zbog toga što nema sadržaja, a opet sadržaja ne može biti bez ljudi. Začarani krug iz koga, čini se, nema izlaza. Onda se oni kojima je rokenrol život, sklanjaju onim kojima je on furka.
Kako komentarišeš trenutnu sarajevsku i bh. punk scenu? Ima li nekih pozitivnih praksi koje bi istaknuo, ili nekih negativnih na koje bi ukazao?
Pozitivno je svakako veći broj mladih bendova koji se pojavio posljednjih godina. Ne znam da li se svi smatraju punkom, ali haj’mo ih uzeti kao neku širu rokenrol scenu. Mnogi od njih sviraju često, što je bolje nego da ne sviraju nikako. Negativno je što je, čini se, entuzijazam ograničen samo na sopstveni bend. Pripadnike te mlađe generacije izuzetno je teško, ako je uopšte moguće, vidjeti na drugim svirkama. Bez obzira da li su u pitanju lokalni ili poznatiji regionalni bendovi. Evo im savjet koji se čini banalnim, ali očigledno nije: ne možeš biti muzičar bez slušanja muzike uživo. Pogotovo kada je u pitanju rokenrol.
Ne mislim da sam neko ko ima pravo filozofirati mlađim i ne želim biti takav čovjek. Ali volio bih da su češće tu, na ulici, na svirkama, da pokažu solidarnost, da otkrivaju muziku i posjećuju svirke. Ni plaćanje karte u tom trenutku nije problem, jer trebali bismo uvijek biti tu jedan za drugog.
S druge strane, možeš li mi probati razjasniti kako, otkad i zašto je među novim bendovima toliko popularno svirati obrade pjesama drugih bendova, a ne pisati i svirati svoj autorski materijal? Kako je došlo do poraza, kako ga definiše Mige iz Vršnjačkog nasilja, pa su publici mlađih godina draži narodnjački rokeri poput Brkova i Jorgovana, nego DIY punk scena i izražavanje vlastitih misli?
Prvo da istaknem da pank jeste i treba biti upravo to – izražavanje vlastitih misli i osjećaja. A odgovor na tvoje pitanje, mislim da je ustvari vrlo jednostavan – lakše je. Naravno, bilo je bendova, poput Nervoznog poštara, koji su napravili za mene odličnu satiru sa obradom narodnjaka, ali sada svjedočimo poplavi toga kao cijelog novog žanra. OK, neka svako svira ono što voli. Ono što meni još više smeta jeste sviranje obrada, odnosno poplava rokenrol kaver bendova, barem u Sarajevu. Pravi poraz, Mige je u pravu. Žao mi je jer postoje vrhunski muzičari, rokeri, koji biraju, valjda radi egzistencije, zarade, da sviraju tuđe pjesme. I to mogu da razumijem u određenoj mjeri, ali ne mogu da razumijem da ljudi nemaju potrebu stvoriti nešto svoje, izraziti svoj stav… Šteta, valja nam to mijenjati.
Kakav je tvoj stav po pitanju intervencije države u alternativnu scenu/kulturu? Smatraš li da alternativna kultura može i treba sebi dopustiti saradnju sa institucijama poput uzimanja budžetskih sredstava, ili se poruka automatski gubi kada se stupi u saradnju sa političkim strujama?
Ja sam uvijek nekako bio protiv toga. Rokenrol je uvijek bio bunt i kao takav teško da se može uklopiti sa politikom. Suštinski ne ide jedno uz drugo. Ali to je opšte poznata stvar – sve što želi ostati nezavisno, ne može tek tako prihvatati “usluge”, pogotovo od institucija. A rokenrol ako nije nezavisan, nije rokenrol.
