Dva dana nakon koncerta pionira hardcore punka, benda MDC (Millions Of Dead Cops) koji je bio odlična uvertira za ono što nas čeka, uslijedio je povratak na Savski nasip kod Mosta slobode i klub Močvara. Tu se održavaju Trnjanski kresovi i Antifa night.
Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja. – Umberto Eco
“Otkud ti”, pitali su me novi zagrebački prijatelji i prijateljice, iako na Kresove i prateći program dolazim svake godine još od 2019. To znači da sam na nasipu bio još dok je gradonačelnik bio Milan Bandić i dok ustaška desnica nije glasno zahtijevala gašenje ove manifestacije kojom se obilježava Dan oslobođenja Zagreba.
Upravo zbog ovakvih zahtjeva hrvatske ekstremne desnice, pritisaka na organizatorice (Mreža antifašistkinja Zagreba – MAZ), prijetnji kako oni što pale vatru neće dugo, te poziva da se obje navijačke grupe nakon derbija upute na nasip, bilo je bitno doći baš tu, baš tada.
Plamen slobode na Savskom nasipu
Jer, izvijestiće neki mediji, Zagreb je tog dana bio „pod opsadom“. Naime, istovremeno se održava katotalibanski “Hod za život“, derbi na Maksimiru, te Kresovi i Antifa night. Koji su svake godine sve bolji. Svake godine organizovaniji i posjećeniji. Svake godine sve veći trn u oku nacionalistima i (klero)fašistima. Sedam hiljada ljudi prisutnih na nasipu najbolji je odgovor na pokušaje zastrašivanja. Šačica opskurnih desničara u crnim košuljama blizu Mosta slobode neuspješno je pokušala omesti događaj, da bi se nakon nekog vremena povukli. Kako je to primIjetio kolega Nenad Jovanović, prošli su baš kao i njihovi idoli 1945. godine.
Red za dvije porcije graha, zatim obilazak štandova MAZ-a, Inicijative za Slobodnu Palestinu i Nepokorene Palestine, udruge Are You Syrious? i NK 041. Nakon kupovine ulaznica za predstojeću svirku, nalazimo mjesto na kojem nam se priključuje ostatak ekipe iz Sarajeva, te drugarice i drugovi iz Marseillea i Zagreba. Odatle ćemo pratiti Drum ‘n’ bijes – bubnjanje koje prati paljenje kresova i njihovo magično izgaranje. I onda vrhunac večeri – koncert u Močvari.
Od scenskog krika do punka iz doba Juge
Prvo za šank, obilazak štanda Krive istine i razgovor sa Filipom i Ivanom koji prekida glasan početak nastupa Katarze. Da ne dođe do zabune, ne crnogorsko-bosanskog repera koji je upravo izbacio album “Čojstvo i Bošnjaštvo” već all girl punk benda koji svira od maja 2024. godine. Kao i Željezne pilule koje su nastupile prošle godine, i Katarza u svojim pjesmama tematizira probleme žena u savremenom dobu.
Žanrovski, njihovu muziku je najlakše opisati kao sirovi, screamo hardcore punk, ukoliko nešto takvo postoji. Nije to muzika koju ja lično preferiram i ima tu dosta prostora za napredak, ali je sjajno vidjeti pet cura kako kroz punk vrište o gorućim problemima društva. Nevjerovatan je kontrast vokalistkinje koja između pjesama stoji gotovo stidno dok se obraća publici, a onda bez predaha istovari svu energiju kroz pjesmu. Toliko su dobro odradile svojih dvadesetak minuta, da je publika tražila još, što je mislim uhvatilo nespremne i same članice benda, ali su publici pružile – još.
Nedugo zatim na binu izlaze Žasu, daruvarsko-zagrebačka četvorka nastala u meni dragom Krivom putu. Ovaj, kako kažu, ekscentrični punk bend pjeva “o svemu o čemu pjevaju mladi”. I rade to na veoma zanimljiv avangardno-artistički način. Posebno je upečatljiv scenski dijalog između liderke i bubnjara na temu priziva savjesti: on igra ulogu doktora, a ona mlade žene koja želi abortus i nailazi na njegovo odbijanje. Ta mučna, a tako stvarna situacija, savršeno je secirana kroz sirovu punk formu. Frontwoman (kojoj se izvinjavam jer joj ne znam ime) koristi glas, violinu i pokret kao produženu ruku poruke koju šalje – slično onome što radi Saša Vrdoljak iz benda LOPOČ. Ako želite vidjeti Žasu uživo, obavezno dođite u sarajevski AG u subotu 13. juna.
