U Bihaću će 29. augusta biti održan Storm Fest na kojem će nastupiti bendovi New Storm, Semetra, Nerzuk i Last Drop. Upravo je bihaćki Nerzuk naša današnja tema; sa basistom Farukom Adilovićem razgovarali smo o sceni u Bihaću i secirali debi album Nerzuka “… of Creation and Destruction”.
Kako je Nerzuk zapravo nastao? Kako ste se odlučili na kombinaciju i izražaj metala kroz death, thrash, groove i hardcore elemente? Čemu potreba za bendom?
Bend je nastao u epilogu mračnog doba korone početkom 2023. godine; i sad mi se stomak okrene kad pomislim na to vrijeme. U četiri godine zatočeništva i teškim trovanjem senzacionalističkim medijima, svi smo imali priliku za dosta introspekcije između četiri zida.
Muzika je bila jedna od rijetkih utjeha za kanalisanje tamnih misli. Mislim da smo svi tada oprašili instrumente i iznova počeli sanjati dječačke snove. Jedini kontakt sa stvarnim svijetom i neki socijalni aspekt je bio posao, koji nas je u konačnici i spojio.
Usviravali smo se obrađujući pjesme iz različitih žanrova i poslije prvog nastupa na Storm Fest-u u Bihaću odlučili smo stvarati nešto naše. To je bio ključni trenutak, tada je sve dobilo smisao. Nismo namjenski ciljali da istaknemo neki određeni žanr, ali odmah na početku smo utvrdili da naša muzika mora biti sirova i surova. Pored mene Nerzuk čine Samir Redžić Loba (vokal), Edin Pandžić Pandža (gitara) i Aladin Alagić Heksa/Mrale (bubnjevi).
Osvrnimo se na svježe objavljen album ”Creation and Destruction”. Jeste li ovaj album doživjeli više kao čin stvaranja nečeg novog ili kao uništavanje nečega što je već postojalo u vama? Koliko ste svjesno pokušavali izbjeći onu zamku prvog albuma tj. da zvučite kao bendovi koje ste slušali?
Kratki odgovor na prvo pitanje: oboje. O stvaranju i uništavanju, o internim i vanjskim konfliktima, o ponovnom rađanju i istrajanju u inat sivom svijetu. Bend je rođen u tamnom razdoblju i naše stvaralaštvo nam je došlo ujedno i kao grupna terapija, ispoljavanje najdubljih frustracija i briga kroz naše tekstove i muziku. Ukopali smo oštećene dijelove sebe negdje u tom procesu i pronašli nadu i inspiraciju za dalje. Nismo se pretjerano zamarali sa tim hoće li nam muzika ličiti na nekoga od naših inspiracija, moguće da će slušatelji naći neke poveznice. Jesam subjektivan, ali preslušavajući album uvijek pomislim da je to Nerzuk i niko drugi.
Za mix i master na premijernom izdanju je zadužen Šahsudin Osmanović – Loli iz benda Misery Crown, kako je došlo do saradnje s njim?
Loli je legenda, a Misery Crown jedan od stubova metala u Bihaću. Bez njega bi nam bilo jako teško postići ovo što smo do sada uradili. Nisam još upoznao čovjeka sa više strpljenja i osjećaja da prenese željenu zamisao u pjesmu. Samir i Aladin su dugogodišnji prijatelji sa Lolijem i fanovi benda Misery Crown, i kada je krenula priča o snimanju postojala je samo jedna opcija. Edin i ja smo odmah kliknuli sa njim jer čovjek razumije tačno šta želimo. Sjećam se prvih deset minuta snimanja debi singla „Six Feet Down“ i Pandžin izraz lica kad je krenuo snimati, dječačka sreća. U studiju je opuštena atmosfera, dobra priča i mi smo prezadovoljni cijelim procesom.
Imam osjećaj da se na album nešto stalno rađa, raspada i ponovo sastavlja. Je li taj haos bio namjerna kompozicijska metoda ili je album jednostavno ispao takav? Ako je ”creation” rođenje, a ”destruction” smrt gdje se, po vašem mišljenju, nalazi stvarni identitet Nerzuka: u onome što nastaje ili u onome što nestaje?
