Sarajevski bend POPIK osnovan je 2014. godine. Čine ga dugogodišnji aktivni učesnici bh. rock’n’roll scene, u kojoj učestvuju kao muzičari, organizatori i mediji. Osnivač Izvan Svake Kontrole Sharan je basista i vokal benda. Sa njim smo, između ostalog, razgovarali o nadolazećem koncertu u AG-u, onome što je scena bila i što jeste, te političkoj krizi u Ukrajini.
Na vašoj Facebook stranici piše da ste sarajevski pank bend, skoro pa jedini. Je li toliko loša situacija na (pank) sceni Sarajeva?
To sam ja napisao nekad na samom početku postojanja POPIKa jer sam zaista osjećao da smo možda i jedini koji imaju stavove kakve imamo, pokazujemo ih kako ih pokazujemo i ne zavisimo od toga šta će bilo ko sa rock’n’roll scene reći. Naravno, bilo je potrebno eliminisati isključivost iz priče, pa sam stavio to “skoro” da se niko ne naljuti, jer je nacionalni sport među pankerima naše i mlađe generacije pronaći nekog jarca za deranje.
Sjećam se ko dan-danas kad je Pank Flojd imao prvu svirku, i klasično za takve prilike, cirkus od organizacije. Zvali su bruku bendova da dođu, što je organizacijski pakao. Nakon potvrde dolaska i svirke, svi bendovi redom počeli otkazivati, i nekoliko dana prije koncerta ja napišem neki status na Faceu tipa ko će idući otkazati, stavite palac gore za POPIK, srce za Pank Flojd.
Ta potpuno jasna i jednostavna zajebancija je prokontana kao naše vrijeđanje mladih generacija. Jebi ga, svi vole NOFX i zajebanciju sve dok im NOFX ne pokuca na vrata.
Ja sam lično veoma oštar i skeptičan prema novim generacijama i u nekoliko navrata sam ih kritikovao na ovom portalu. Koje je vaše mišljenje o današnjoj pank sceni u Sarajevu i Bosni i Hercegovini? Je li problem u klincima rođenim u ratu i poslije rata, te u raskoraku između naših i njihovih entuzijazama, ideala i očekivanja, ako ih oni uopšte imaju?
Teško je i nezahvalno ulaziti u ovu priču. Potpuno je suludo i bijedno da sam ja tebe u svrhu promocije nadolazećeg koncerta POPIKa morao zamoliti da uradiš intervju sa mnom na jedinoj platformi koja je isključivo posvećena rock’n’rollu, a koje sam ja osnivač. Bilo gdje na svijetu ovo je teški nepotizam, ali ja očigledno ne mogu promijeniti bh. scenu i kao rezultat toga dobiti još tri različita medija. Dio likova će pomisliti i da ti nisi pisao pitanja, ali vjeruj mi da ti niko neće prići i izraziti svoje mišljenje otvoreno.
Ovom sam se temom bavio u kolumni za novi broj Out Of The Darkness fanzina koji će biti objavljen uskoro. Jednostavno rečeno, ne mislimo o današnjoj pank sceni, ni u Sarajevu, ni u Bosni i Hercegovini. Ne mogu misliti o tome jer imam druge obaveze, putujemo svi ka četrdesetima ili smo u njih zagazili, i čekaju nas pregledi prostate, porodice, krediti i pokušaji da zaradimo plate.
Današnja scena se svodi na revizionizam historije, neartikulisano budalesanje nekoliko glasnih i nesimpatičnih pavijana koji su potpuno beznačajni i apatičnost scenskih legendi kojima nikad nismo pripadali niti ćemo ikad pripadati.
Ima i među današnjim klincima entuzijazma, smrtni je starački grijeh pomisliti da nema, ali je njihovo usmjerenje nešto s čim se ja ne slažem. Dobili smo ono za šta smo se borili, scenu kakvu smo gradili i mi stariji svojim potezima. Što bi POPIK rekao u pjesmi “Odjebi” – ne svira se rock’n’roll s malo muda i puno para. A ni bez muda.