Već se približavamo vrhuncu večeri kad ispred nas izlazi Kriva Istina. Druženju sa članovima ovog benda, ali posebno njihovom nastupu uvijek se radujem. Kako ih nisam čuo od novosadskog To Be Punka 2023. godine, a kako su otkazali nastup na prošlogodišnjem SAWA festu, mnooogoo su falili. I mnoogo su nam dali. Kriva Istina s razlogom nosi epitet postjugoslavenskog, ili balkanskog ako vam je draže – Propagandhija. Ali Kriva istina mnogo je više od toga, što je pokazala i ova svirka.
Većinu seta sačinjavale su pjesme sa albuma “Manifest pobune” i “Mural kolapsa”, koje u ovom političkom trenutku, dok desnica maršira gradom i traži zabrane, zvuče aktuelnije i potrebnije nego ikada. Njihovi tekstovi nisu samo hronika prošlih borbi, već direktan krik protiv učmalosti i revizionizma kojem smo svjedočili tog istog popodneva u Zagrebu.
Bojan i Filip u najboljoj gitarsko-vokalnoj formi, Blaža dere bubanj (i vokale) kao da se uopšte nije ni povrijedio, a novi član, basista Branko, kao da je tu oduvijek. Kao i tad na TBP festu u Novom Sadu (a nadam se i u julu u Županji), na bini emocije od ljubavi do bijesa. Isto tako i ispred bine. I tako sat vremena. Kriva istina stvarno je najbolji primjer melodičnog, politički angažiranog hardcore punk benda i DIY filozofije. Ostalo im je još par ploča odličnog albuma “Mural kolapsa” pa (obavezno!) nabavite sebi dok nije nestalo i dođite ih vidjeti uživo na SAWA festu, i svuda drugo. It goes without saying, zovite ih u vaš grad!
Za kraj, matori pokvarenjaci Atheist Rap. Iako Raduleta redovno vidim po svirkama u Zagrebu ili u Županji, prošlo je neke dvije-tri godine kako sam Atheiste posljednji put gledao uživo. Zapravo, mislim da ih sada prvi put gledam u potpuno novoj postavi, sa Ćatom (Red Union, Bonebreaker, Mitesers, Bayonets, Shoplifters) za bubnjevima i već pomenutim Brankom na gitari. Kao što se malo ranije te večeri savršeno pokazao na basu u Krivoj Istini, Branko je i ovdje, skupa s Ćatom, djelovao kao da je u bendu oduvijek – opušten, uigran i potpuno uklopljen.
Sat i po punka iz doba Juge. Naravno, znate sve, vjerujem da rijetko ko – možda i niko – od bendova s ovih prostora može napraviti feštu kao ovaj sastav. Politika, zajebancija, smijeh, ozbiljne teme, fudbal. Sat i po ludnice koja nije prestala ni jednog trenutka. Ono što je počelo ranije, naime šutanje i skakanje sa bine, sada se nastavlja, samo većim intenzitetom. Svi pjevaju sve pjesme: “Momci se vraćaju u grad”, “Štrikanje”, “Felićita”, “Wartburg limuzina”, “Zapadna Evropa”, “Dr. Pop”, “ORA je pravi način da…”, “Blu trabant”, “Minijatura” od KUD Idijota, te meni posebno draga “Sarajevo”. Na bini se, za kraj koncerta, pridružuje i jedan od osnivača benda Pećinko, pa skupa s ostatkom (svog bivšeg) benda pjeva pjesmu “Pećinko / Who’s in the house?”.
Oko pola dva ujutro, dok se adrenalin još uvijek bori sa umorom, krećemo prema smještaju. U Sarajevo se vraćamo fizički iscrpljeni, ali ispunjeni jer smo opet bili dio nečega što je više od puke zabave.
Upravo tu leži odgovor onima koji su prijetili da Zagreb neće izdržati ovu subotu, da će Kresovi završiti u Savi. Realnost ih je demantovala na najljepši mogući način. Kresovi nisu završili u rijeci, niti će, jer oni nisu samo manifestacija – oni su dokaz da je Zagreb bio i ostao nepokoren grad.
Najviše nade mi je ulila činjenica da sam na nasipu i u Močvari vidio masu novih klinaca i novih energija. Zato vatru moramo nastaviti održavati: podržavati bendove, dolaziti na koncerte i ne dopustiti da nas pritisci pokolebaju.
Jer, da se vratim citatu Eca na samom početku, sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nema kraja. Svaki upaljeni kres, svaki odsvirani riff i svako novo lice u publici jedna su dobijena bitka u toj (vječnoj) borbi. Vidimo se i sljedeće godine na nasipu.
