“More than any other rock musician, he is the BADDEST MOTHERFUCKER in the world.” – Dave Grohl
“He’s Lemmy – you take him or you fucking don’t!” – Ozzy Osbourne
O dokumentarnom filmu koji na sebi svojstven način, iskreno i direktno, govori o najvećem živućem rock’n’roll liku, frontmenu Motorheda Lemmyiju Kilmisteru, sam slušao, gledao i čitao najave od jula 2008. godine. Film sam uspio pogledati u decembru minule nam godine i trebalo mi je još par gledanja da mi sve sjedne na svoje mjesto.
“Lemmy: 49% Motherfucker, 51% Son of a Bitch” je zaista najdetaljniji i najiscrpniji dokumentrani film o Lemmyiju. Naravno, kult Lemmyijeve ličnosti se uzdiže u svakom ostvarenju koje je direktno ili indirektno vezano za Motorhead jer on je personifikacija svakog teksta i stava koji se iskazuje u istim u bendu Motorhead. Ipak, ovo je prvo filmsko ostvarenje gdje je u centru pažnje upravo čovjek koji je okrenuo rock’n’roll svijet naopako, baš onako kako bi on trebao stajati.
Režiseri filma Wes Orshoski i Greg Olliver proveli su tri godine iza kamera kako bi najvjerodostonije moguće zabilježili Lemmyijev način života, funkcionisanja i razmišljanja. Tri godine su zaista dug period, mora se priznati i sigurno je bilo veoma teško izabrati dobar materijal koji bi na najbolji mogući način predstavio gospodina Kilmistera.
Veoma je očigledno da samim izborom aktera koji će pričati o Lemmyiju režiserski dvojac je pucao na širu, da ne kažemo mainstream publiku, a ne samo na zagrižene fanove Motorheada. O Lemmyiju u filmu govore svi u veoma afirmativnom tonu zakucavajući ga na tron legende kakva on zapravo i jeste, no omjer u količini iskorištenih izjava je u par navrata veoma loš. Pisac ovih redova smatra da Metallica nije trebala biti toliko zastupljena u ovom dokumentarcu, štaviše da se apsolutno i izostavila bez obzira na značaj koji imaju u svijetu rock’n’rolla, ništa se ne bi izgubilo. Članovi Metallice su bahatošću, plastičnim prenategnutim emocijama i kreveljenjem dali filmu dozu neiskrenosti. Neka svako priča šta hoće, ali smatram da je veoma malo vremena posvećeno ljudima koje su imali na raspolaganju, a kakvi su Alice Cooper, Phil Campbell i Mikkey Dee. Kad smo već kod navedenih članova Motorheada, Phila i Mikkeya ima u zaista malim količinama, a Lemmyija sumnjam da iko bolje zna od članova njegovog vlastitog benda. Također, veliki propust je u apsolutnom nepojavljivanju legende Phila Taylora i skoro pa nebitnom pojavljivanju Eddie Clarkea. Lista ljudi koji su intervjuisani za ovaj dokumenatarac je stvarno preduga, spomenut ću samo neke od njih: Mick Jones (The Clash), Peter Hook (Joy Division), Scott Ian (Anthrax), Kat Von D i Billy Bob Thornton.
Kao što sam već rekao, Greg i Wes su najvjerovatnije željeli da Lemmyijevu ličnost i rad ne približe samo njegovim obožavateljima i sljedbenicima, već i ljudima koji su sporadično ili čak nikako upoznati sa istim. Većinu podataka iz dokumentarca fanovi Motorheada će već znati napamet, to su prežvakane priče o Lemmyijevim počecima u bendovima The Rocking Vicars i Hawkwindu, otpuštanje nakon hapšenja na kanadskoj granici i osnivanje Motorheada, no trenutak u kojem su Greg i Wes definitivno zadobili moje simpatije je dovođenje članova navedenih bendova da govore o Lemmyiju – jednostavno je bilo super vidjeti da dokumentarac nije centraliziran na dio Lemmyijevog života od 1975. godine kada je osnovao Motorhead, već da se muzički izražavao i puno prije toga.
Vaše simpatije će najvjerovatnije pokupiti Dave Grohl, gitarista Foo Fightersa i bubnjar Nirvane koji mi svakim danom postaje jedan od najdražih rock’n’rollera. Način na koji Dave govori o Lemmyiju i rock’n’rollu je jednostavno predivan, osjeti se potpuna iskrenost i poštovanje čovjeka.
