Zagrebačka scena odnedavno je bogatija za još jedan rock’n’roll sastav. Viperu čine iskusne lije hrvatske podzemne scene, a sa basistom Šonom i gitaristom Atlijom porazgovarali smo o začecima benda, ljubavi ka Josipi Lisac i nadolazećem koncertu u Klubu AG, u kojem će predstaviti svoje prvo izdanje “Nest of Vipers” 26. marta uz podršku Rulesa i POPIKa!
Kad se radi o novim bendovima, pogotovo onima koji prvi put dolaze pred bh. publiku, onda je pametno početi sa onim klasičnim – ko je Vipera?
Šon: Gdje si, Šarane legendo! Ko je Vipera? Vipera je novi rock’n’roll trio iz Zagreba. I ne znam šta bih još… to je to… rock’n’roll!
Pametnom dosta. Svirali ste u različitim bendovima, ali nekako bi vas publika u Sarajevu mogla ponajviše povezati sa Disbajom i Hazarderom. Izostavit ću Motherpig u kojem si svirao, Igore, jer prošlo je skoro deset godina otkako smo posljednji put zasvirali. Disbaja više ne radi, koliko sam skontao, što je iznenađenje za mene nakon odličnog drugog albuma. Igore, šta je razlog razilaska? Šone, šta je sa Hazarderom? Obojica, ima li još projekata na kojima radite?
Atlija: Perioda sa Motherpigom se rado sjećam i dan-danas ga prepričavam često ljudima, što kao nadrealni vic, što kao dobru rokenrol priču. Drago mi je i da nakon 10 godina i dalje imamo priliku dijeliti stejdž, i to baš na mjestu gdje smo sa Motherpigom tresli zidove.
Što se Disbaje tiče, sa zadnjim albumom zatvorena je jedna petogodišnja priča u kojoj se desilo sve što nismo mogli ni sanjati da će se desiti. Dvije europske turneje, masa koncerata sa nekim imenima koji su formirali pravce u kojima smo šetali, te mjesta i festivali koje smo ko klinci sanjali da bi na njima voljeli jednom i sami zasvirati. No kako sam osobno u tom nekom pravcu već 15-ak godina, došlo je do zasićenja i stvarno sam mislio da ću ako uzmem gitaru i napravim još jedan sličan rif izgoriti kreativno i zgaditi si gitaru kao instrument za života.
Pala je odluka da se povučem i odmorim od svega, te posvetim nekim drugim stvarima. Samim raspustom benda ostali članovi su napravili ili su već bili u novim odličnim projektima i bendovima kojima su osobno kormilarili. Mata je otišao u Koridor, Bara u Ujed, Batko u Slepu Brenu i Okov, Jarić u Dismal Invocation.
Nedugo iza toga, niti pola godine nakon, stigao je poziv od Šona, da li sam zainteresiran za rokenrol bend u fazonu ranog Motorheada. Nisam dugo razmišljao. Trebalo mi je nešto drugo i nečija drugačija škola razmišljanja i rada, kako bih uopće sebe prekonstruirao i dobio možda drugu perspektivu o stvaranju muzike, a samim time i povratio kreativnu vatru. Elem, Vipera mi je sve to pružila.
Šon: Hazarder se bio preselio u Barcelonu, odradili posljednju turneju krajem 2018. po Skandinaviji. Nakon toga smo promijenili bubnjara i došao je novi gitarist, pa smo riješili krenut dalje. Novi bend se zove Aždaha. Imali smo par koncerata u Barceloni i snimili demo koji bi trebao izaći idućeg mjeseca. Tak da ta priča tek kreće. Nadam se da ćemo jednog dana i sa tim bendom svirat u Sarajevu.
“Nest of Vipers” je zanimljivo debi izdanje. Na istom se nalaze obrade Axegrindera i Josipe Lisac. Kakve su to suludo dobre kombinacije?
Šon: Axegrinder je jedan od najboljih bendova ikad, a “The Rise of the Serpent Men” možda najkompaktniji album ikad snimljen. Mi smo se nekako spojili još prije njihovog reuniona. Nakon toga su izbacili “Satori” i imali povratnički gig u Underworldu. Ja nisam mogao otić’ radi vize, ali je bila Lana (basistkinja Hazardera, op.a.) i dogovorila da im radimo gig u Barceloni. To im je bio prvi koncert izvan Engleske i tad je Aždaha prvi put nastupila pod tim imenom.
Bili su planirali američku turneju, ali tada se bubnjar Darryn naglo razbolio i preminuo… Darryn je bio predivna osoba… nevjerovatan lik, ljudina, to je takva tragedija da ti nemrem opisat. Bend je nakon toga odlučio prestat s radom. Kad smo počinjali Viperu nisam bio siguran u kom smjeru će točno ići bend, ali sam bio siguran da želim obradit jednu njihovu stvar, tak da smo ti mi na prvoj probi svirali Grind the Enemy. I to je to… odali smo počast jednom fenomenalnom čovjeku i jednom izvanrednom bendu. To svjetlo je gorilo kratko, ali je gorilo dvaput jače. Postali su legende, postali su besmrtni.