Naravno, neću ovdje da kažem da je svaka saradnja sa bilo kakvom institucijom neoprostiv grijeh. Znam da sada, naprimjer, nekoliko bendova održavaju probe u Domu mladih, koji je javna institucija. I to mi je sasvim okej, mi ne održavamo tamo samo jer smo već imali neki standardni prostor. Pa, drugi primjer, mi smo prošle godine svirali u Bosanskom kulturnom centru, takođe javnoj ustanovi – i takve događaje pozdravljam, dosta mlađih bendova je dobilo priliku da sviraju u nekoj, u određenoj mjeri ozbiljnijoj sali sa ozbiljnijom produkcijom. Još uvijek ima kulturnih ustanova i pojedinaca koji jesu trn u oku onim višim, administrativnim i političkim institucijama.
Kod nas je to i zaostavština prošlog sistema u kojem je država pomagala takve “pokrete mladih”, ali nemojmo nikad zaboraviti da ih je i cenzurisala. Tako da, treba dobro paziti da se ne pređe u poziciju ovisnosti.
U svakom slučaju, moram priznati da neko insistiranje i traženje pomoći od države, za mene jednostavno ne ide uz rokenrol. Pogotovo od korumpiranih i urušenih institucija kakve su kod nas. Na kraju krajeva, sa 15 godina smo izdvajali novac dobijen od roditelja da bismo svirali, nisu nam pomagali ni tada, pa ne trebaju ni sada.
Da li se išta promijenilo kada se radi o posjećenosti svirki u Sarajevu danas u odnosu na vrijeme kad ste počeli? Kakva je sarajevska publika, tada i sada?
Sarajevo je uvijek bilo po mnogo čemu specifično, pa i po tome – i u najbolje vrijeme koje ja pamtim, nisi sa sigurnošću mogao reći hoće li neki bend napuniti klub, kakva će biti reakcija publike i slično. Ne volim zvučati kao ostarjeli ters i namćor, ali čini mi se da je sad gore nego što je bilo, naprimjer, u periodu između 2005. i 2015.
Naravno, publika i bendovi su neodvojivi, na ovoj sceni je to jedna materija. Tako da treba krenuti od toga da nema bendova. Ovo zaista nije nikakav subjektivni osjećaj – u periodu koji sam spomenuo u Sarajevu je u svakom trenutku aktivno djelovalo barem 10-15 bendova, što punk, metal, hard core… To je povlačilo i publiku pa je u to vrijeme djelovao Interground Sarajevo Festival, što je danas u Sarajevu nezamislivo, pa zatim Anarho pank festival…
Tako da je, samim time, i publike manje danas. Uglavnom je to mlađa raja, što je super, jer naravno, bez klinaca nema rokenrola, ali šteta je što nema i onih starijih. To je inače fenomen u našem, očigledno još uvijek konzervativnom društvu, da ljudi kada uđu u “neke” godine, prestanu živjeti život mimo porodice i posla. Spomenuo sam i ranije, bojim se da to ima veze i sa opštom letargijom u društvu i odlaskom ljudi. Dosta momaka i djevojaka koji su značili na našoj maloj sceni, danas prosto nisu u Sarajevu. Nažalost, neki nisu ni među živima.
Nekoliko puta ste mijenjali članove benda, tako da si ti ostao jedini od originalne postave. Je li ovo ostavilo traga u radu benda i na čemu tačno se reflektovalo?
Nažalost, to je tako, i pomalo mi bude neugodno kad se to spomene. (smijeh) Čuo sam da su Pasi bend koji nema apsolutno niti jednog člana originalne postave. Nisam provjeravao da li je istina, ali ako jeste, lakše mi je.
Razlozi su generalni, sve ono o čemu smo pričali do sada, ali i jednostavno – kada svirate samo iz srca, bez novca, onda kroz godine ljudi jednostavno odustaju, neke prosto natjeraju životne okolnosti. Uvijek su to bili, pa i u ovom trenutku, ljudi iz nekog mog, našeg, šireg društva, i ljudi koji su manje ili više bili dio scene, dijelili iste principe i vrijednosti.
