Misery Crown je stoner/sludge bend iz Bihaća osnovan 2012. godine. Iza sebe imaju jedan album “When North Meets South” (2013) i dva EP izdanja, “One Stone” (2014) i “Northern Wind”. Razgovarali smo sa gitaristom Riadom Šahinovićem o bendu i planovima za budućnost.
Kako proces komponovanja izgleda u vašem bendu? Da li imate određeni pristup ili filozofiju stvaranja pjesama?
Nema neke posebne filozofije, na probi ili van nje svako može predložiti ideju ili rif na kojeg ćemo raditi dalje. Motor benda je ipak Loli (nadimak Šahsudina Omanovića, vokala i gitariste, op.a.) koji često ideju ili pjesmu završi u kompletu, a mi ostali onda na to dodamo dio ili izbacimo višak i isklešemo je do nekog završnog čina. Tekstualni dio uglavnom Muris i ja imamo spreman i nije ga teško uklopiti na gotovu muziku, ali često dok pišem liriku uz nju automatski zamislim i kako bi trebao zvučati taj dio. Lično moj najdraži pristup stvaranju novih pjesama jeste kroz jam na probi, kada imam osjećaj da najviše doprinosim u radu.
Kako vidite razvoj metal scene u Bosni i Hercegovini? Da li imate utisak da se žanrovi koje svirate bolje prihvataju danas nego prije nekoliko godina?
Ima nekog pomaka nakon što se situacija sa Covidom završila. Sarajevo se pokrenulo, vraća se i metal fest u pravom obliku tu, drago mi je vidjeti i da se državna televizija napokon bacila u promociju scene kroz emisiju “Propuh”. Pojavili su se i novi bendovi u cijeloj BiH, a da članovi nisu već ustaljene face na sceni, znači u pitanju je i podmladak. Tuzla je dobila novi prostor za probe i svirku koji izgleda fantastično, Banja Luka i Doboj su dobro krenuli u ovu godinu u vidu dosta svirki.
Naš žanr u BiH je doživio porod i procvat sa Tankerom, potom se pojavilo nekoliko bendova sa istom idejom, ali je žanr spao na maksimalno 2-3 aktivna benda u BiH, iako razlog nije prihvatanje ili neprihvatanje žanra. Misery Crown ima zadovoljavajući odaziv na svirkama, mogu reći i solidan broj jako privrženih fanova. Ako bih odgovorio na ovo pitanje za scenu općenito u svijetu, mislim da je situacija manje-više ista, osim što sam primijetio da je metal populacija poprilično stara, a to može biti problem u budućnosti, ako već i nije.
Spominješ i pandemiju. Kako je COVID-19 utjecao na vaše planove?
Na sreću nije puno, baš smo u jeku pandemije uspješno izbacili EP i odsvirali neke koncerte za koje nismo ni zamišljali da ćemo izvesti. Uostalom višak slobodnog vremena i činjenica da smo morali biti kući nas je natjerala da zadamo puno ideja, a koje se trenutno obrađuju za novo izdanje.
Pošto je posljednji full album Misery Crowna izašao prije 10 godina da li planirate neke nove albume ili singlove u bliskoj budućnosti? Da li imate nekih posebnih planova ili ambicija za budućnost vašeg benda?
Zadao si to pitanje kao da poslije tog albuma nismo izdali apsolutno ništa! (smijeh)
Misery Crown je jako bogat bend što se tiče materijala za izdanja, ali ne želimo ga izdavati pod svaku cijenu i u svakom obliku. Ipak nakon 2 EP izdanja, ono što sada obećavamo je da će iduće izdanje biti u vidu full albuma. Nadam se da ćemo to izdanje pretvoriti i u fizičko, iako sam ranije bio protiv toga, sada mi je žao što prethodna izdanja nismo i tako izdali. U sklopu albuma želimo snimiti i poneki spot, pogotovo jer nam do sada jedini spot nije ispunio očekivanja zbog niza okolnosti na koje nismo imali utjecaj.
Koje biste savjete dali mladim bendovima koji žele da započnu svoju karijeru u metal žanru?