Šta se Lisice tiče, to je stara ljubav, mi smo ti zapravo Hazarderu u neku ruku i dali ime po toj pjesmi. Prije koju godinu smo mi išli snimiti tu stvar sa Hazarderom i upravo je Ivana (bivša bubnjarka Vipere, op.a.) svirala bubanj, no na kraju to nikad nije izišlo van.
Tako da sad nije bilo dvoumljenja uopće, uvjek sam to htio obradit, a i Ivana je bila u igri, stoga se to moralo napravit. To je sjajna stvar. Metikoš je stvarno razvalio, a ta pentatonika nekako uvijek ima sabaterijski štih, pa smo ju zato išli malo usporit. I tak… omaž jedinstvenoj divi i originalnom frajeru koji je zapravo bio jedan od pionira rokenrola u nas.
Slušajući Viperino prvo izdanje i snimke sa koncerata čuo sam svašta, Motörhead do “Another Perfect Day”, ali i Amebix i Inepsy. Je li to bila prva ideja ili je neka ideja koju ste imali mutirala u ovo što slušamo?
Šon: Sigurno da je… mi fakat volimo Amebix, mada je ovo naše više kao njihova posljednja faza (ne računajuči povratak na Killing Joke) koja se zapravo nikad nije ni desila kak spada. Tak da se može reći da nastavljamo di su oni stali. A Motörhead ko Motörhead, dobro si skužio, do “Another Perfect Daya”, meni osobno poslije toga nije to to, mada Atlija voli i ono s Würzelom. No postoji i gomila drugih utjecaja, cijela ta heavy i travel scena s kraja 70-ih i 80-ih.
Sa druge strane, mi svi dolazimo iz panka, kako muzički tako i etički, u smislu neke DIY priče. Mislim da sve to dodatno oblikuje bend.
Odmah nakon snimanja imali ste promjenu u postavi. Napustila vas je bubnjarka Ivana. Šta se desilo, i ko je zamjena koja stiže u Sarajevo?
Šon: Ivana je izvrsna bubnjarka, a uz to i super osoba i naša prijateljica. Mi blejimo skupa i izvan benda. Nažalost, kak je imala dva benda prije nas, plus poslovne obaveze, skupa smo zaključili da jednostavno ne može postić količinu koncerata koju bi Atlija i ja htjeli. Tak da je rastanak bio obostran i u dobroj atmosferi. Preporučio bih svima da poslušaju njezine bendove Koridor i Celetoids.
Na bubnjevima je sada Maslo, sjajan bubnjar i genijalan lik. Jako dobro i brzo se uklopio u bend. Prošli vikend smo imali gig i bilo je vrhunski. Već smo počeli radit nove stvari i baš uživamo.
Uvijek ljudi misle da je vime komšijine krave mnogo punije nego ono njegove, pa nam pomozite da se informišemo bolje… kakva je situacija sad u Zagrebu i Hrvatskoj sa pankom, bendovima, klubovima za svirku, pogotovo nakon pandemije?
Šon: Ja sam osobno scenom u Zagrebu jako zadovoljan. Treba imati u vidu da Zagreb nije veliki grad, te je u odnosu na broj stanovnika situacija super. Svakako uvijek može bolje. Za vrijeme onog prvog lockdowna je bila depra baš, ali čim je to malo popustilo, krenuli su gigovi. Onak, prvo sa ograničenim brojem ljudi i ono sjedeće, ali u zadnje vrijeme se sve vraća u normalu konačno. Super je i to šta na koncerte dolaze mladi ljudi.
Čemu odluka da pjevate na engleskom, čini mi se da ste i Josipu Lisac preveli!
Šon: Ne znam šta bih ti rekao. Raspravljali smo o tome i nekako je na kraju ispalo na engleskom. Ne znam možda smo trebali na našem, ali nekako je bilo ako ćemo ići na turneje vani možda bolje na engleskom, ono kao naši ljudi znaju engleski, a stranci ne znaju naški. Mislim, nije to neki argument, ali tak je ispalo. Ne znam stvarno.
Podij je vaš, vidimo se u Sarajevu 26. marta. Želje i pozdravi bh. publici mogu uslijediti sad!
Šon: A ništa, ko je bio lud čitat ovaj intervju do kraja – vidimo se za šankom u AG-u popit koju. Sarajevo je bilo i ostalo nenadjebiv grad, biće dobra zajebancija siguran sam. Pozdravčina!
Atlija: Vidimo se uskoro na starom mjestu kod Neše, vjerujem da će biti kao i uvijek do sada dobar rokenrol dernek!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