Na kraju, reću ću ono što zaista mislim – želim da svi naši bendovi koji se smatraju rock’n’rollom uspiju u onome što su naumili. Ako moram prozivati nekoga, posljednji zanimljiv koncert koji mi je fakat prijao bio je onaj Moce i Biznismena u Jazzbini u decembru. A volio bih i Srce uhvatiti i pogledati uživo, zanimljiv zvuk, a pogotovo tekstovi.
Rekao bih da ste vjerovatno politički najnekorektniji pank bend trenutno na sceni, jer na vašu (muzičku) kritiku niko nije imun. Zašto je to tako? Da li se (pank) bendovi/muzičari ustručavaju biti direktni, nekorektni, provokativni? Da se sjetim na ovom mjestu Fat Mikea (NoFX): “When did punk rock become so safe?”
Mi smo kurac, ti si bendove gasio svojim pisanjem! (smijeh)
Ma svi su imuni na moju kritiku jer ja više ni ne kritikujem. Moje mišljenje nije važno. Da sam u jednom trenutku, a imao sam osnove za to, počeo sebe dovoditi na neki nivo legende, umjesto što sam se stalno podjebavao i bivao klaun, možda bi danas imao neku malu vojsku idiota-sljedbenika koji bi me častili pivom kad me vide. Nikad me to nije interesovalo. Mene su odgajali u tom nekom odrastanju i postadolescentskom periodu likovi kao Sejo sa kojim danas sviram, Amir iz Silenta, Gliša iz Ofsajda. Niko od njih nije imao takve stavove.
Ne znam, mišljenja sam da pank bendovi prije svega trebaju imati stav koji ne mora nužno biti provokativan, ali mora biti utemeljen u nekoj ideji napretka, bilo kroz destrukciju ili diskusiju. Bez obzira koliko ja volio NOFX u posljednjih nekoliko godina, Fat Mike je dobar dio svoje karijere igrao na sigurno, zajebi haljinice, gudru i alkohol.
U Sarajevu je rock’n’roll (pank) postao siguran kada su oni koji su furali pank odlučili da budu dobri sa svima. A biti dobar sa svima je smrt.
Novi bendovi, to je moja opservacija, također ne snimaju izdanja poput EP-jeva i albuma. Većina onoga što viđam su singlovi ili čak ne snime nikad ništa.
Ja lično ne slušam singlove, ne lože me, uvijek čekam izlazak cijelog albuma jer mi je to konceptualno izdanje i vremenska kapsula koja sadrži određene ideje i promišljanja jednog kolektiva. Mislim da dosta klinaca ide tom stranputicom snimanja muzike za Youtube jer misle da je izuzetno važno da budu na površini. Površini čega, jeb’o te? Da te zovnu na OK Fest ili Javorwood da sviraš za gajbu pive u dva popodne pred sedamnaest ljudi koje boli kurac za tebe?
S druge strane, potpuno mi je debilno da hrpa likova uloži lovu u snimanje muzike koja suštinski nema komercijalnu vrijednost i onda iskešira još više za neki spot koji nema nikakav wow efekt jer je samo još jedna hrpa materijala sa presetom nakačena na Youtube. Jeb’o te, mi za cijenu njihovog jednog spota i singla snimimo cijeli album i još se najedemo i napijemo.
POPIK iza sebe ima već tri izdanja. Pored prethodnog “DEMO” izdanja, te albuma “Uspavanke za Olenu P.”, ove godine ste objavili singl izdanje “Tri nacije” na kojem su pjesme “Tri nacije” i “Vrijeme je (za novi rat)”. Je li ovo namjerno objavljeno ove izborne godine kao pankerska i antinacionalistička kritika? Koliko je zapravo bitno da su lijevi i liberalni ideali prisutni na pank sceni, da smo svjesni socijalne, ekonomske i političke situacije, te da se pankeri ne izuzimaju iz komentarisanja istih?
Srećom pa sviram sa genijalcima od prijatelja kojima sam predložio ovo izdanje jedno mamurno jutro. Clutcheova obrada Creedence Clearwater Revivala i pjesma Bad Religiona su mene inspirisali ritmovima i tekstovima, pa smo odlučili da svi zajedno uradimo nešto drugačije, da damo znak života.
Malo se otegao ulazak u studio, nismo skupili sav novac, a kod Hare Bordo Maje (producent POPIKa Haris Saračević, op.a.) može jedino kurac za dž. Zajebanciju na stranu, Hara Bordo Maja je glavni producent “Tri nacije” jer nam je ustupio studio da sve pozavršavamo. Hvala mu na tome.