Najemotivniji trenutak filma, ne samo za nas gledatelje, već i za aktere filma je kada Lemmy upoznaje gledatelje sa jednim od svoja dva sina, Paulom. Paul priča o tome kako ga je upoznao dok je Lem čekao dilera da mu donese hašiš, a Lemmy odgovara da je najvrijednija stvar koju ima u stanu njegov sin.
Ovaj dokumentarac prati Lemmyija na svim mogućim lokacijama, od njegovog stana na Sunset Stripu sve do backstagea daleko u Rusiji za vrijeme ko zna koje turneje. Lemmy je dopustio filmašima da uđu u njegov stan prepun nacističkih suvenira iz Drugog svjetskog rata. Snimali su ga dok vozi tenk obučen kao nacistički oficir i dijeli lekcije američkim vojnicima o vrstama šasija na tenkovima. Praćen je budnim okom kamere dok sjedi i igra XBox, te iako ima milione na računu, sam sebi pravi pomfrit u maloj kuhinji. Sniman je dok gorljivo i sa žarom opisuje koliko mu znači Little Richard i njegov glas. Shvatamo da Bog rock’n’rolla, pored toga što nema baš pretjerano dobar smisao za humor (ali je svaki vic dobar kad ga on ispriča), jednostavno jedan dobri stari čiko koji je cijeli svoj život proveo (i provodi ga i dalje) uživajući u onome što radi – iskreno, bez natezanja i bez želje da nekome pojašnjava zašto je upravo to što jeste. Greg i Wes su srušili zid mistifikacije Lemmyija, ali najvjerovatnije nisu ni svjesni da su samim tim rušenjem postigli da milioni ljudi koji pogledaju dokumentarac budu još puniji poštovanja prema čovjeku koji Rickenbacker neustrašivo prži preko četrdeset godina. Sam gledatelj će shvatiti da rock’n’roll muzika nije svijet nedodirljivih snobova, nadrkanih umišljenih zvijezda i sličnih nakaza koje se veoma često mogu pronaći među manjim bendovima (pogledajte samo sarajevsku rock’n’roll scenu, na prste jedne ruke možete nabrojati normalne ljude), već da je rock’n’roll stvar emocije – ili ga imaš u sebi ili ga nemaš, ne možeš ga odglumiti niti ga možeš lažirati.
Mogao sam sve progutati, ali jednostavno kraj nikako nisam. Film se završava izjavama par ljudi o tome šta će biti i kako će se ljudi Lemmyija sjećati kad ga više ne bude. Imao sam osjećaj da su već unaprijed zakopali jednog od mojih idola i to mi se naprosto nije svidjelo. Film se trebao završiti kao nedovršena priča jer ovaj čovjek, kao što Dave Grohl reče is drinking Jack and Coke and writing another record.
“Lemmy: 49% Motherfucker, 51% Son of a Bitch” je zabavan i zanimljiv rock’n’roll dokumentarac, prepun iskrenosti i otvorenosti kakvu samo Lemmy i njemu slični rock’n’roll dinosaurusi imaju. Nema tu namještaljke za široke narodne mase, što bi braća Anglosaksonci rekli – what you see is what you get. Kakav lik, takav i film. Lemmy kao ličnost je zaista trebao ovakvu vrstu priznanja za sav doprinos ne samo muzici, već i načinu razmišljanja mnogih ljudi širom svijeta. On je jedan od rijetkih koji i dalje praktikuju ono što propovijedaju. Sve ovo što sam naveo kao mane filma su jednostavno krici jednog apsolutnog zaluđenika za Lemmyijem. To normalni gledatelji ili oni koji nisu fanatici kakav sam ja neće ni primjetiti. Ako tražite pravi rock’n’roll, dalje od Lemmyija Kilmistera i Motorheada ga nećete naći. Ako tražite bolji video prikaz te iskrenosti, dalje od ovog filma nema.
COVER ART:
INFO:
Zemlja porijekla: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2010
Režiser: Wes Orshoski, Greg Olliver
Uloge: Lemmy Kilmister, Phil Campbell, Mikkey Dee, James Hetfield…
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