Nemojte započinjati karijeru u ovom žanru! Šalu na stranu, svaki bend koji se okupi prvo mora raditi na svojim pjesmama, pa kako god one zvučale! Nakon toga ide usavšravanje i nabavljanje opreme koja je jako bitna da bend zvuči onako kako žele. Dug je put do toga, zato se treba naoružati živcima i činjenicom da od metala ovdje nikad neće zaraditi i da je to u suštini hobi i dobra volja članova da to održe. Volio bih da me neki novi bend napokon razuvjeri i da naprave vrhunske stvari i to u kontinuitetu, a onda da na osnovu njihovog recepta i ostali bendovi mogu graditi.
Koliko je vaša lokalna zajednica bila podrška u vašem muzičkom putovanju, i kako biste željeli da vidite rast i podršku lokalne metal scene? Kako biste opisali vezu između vašeg benda i lokalne metal scene u Bihaću i općenito u Bosni i Hercegovini?
Nismo nekako aktivno ni tražili podršku lokalne zajednice u vidu televizije i radio servisa, nismo aplicirali ni za kakve fondove i slično. U tom pogledu je podrška skoro ravna nuli. Metal scena u Bihaću ne postoji, u pitanju je pored nas još samo jedan bend koji nešto aktivno radi.
Na nekoliko svirki što smo imali u Bihaću je ipak bilo dosta ljudi, ali fali nam puno stvari: od booking agencije, adekvatnih prostora za live nastupe i okupljanje ljudi sa interesom za metal, uglavnom nemamo ni medijsku pažnju. Bihać je sam po sebi malena sredina za to sve, a druga mjesta u Krajini su što se tiče metala potpuno mrtva. Pohvalno je što postoji prostor za održavanje proba i ekipa (Art Lab) koja je zadužena za to, kapa dolje! U ostatku BiH smo zadovoljni podrškom i komunikacijom sa fanovima i drugim bendovima, a nadam se da ćemo neke uspjeti dovesti i u Bihać, ali ako se poslože neke stvari.
Kako je vaša muzika evoluirala tokom vremena? Da li primjećuješ neke promjene u zvuku ili temama koje se pojavljuju u novijim pjesmama u poređenju s vašim ranijim radom?
Prvi album je bio, prosto rečeno, na osnovu recepture najpoznatijih bendova iz žanra. Čim smo se malo uhodali kao ekipa, počeli smo i sa laganim eksperimentima u riffovima, a vrhunac toga je zadnji EP “Northern Wind” gdje smo ubacili stvarno inovativne dijelove u pjesme. Što se tema tiče, one se vrte između klasičnih žanrovskih tema i ljubavi prema kraju iz kojeg dolazimo (opet vidjeti “Northern Wind” koji je svojevrsni omaž Krajini). Na novom albumu će biti i epske tematike iz domena književnosti iz čega dobijam puno inspiracije.
Da li primjećujete širenje vaše fan baze izvan uobičajenih metal krugova?
Bilo je zanimljivih komentara od ljudi koji ne slušaju metal, ali su to uglavnom ljudi koje znamo lično, pa zapravo i nemamo nikakav input da li postoji publika izvan metal scene koja nas sluša.
Postoji li neka posebna priča ili događaj koji vas je inspirisao za pisanje određene pjesme?
Krajina nas je inspirisala da napišemo cijeli EP vezan za nju ili događaje/mitove koji su se desili na prostorima iste. Sa prvog albuma većina pjesama je iz ličnih životnih dešavanja, pjesmu “Grey December’s Sky” smo posvetili dragim ljudima koji su nas rano i tragično napustili, Dini Mešiću i Eni Musakadić. Većina “One Stone” EP izdanja je inspirisana protestima u BiH iz 2014. godine, a istoimena pjesma je nastala u jeku protesta.
Ima li neki poseban trenutak u vašoj karijeri koji smatrate prekretnicom ili vrhunskim iskustvom?
Svaka svirka nam je vrhunsko iskustvo, lekcija i zabava jer smo svi u bendu jako dobri prijatelji i družili smo se i prije formiranja benda. Prekretnica je bila prva svirka u novoj postavi jer je to bio moment “biti ili ne biti”. Da tad nismo bili zadovoljni možda ne bi nastavili svirati. Snimanje prvog spota je također iskustvo, ali negativno, iz kojeg smo naučili jako bitne stvari.
Recite nam nešto više o predstojećim nastupima Misery Crowna.
Trenutno je u planu nekoliko nastupa u BiH, a uskoro ćemo objaviti i jednu vrhunsku vijest vezanu za ovo pitanje.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