Mirso je fenomenalno obavio miksanje i to sve. Sejo je imao odličan uvid u ideju iza “Vrijeme je (za novi rat)” i predložio da se kreveljim dok pjevam, što je samoj pjesmi dalo neku biafrovsku atmosferu.
Još jedan genije koji se sasvim slučajno uključio u cijelu priču je Enis Čišić, koji je vidio ilustraciju koju sam uradio za “Tri nacije” i oživio je fantastičnim bojama. Volim tog čovjeka, genije je.
Također, kao što je “naša” generacija organizovala svirke i festivale (ovdje naročito mislim na Roberta Jandrića, BHHC Booking i SMF Promotions), ne vidim da nove generacije išta organizuju. Možeš li nam ovo iskomentarisati?
Organizacija bilo kakvih dešavanja je jedan iznimno zajeban i stresan posao koji je ove i ostale ekipe koštao živaca i novca. Bez pretjerivanja, hiljade maraka su bačene na koncerte u Sarajevu i drugim gradovima. Goran Salković, Slaven Kopčić i ja smo trošili novac koji nismo imali jer smo vjerovali u jednu ideju. Nekad je uspijevalo, većinom nije. Tu količinu novca klinci nemaju, ali imaju dovoljno pameti da se ne uvaljuju u takva sranja koja su u kategoriji sa kockarskom ovisnošću.
Izvan Svake Kontrole sada nastavlja dalje putem koji su tabali prethodnici i organizujemo prvi koncert 26. marta u Klubu AG, mjestu gdje su mnoge sjajne avanture počinjale i završavale. Hoće li to krenuti nekom pozitivnom putanjom, ostaje da se vidi. Ja sam pomalo preplašen jer sam ušao onako krkanski u tu organizaciju, a onda na pola puta shvatio da su cijene svega mnogo skočile od posljednjeg puta kada sam se bavio ovim poslom.
Tebe prati sudba gubljenja gitarista nakon snimanja albuma. To se desilo prvo Motherpigu, a onda i POPIKu koji je ostao bez gitariste Borne kad je završeno snimanje albuma. Je li ovo i kako utjecalo na bend, stvaralaštvo, koncertne nastupe? Da li je zbog ovoga nastala pauza između snimljenih izdanja ili su tu i druge stvari uzele utjecaja? Dokad ćemo čekati novi album?
Mi volimo Bornu stalno podjebavat jer smo ostali jako dobri prijatelji, ali istina je da nam je bilo poprilično žao kad je otišao. Cijenimo što je ostao i završio snimanje prvog albuma sa nama. Mirso je došao u ekipu kao privremena zamjena i prirodno ostao jer dijelimo sve ideale u vezi rock’n’rolla. Nama prirodno ide stvaranje, ali pauzu koju spominješ nije uzrokovao odlazak Borne, već naša lijenost.
U pandemiji smo odlučili da dovršimo album i uradili smo to u rekordnom roku. Sada ostaje samo da se snimi, i garantujem ti da ćemo biti malo agilniji i ažurniji u stvaralačkom procesu. Dakle, naš drugi album je u potpunosti spreman, nakon svirke 26. marta idemo da ga utegnemo i ulazimo u studio čim budemo imali lovu.
Da li ovoj cijeloj priči o nepostojanju scene doprinosi fenomen tezgaroških svirki i bendova koji su preplavili klupsku scenu posljednjih godina u Sarajevu, pa se možda i alt/underground scena povode idejom više svirki, brze zarade i popularnosti?
Vjerujem da je bilo utjecaja te filozofije na druge bendove, a samim tim i scenu. Postojali su tužni primjeri kad bi se tezgaroši naknadno sjetili da je bavljenje autorskim radom nešto zanimljivo, pa bi se ušunjali na zadnja vrata u autorske bendove. Svojim mentalitetom sarajevskih muzičkih zvijezda, što je rezultat velikog broja bezumnih dronova na izvođenjima lipa koje cvatu i “Teških boja”, bi ih sjebali tako što bi napunili glave mladih i naivnih, a ponekad i glupih ljudi poluidejama.
