IRON MAIDEN – SENJUTSU
Parlophone / 2021
Maidenu, baš kao i Metallici, pripada titula omiljenog benda heavy metal civila, odnosno ljudi koji su se očešali o ovu subkulturu u jednom periodu života, ali teško da su ikad istinski bili njenim dijelom. S druge strane, pripada im i medalja prvog heavy metal benda većine metal publike, pa je sasvim jasno da su emocije poprilično uzburkane svaki put kad se britanski bend spomene.
No gdje su emocije, tu često vriju i nemogućnosti da se stvari sagledaju objektivno (iako umjetnost nikad u potpunosti ne možemo posmatrati tako). Šest godina nakon albuma Book of Souls, Iron Maiden je vjernoj publici poklonio Senjutsu, epohalno djelo čije su note razastre preko digitalnih poljana dva CD-a i analognih prerija tri LP-ja. Sveukupno trajanje albuma je preko sat vremena i dvadeset minuta, što ga ipak čini kraćim za desetak minuta od prethodnika.
Iz perspektive osobe koja je Maiden mogla trpiti sa Di’Annom na čelu kada su imali pankersku krv, Senjutsu je barem jedan disk predug album. Album sadrži sve prepoznatljive elemente Maidenovog zvuka, bez da se inzistira na kloniranju sadržaja. Ima tu čak i trenutaka opiranja onome što se od njih očekuje, ali ti pokušaji su upitne efikasnosti. Osjetno je da su Harris i producent Kevin Shirley uradili sve što je u njihovoj moći da uokvire pjesme i pretvore ih u sonične historijske udžbenike, i taj dio poslao je odrađen fenomenalno.
No život je prekratak za preduge pjesme Maidena To ne govorim samo kao panker, već kao neko ko na drugom disku Senjutsua nije pronašao nijedan jedini riff ili refren koji mu se zakucao u glavu, dok je na prvom pronašao previše repetitivnih i monotonih momenata koji mogu samo zaslužiti ocjenu “pa super je što su snimili još jedan album”. Nemojte se prevariti i pomisliti da iskusna mašina poput Iron Maidena ne zna izraziti snagu emocije kroz note – u tome su neprikosnoveni. No njihova “emocija” je kao kad osoba kaže partneru ili partnerici previše puta “volim te”, bez konkretnih djela koja cementiraju izgovoreno. Melodije su tu, solo dionice su fantastične, tekstovi su sasvim prihvatljivi, ali sveukupnost Senjutsua je daleko od bilo čega što je (meni) standard Maidena, ali je poprilično blizu heavy metal prosječnosti dok opasno gura nos u teritoriju parodiranja samog sebe.
Da li iznad Maidena visi tamni oblak pretpostavke da bend neće još dugo s obzirom da su godine počele uzimati danak, pa su htjeli zgurati što više ideja na nosač zvuka, ne znam. Ono što znam je da će ova recenzija biti jedna od rijetkih u kojima se izražava nezadovoljstvo novim djelom zlatnog teleta metal muzike, te da će njihova publika uživati urlajući refrene i oooo-OOOO-oooo dijelove na stadionskim koncertima.
I hvala univerzumu na našoj različitosti.
You must log in to post a comment.