Sudbina je to sa mnogim bendovima kod nas, ali mislim da su Biznismeni ipak rekorderi. A reflektovalo se na svemu, od znatno sporijeg rada i napredovanja benda nego što bismo mi to željeli, pa donekle i do muzičkog stila. Zbog ovog prvog mi je posebno žao, uvijek nas je odlazak članova benda usporavao u trenucima kad smo mogli napraviti ozbiljniji korak, ali šta je tu je. Na sreću, uz mene, uvijek je tu bio barem još jedan član benda koji nije dozvolio da se bend ugasi, da iskra prestane sijati, kako smo to rekli u jednoj od naših pjesama.
Mislim da smo trenutno na dobrom mjestu, i da imamo sjajnu postavu – i muzički i ljudski.
Vaš zvuk danas je malo mekši. Da li bi rekao da je često mijenjanje članova dovelo do ovog zaokreta u muzičkom stilu benda, i kako je na to reagovala publika?
Dozvolit ćeš mi da se ne složim s tobom u potpunosti. Zvuk jeste donekle drugačiji u pjesmama koje su nastale nakon 2017. godine, preciznije nakon objave singla “Shvataš li”, ali ne znam da li bih ga nazvao “mekšim”. Sigurno jeste raznovrsniji, što se meni lično i sviđa, ali mislim da je to i dalje tvrdi pank. Uz ogradu da mi nikad, ni na prvom albumu, nismo bili nešto izrazito agresivni.
Ta promjena nije nastala s namjerom, već je posljedica promjene gitariste koji, uz vokal, zaista čini identitet benda. Te dvije promjene u bendu, vokal i gitara, se ipak najviše osjete. Sa prvim gitaristom Ćatom smo izgradili bend, i ne bismo bili gdje jesmo da ga nije bilo, ali moram priznati da je Timur donio jedno osvježenje koje nam je trebalo. I sviđa mi se kako zvučimo danas.
Mislim da je i publika prihvatila to. Ima nekoliko pjesama koje se sviđaju raji, ali to se najbolje vidi na svirci. Na bini i ne pravimo razliku između starih i novih pjesama, miksamo sve, i možda se tu najbolje vidi da tu ipak nije neka ogromna razlika u stilu, a naravno, pogotovo ne filozofski.
Je li mijenjanje članova i/ili promjena muzičkog stila možda i razlog zašto još uvijek, iako ste izbacili par singlova, već osam godina nema novog albuma Moce i biznismena, ili je snimanje albuma skupo, pa samim tim ne baš dostupno?
Apsolutno, to je jedan od razloga. O tome sam već govorio u prethodnim pitanjima, pa da se ne ponavljam… Ne mislim da je snimanje toliko skupo, barem ne u DIY varijanti, kako mi to radimo. Unazad nekoliko godina odlučili smo da sve sami snimamo, uz izuzetak snimanja u studiju “Pavarotti” u Mostaru što smo dobili kao nagradu za pobjedu na mostarskoj Gitarijadi. Danas tehnologija omogućava da se i uz amatersko znanje produkcije može dobiti pristojan zvuk, i to je jedna od pozitivnih stvari modernog vremena. Za bendove poput nas, koji od svog sviranja (ozbiljnije) ne zarađuju, to je jako bitno.
Moram priznati, i sad će me mnogi napasti, da se donekle slažem s onima koji kažu da su albumi zastarjeli i inzistiraju na objavi singlova, pa je i to jedan od razloga. I ja često gledam romantično na stvari, znam šta predstavlja album, i volim taj koncept. Međutim, slažem se sa “modernistima” da u današnjem vremenu YouTubea to ne znači isto kao nekad. Strah me je da neke pjesme, objavom albuma, ne dobiju zasluženu pažnju koju bi imale da su objavljene kao singl. Naravno, to podrazumijeva konstantno snimanje i objavljivanje singlova, što mi također nismo uspjeli uraditi, a razlog je onaj prvi koji si spomenuo.