Drago mi je da si primijetio. Da, album i kompozicije su ciljano dinamički haotične. Pretočili smo osjećaj anksioznosti, interne konflikte i težinu svijeta na leđima prosječnog čovjeka u našu muziku i osjeti se. Život je haos koji samo prividno kontrolišemo, mislim da je i to podsvjesno utjecalo na naše stvaralaštvo. Pjesme na albumu smo posložili tako da motivi teku iz nade u beznađe pa ponovo do pozitivnijih poruka, ali smo u outru sve zaokružili našim pesimizmom o stanju svijeta. Nerzuk predstavlja ponovno rođenje; nešto što smo izgubili ili uvijek priželjkivali se sada dešava. Mi smo ono što nastaje, jer od onoga što je nestalo nafake nema.
Kroz album opipavate lične stvari; bol, duševno i mentalno stanje, osjećaj beznađa, pa onda obrađujete teške teme poput genocida, ratova, nuklearne katastrofe i geopolitike. Zašto vam je bilo važno spojiti ono ”šta se dešava vama u glavama” s onim ”šta se dešava svijetu?” Je li uopće moguće danas razdvojiti jedno od drugog?
Vječno sam patio od weltschmerza i kažu mi ljudi “ne sekiraj se, ne možeš ti tu ništa”. Kako se neću sekirati? Možda i ne možemo ništa uraditi, ali ne možemo samo šutiti i trpiti, ni ja kao pojedinac ni mi kao bend. Genocid i aparthejd očit, napadi na suverene države i uspostava neke globalne tiranske robovlasničke hegemonije pune kolektivne kognitivne disonance koja nas uvjerava da to nije baš tako kako naše oči vide. Kod nas parada šunda i tribalizma, a prosječan čovjek ispada potplaćeni kmet u izopačenom etnofeudalnom društvu.
Neopisiv je osjećaj kad biram koje koruptivno tkivo u odijelu će metastazirati na već raspadajuće tijelo naše države. Pored ovoga svi naravno vodimo svoje lične borbe. Anksiozan sam i iscrpljen razmišljajući o ovome, derao bi se na sred ulice kad bi mogao, ali srećom imamo pjesme u koje kanališem(o) frustracije. Nije moguće razdvojiti unutarnje i vanjsko jer bi po meni to značila potpuna apatija.
*Na ”Again (Grave of the Fireflies)”, ”Wounded Beast” i ”Fearless Warriors” iz različitih uglova govorite o ratu, njegovim posljedicama i ljudima koji postaju njegovo gorivo, od djece i civilnih žrtava do Černobila i onih koji ”umiru za jeeni komad zemlje”. Naziv pjesme me podsjetio na istoimeni film studija Ghibli i režisera Isao Takahata, postoji li poveznica?
Da, pišući tekst povukao sam paralelu sa filmom „Grave of the Fireflies“. Pjesma je napisana u valu emocija nakon silnog razaranja i civilnih žrtava genocida u Gazi; taj ambis u stomaku nakon gledanja svega toga. U trenucima huje i tuge bi sebi oči iskopao da ne mogu da gledam to više i iznova se javljala ista misao, zato i prvi naziv „Again“. A film je jedan od najemotivnijih i najtežih filmova koji sam gledao (i suzu pustio). Pomisao na patnju sve te jadne djece, životi koji nikad nisu proživljeni, horor.
„Fearless Warriors“ je zanimljiva pjesma, spominje se rat da, ali ne na običan način, ne opjevava ratnike u smislu sudionika rata. Govori o najcrnjem scenariju, o apsolutnoj tami svega što se dešava u svijetu i na možda malo pesimističan način opisuje putanju kojom se krećemo. A ti ratnici iz refrena su oni najhrabriji među nama koji su spremni da se suoče sa nadolazećim uništenjem: aktivisti, zviždači, borci za ljudska prava, lideri zdravog razuma i roditelji koji svoju djecu usmjeravaju putem stvaranja, a ne razaranja.
„Wounded Beast“ je kritika korumpiranog sistema, a ujedno i pjesma sjećanja na žrtve istog. Taj sistem je pao, ali koliko država toliko i korumpiranih sistema. Sad se pitam ko će se, ako i ikad, sjetiti (saznati) nebrojenih grešaka današnjice.
Šta vas kod rata najviše fascinira ili plaši kao temu: ljudska destruktivnost, pohlepa za vlasti ili način na koji se ovo opravdava?