S druge strane, tezgaroši nikad nisu određivali (ne)postojanje POPIKa. To su zanatlije koje mi najčešće izazivaju žaljenje kad vidim kako dobro sviraju i poznaju svašta nešto, a ne žele da se bave autorskim radom. Naglasak je na ne žele jer mogu svirati i tezgu i raditi autorski, tu dakle nije neki veto na snazi.
Biti ljut na tezgaroša što ne postoji scena je isto ko da si ljut na pekara što si debeo. Ne jedi jebene kifle, ne idi na takve svirke i radi svoj posao.
Životna situacija je sve teža, a tu je plodno tlo za punk i pobune svih vrsta. Zašto onda nema pobune? Da li je pank mrtav ili bi, kako jednom reče Jello Biafra, trebao umrijeti?
Smrt panka se može donekle pravdati i smrću cjelokupne kulture u zemlji gladnih i nepismenih. S druge strane, i pank kao pobuna je na početku bio neka vrsta mode.
Meni je pank sušta potreba koja ponekad mijenja forme, pa ima metalizirani riff, hip-hop rimu ili elektronski ritam. Nemoj misliti da zagovaram onu politiku Dubioze koja kazuje da se možeš nazivati pankom iako imaš narodnjački prizvuk. Imaš danas pun kurac ovih mladih bendova koji sebe nazovu pankom jer ili ne znaju svirati ili im zvuči, kako omladina kaže, edgy.
Kod mene pank u izrazu nikad ne robuje ni tuđim očekivanjima ni mom (ne)znanju. Meni je pank životni proces i radovanje učenju.
POPIK je imenovan po Oleni Popik, žrtvi seksualnog ropstva koja je preminula u Mostaru 2. novembra 2004. godine. Olena je bila Ukrajinka, a Ukrajina je sada već više od tri sedmice pod agresijom Rusije. Da li se Ukrajini sada dešava ono što se Oleni desilo 2004. godine?
Imamo li odgovornost da pomognemo Ukrajini? Može li punk utjecati pozitivno na ljude kako bi se nešto promijenilo? Mora li zapravo pank reagovati ili pankeri (muzičari, umjetnici) trebaju ostati neutralni i skloniti se u stranu kao „nevini posmatrač“?
Nisam bio epidemiolog za vrijeme medijskog silovanja naših čula pandemijom koja još nije završila, pa neću ni sada biti vojni stručnjak. Sav ovaj pakao posmatram kao ljudsko biće; ono što se dešava Ukrajini i svim ljudima unutar sukoba, nevinim civilima, ali i vojskama koje ratuju u odbrani ideala je degutantno. Ova agresija Rusije na Ukrajinu je besmisleno ludilo. Jedna mrtva glava je pakao, a ovo sad je smak humanosti.
Trebamo li ostati neutralni? Zar uopće neko može biti neutralan? Biti seronja poput onog morona iz Repetitora ili čekati poput pseta da se vidi rezultat, pa da se pozicioniramo na osnovu njega? Nikad. Rat nije crno-bijela afera, već jebeno govno gdje stradaju nevini ili glupi, svi u lokvama krvi, a neki i u uniformama.
Ja samo poručujem svima da paze na svoju konzumaciju medjskih sadržaja jer je aktivirano jako mnogo PTSP poremećaja i povlače se realne, ali i simboličke paralele između Ukrajine danas i BiH onda.
Kad smo kod aktuelnih dešavanja, moram za kraj spomenuti i svirku koju organizujete i na kojoj svirate, ako se ne varam, drugi put od početka pandemije? Iako je svirka već najavljena i vijest već objavljena, možemo li još jednom ponoviti i uputiti zainteresovane?
Svirka je očajnički pokušaj povezivanja individua na sarajevskoj i bh. sceni u cilju jačanja onoga što valjda svi volimo. Iza organizacije stoji ISK tim – u sarajevski AG 26. marta stižu zagrebački bendovi Vipera i Rules, POPIK je podrška. Ovo je DIY koncert i bukvalno zavisimo od svake prodane karte, zato proširite priču i dođite podržati, da bi sutra mogli da vam naivno organizujemo skuplje bendove za jeftine karte, pa da možete srati kako ništa ne valja. Ole!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