U svakom slučaju, kad objavimo još dvije pjesme koje su već snimljene, vjerovatno ćemo sve što je do sada objavljeno poslije prvog albuma, sastaviti također u jedan album, onako – reda radi.
Hoće li se to desiti ove godine i planirate li na javljanje etiketama ili DIY princip samoizdavaštva?
Dat ćemo sve od sebe da to bude ove godine, mada sada želimo više da stavimo fokus na nastupe, a manje na snimanje. U najgorem slučaju, sigurno će biti nekoliko novih pjesama. Nije nam se javila niti smo našli izdavačku kuću koja bi objavila naš album uz naše uslove tako da, definitivno DIY.
Poprilično ste urijedili sa svirkama i nastupima na festivalima. Šta je uzrok tome, manjak klubova, vaše obaveze i zauzetost, nešto treće?
Od našeg posljednjeg nastupa, sada već pretprošle godine, konkretno, nova promjena u bendu, ovaj put bubnjara. U narednom periodu ćemo sigurno biti dosta aktivniji. Manjak klubova je svakako činjenica, ali ko želi da svira, ipak ima gdje.
Bliži se 10. godišnjica protesta iz februara 2014. godine za koje ste rekli da su “najprogresivnija društvena dešavanja u BiH u zadnjih 20 (možda i više) godina”. Možemo li se iz današnje perspektive osvrnuti na ove proteste, da li nam je bolje ili nam je gore? Možemo li danas očekivati nešto slično ovom buntu i ustanku ili je to trenutno nezamislivo?
Bravo Mima, kako si izvukao ovaj intervju! (smijeh). Odlično. Jeste, “najprogresivnije dešavanje”. I danas sam istog stava.
Ne mogu reći kako je prosječnom čovjeku danas finansijski, morao bih izvući statistiku, možda je i bolje. Ali mislim da smo negdje usput izgubili još više od one duše što nam je ostala. Mislim da smo nazadovali kada je u pitanju kultura, solidarnost, i sve ono što nas čini ljudima, i da smo zaista postali “društvena i kulturna periferija”. Sve više letargije, sva manje ljudi fizički ovdje. Mislim da je danas takav bunt nemoguć, ali nikad ne reci nikad. A trebao bi nam, ako ne fizički protest, onda otpor kroz kulturu, umjetnost…
Moram reći da ne vidim da su akteri sarajevske muzičke scene nešto naročito društveno-politički aktivni, ne viđam da se oglašavaju i da otvoreno pjevaju na razne teme i probleme koje se tiču bosanskohercegovačkog društva. Ne vidim ih nešto pretjerano ni na raznim akcijama solidarnosti, protestnim šetnjama i protestima kao što je protest za spas Dobrinje, koji ste vi kao bend podržali i na kojem ste svirali. Stoga ću tebi sada postaviti tvoje pitanje: gdje su pankeri, koreri, metalci, zar je stvarno moguće da su svi već odustali i nestali?
O uzrocima smo govorili kroz cijeli intervju, sve je to splet više nekih stvari. Rokenrol je nastao iz potrebe, i najbolji rokenrol i jeste dolazio sa margine, upravo kao otpor stvarima koje si nabrojao. Nažalost, slažem se, ako su rokeri izgubili bunt, onda je to definitivan poraz. Ne mislim ipak da bunta nema, mislim da se ljudi često i boje podržati bilo kakav protest, poput naše podrške građanima Dobrinje i Sarajeva, iz straha da budu zloupotrebljeni, ispolitizirani… Ali, ja bih volio da se vode srcem, pa makar i pogriješili.
Rokenrol, srce, bunt, to je prava kombinacija.
Moca, hvala ti puno na odgovorima i vidimo se u sarajevskom AG-u 27. januara.
Hvala tebi Mima. Ako je neko zaista pročitao ovaj intervju do kraja, svaka mu čast, i ima piće od mene na svirci. Vidimo se!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