Iako se spominje, rat je samo segment koji obrađujemo, najčešće ima potpuno drugo značenje ili opisuje kompleksnije teme. Kad bi uzeo kontekst naših pjesama postoje elementi svih nabrojanih. Ja bih rekao da nas plaše svi ovi koncepti. Način kako se opravdavaju ti obijesni vladari mi je najstrašnije i na šta su sve spremni da ostanu na vlasti; tu nema ljudskosti.
Najzanimljiviji kontrast na albumu mi je ”Perseverance (Hardcore za Mraleta)”: nakon tolikog kolektivnog užasa odjednom dolazimo do nečega vrlo ličnog, slobodno mogu reći prkosnog ”never fail, never surrender”. Je li to zapravo ključ cijelog albuma i priče tj. da se, uprkos svemu što ste prethodno opisali, ipak insistira na tome da čovjek nastavi dalje?
Sjećam se kad je Samir donio tekst na probu. Popili smo po pivu, odsvirali par stvari, pričali o našoj djeci i kaže on, sad parafraziram: „Hej napisao sam nešto. Poruka našoj djeci kada nas ne bude bilo. Ne predaji se ovom sranju od svijeta, u fazonu budite svoji, budite jaki.“ Kada sam prvi put čuo sa kojom emocijom to pjeva uz Edinov prijedlog muzike zasuzile su mi oči. Iskreno: da, to je ključ albuma. „Never fail, never surrender“ je poruka za koju smo htjeli da se najviše čuje i pjevali smo je svi skupa. Ne daj se pokolebati i svojim djelima obasjaj svoj put kroz crninu svijeta.
Svirali ste na prvom StormFestu prošle godine, sada se vraćate na isto mjesto gdje je sve i počelo. Šta za vas predstavlja StormFest?
StormFest je bio prekretnica za Nerzuk, a meni predstavlja ponovno rođenje. Zeleni među veteranima scene, dobili smo priliku da prvi nastup odradimo na velikoj bini i bilo je odlično. Probudilo je u nama želju za stvaranjem i sada ćemo imati priliku na istom mjestu promovisati naš prvi album, zvuči nestvarno. Hvala organizatorima, bendu New Storm, što su nas pozvali i prvi i drugi put. Čast nam je i zadovoljstvo biti dio ove pozitivne metal priče.
Kakva je situacija u Krajini što se tiče alternative trenutno, u razgovoru sa Riadom iz Misery Crown prije skoro tri godine, tad mi je rekao da metal scena u Bihaću ne postoji. Pošto Stormfest ulazi u drugu godinu postojanja može li se reći da su se stvari pomakle s mrtve tačke i postoji li naznaka da sve to ide nekom uzlaznom putanjom?
Scena je mala što se tiče metal muzike, Riad je u pravu, ali ne bih rekao da je mrtva. Postojala je i dalje postoji velika želja za više nastupa i više bendova iz žanra od male, ali vjerne skupine ljudi koji slušaju metal muziku. Misery Crown i dalje praši, New Storm je izbacio odličan album prošle godine i ujedno organizuje, nadam se u budućnosti i kultni, metal festival, a evo sada smo tu i mi. ArtLab prostor za probe u sklopu kulturnog centra Bihać je dosta poboljšao stanje, i otvorio dosta mogućnosti za nove bendove.
Uzdam se u mlade nade kao što su momci iz Last Vail i The Hollow; iako su u drugim žanrovima radujem se svim njihovim nastupima i stvaralaštvu. Siguran sam da će ubrzo doći i mladi metalci koji će nama starima pokazati kako se svira.
Šta publika može očekivati od Nerzuka na ovogodišnjem Stormfestu i zašto vrijedi doći posjetiti ovaj novopečeni festival?
Promovišemo svoj album i nabrijani smo maksimalno, biće ludnica. Poslušajte nas unaprijed da se zajedno deremo, posebno refren na “Perseverance”. Moći će se i kupiti CD box kod pjevača Samira, čuva ih ko sveti gral. Vrijedi doći jer nastupaju domaći bendovi koji su armirani beton: Semetra, Last Drop, New Storm, ne zna se koji je bolji. Vratobolja i dobra šutka zagarantovana, a nema ljepšeg mamurluka nego opuštanje pored ljepotice Une sutradan.
