Ljudsko biće je oduvijek fascinirano zlom puno više nego dobrom. Možda ta fascinacija proizilazi iz česte pretpostavke da je svako sposoban za neko dobro, ali da su rijetki sposobni za monstruoznosti poput onih koje je počinio Jeffrey Dahmer. Interesovanjem pokušavamo razumjeti, a razumijevanjem istinski prihvatiti.
Kanibal iz Milwaukeeja, Jeffrey Dahmer, je inspiracija za novu Netflixovu dokudramu koja je u deset mračnih, skoro pa depresivnih epizoda pokušala ispričati priču o životu i smrti jednog od najpoznatijih američkih serijskih ubica. Njegova destrukcija koštala je života sedamnaest mladih muškaraca i dječaka, mahom afroameričkih pripadnika LGBTQ zajednice. Priča Jeffreya Dahmera ispričana je mnogo puta i u ovom tekstu se nećemo baviti gnusnim detaljima, prvenstveno jer su prikazani i kroz sam serijal.
Čak i da ne znate ništa o Dahmeru, već u prvoj epizodi šokirat će vas sporo, mentalno maltretiranje koje okreće želudac prije samog ubistva. Dinamika Tracyja Edwardsa (Shaun J. Brown) i Jeffreya Dahmera (Evan Peters) u oronulom apartmanu okupanom bolesno žutim tonovima utjerat će vam strah u kosti, uz nezdravu dozu tegobe. Jedan od pisaca, Ryan Murphy, sarađivao je sa Petersom na American Horror Storyju i odlično je upoznat sa njegovim mogućnostima i širokim dijapazonom emocija koje Peters može iznijeti.
Upravo Peters na svojim plećima nosi snagu Netflixove drame, kroz pokret i glas, govor i pogled, no bio bi grijeh ne spomenuti i podršku kolegica i kolega. Ovdje posebno vrijedi izdvojiti i fantastičnog Richarda Jenkinsa koji je maestralno odigrao ulogu Dahmerovog oca Lionela. Lionel je Dahmera upoznao sa idejama seciranja životinja u ranoj mladosti, što neki smatraju početkom Jeffreyevog ludila. Jenkins u ulozi Dahmera starijeg odlično kreira lik roditelja izgubljenog u paklu nevjerice, vješto ilustrirajući sve faze i procese, od bijesa, nevjerovanja, opraštanja i prihvatanja.
Netflixov serijal poprilično vjerno prati priču Dahmera sve do trenutka njegove smrti, iako je nekoliko likova dobilo drugačiji tretman zarad dramatizacije. Predanost dramatizaciji i sveopšta prisutnost Dahmera u pop-kulturi uzrokuju snažan deja vu efekt, pogotovo jer je dosadnjikava retro kolor-korekcija jeftin izbor zbog kojeg se serijal ne izdvaja vizuelno od ostalih sličnih materijala.
Najveća zamjerka na Dahmerovo novo pojavljivanje na malim ekranima ide na račun neadekvatnog tretiranja tema života i nedjela serijskih ubica. Netflixov serijal je samo jedan vagon u duuuugom teretnom vozu koji vuče materijale kojima se banaliziraju, pa čak i glorificiraju ubistvo i ostali teški zločini.
Nespretno formulisane ideje i nikakav pijetet prema žrtvama osim kroz standardizirano redanje crno-bijelih fotografija na samom kraju serijala ne mogu poslužiti ničemu drugom osim jačanju trenda iskorištavanja teških tema kroz prizmu true crime formata. Ova kritika ide prvenstveno na račun pisaca serijala koji su imali priliku da drugačije pristupe ovoj serioznoj temi.
Novi Dahmer je odlučno eskivirao žanr horora, osim kroz prirodu same tematike. Odlučno se stupalo cestama drame. Zašto onda Netflixov Dahmer nije mogao biti drama koja bi adresirala policijsku ravnodušnost i ignorisanje dvije zajednice žrtava, one afroameričke i LGBTQ? Mogao je težište staviti i na psihološki profil Dahmera ili pokušaj objašnjenja njegovog ponašanja kroz neuropsihijatrijsku prizmu. Nažalost, evidentno je da je tim krojio scenarij na osnovu javno dostupnih podataka i rekreacije teških momenata, što bi možda bilo donekle zanimljivije da se radi o nekom drugom, a ne o pop zvijezdi među ubicama.
Kada na sve to dodamo činjenicu da su porodice Dahmerovih žrtava još uvijek žive i da svjedoče svjetskoj zaluđenosti krvnikom, a da se sve poima kao nevina zabava, dobijamo opasan koktel čiji bi glavni sastojci mogli biti inspiracija novih Dahmera ili reaktiviranje bolnih uspomena.
Uprkos jakim produkcijskim vrijednostima i odličnoj glumi tima predvođenog Evanom Petersom, Netflixov Dahmer se na samom kraju ne može ocijeniti drugačije nego kao prosta glorifikacija zla. Sa takvim temama, ma koliko god specifična tema serijskih ubica bila neuobičajena za prostore bivše Jugoslavije (naši krvnici nose uniforme i time se hvale po televizijskim kanalima), nije se šaliti.
Pogotovo jer Dahmer nije smješten u format dokumenta o krvniku, već igrane serije kreirane sa ciljem zabave u produkciji jednog od najvećih svjetskih medijskih konglomerata.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
