Hardcore punk bend Kriva Istina nastao je sada već davne 2002. godine u Slavonskom Brodu, a trenutno djeluju u Zagrebu. Treći studijski album “Mural kolapsa” objavljen je početkom jula 2024. godine, pa smo tim povodom sa gitaristom Tomasom porazgovarali o albumu, političnosti punk/hardcore bendova, antifašizmu i antikapitalizmu, autonomnim prostorima, Crnom Ovnu, Palestini i županjskom SAWA festu.
Prvenstveno, čestitam na odličnom novom albumu. Možemo li konstatovati da je mural kolapsa posljednjim albumom sada kompletiran, s obzirom na prvo poglavlje, objavljeno na Dan pobjede (i Dan Evrope), 9. maja 2022. godine?
Hvala ti na lijepim riječima, drago mi je da ti se album svidio. Možemo reći da je “Mural kolapsa” sada i službeno kompletiran. Što se tiče samog datuma objave prvog dijela albuma tj. prvog poglavlja, moram priznati da uopće nismo vodili računa o simbolici koja stoji iza navedenog datuma, jednostavno se slučajno potrefilo da je objavljen na taj dan.
U odnosu na prvo poglavlje “Murala Kolapsa”, na posljednjem studijskom albumu nalazi se šest pjesama više, njih deset ukupno. No, ne mogu da ne primijetim da se na ovom posljednjem ne nalazi pjesma “Surov mrak nasilja”? Zašto ona nije našla svoje mjesto, da li je “stara”, da li je jednostavno to odluka kolektiva ili je nešto treće u pitanju?
“Surov mrak nasilja” smo snimili možda najviše iz nostalgičnih razloga jer je to jedina pjesma s našeg prvog split izdanja s Faak Am Seeom za koju smo smatrali da je dovoljno dobra da je možemo ponekad ubaciti i u set listu. Kad smo snimali prvo poglavlje albuma u formi EP-ja, nova postava benda je bila relativno svježe oformljena, i imali smo taj neki kreativni elan, pa smo jednostavno odlučili da snimimo još nešto dodatno osim te tri nove pjesme.
Malo smo je dotjerali i snimili u novom aranžmanu, a onda smo u konačnici shvatili da nema smisla da izbacimo staru pjesmu na novom albumu, tako da smo je maknuli i odlučili da će na albumu biti 10 novih pjesama.
Griješim li kad kažem da je osjetan utjecaj benda Propagandhi na vaš muzički i politički izričaj? Je li moguće da je Propagandhijev “Today’s Empires, Tomorrow’s Ashes” bio motivacija za fanzin u sklopu albuma “Manifest pobune” u kojem ste pokušali objasniti zašto kroz sviranje u bendu promovišete određene stavove i o čemu ustvari govore vaše pjesme?
Propagandhi je bend koji je definitivno utjecao na naš muzički i politički izričaj, posebno u ranijoj fazi našeg razvoja, ali je isto tako i bend koji je na svakom novom izdanju donosio nekakve nove, progresivne i originalne muzičke elemente i ideje koje je vrlo teško kopirati osim ako nisi vrhunski muzičar.
Originalno izdanje albuma “Today’s Empires, Tomorrow’s Ashes” nisam nikad imao na CD-u (danas ga imam na vinilu), ali znam da je sadržavalo dodatke u formi PDF eseja koje su napisali dva američka novinara/aktivista i mogu se naći na njihovom webu. Ostalo mi je u sjećanju da sam taj album dobio poštom na sprženom CD-u od Igicha iz Debelog Precjednika. Tada su se pjesme skidale s interneta dosta dugo, pa smo muziku najviše razmjenjivali slanjem i posuđivanjem CD-ova.
Mislim da je taj album bio prekretnica u mom poimanju punka zato što sam nakon milijun preslušavanja tada prvi puta čuo tehnički dotjeranije i zahtjevnije riffove koji su izlazili van standardnih muzičkih okvira žanra. Dodatno je sve bilo popraćeno sa inteligentnim lyricsima i političkim stavovima koji su me potaknuli da dodatno istražujem i educiram se o raznim temama.
Što se tiče fanzina, u razdoblju prije objavljivanja “Manifesta pobune” povremeno sam objavljivao nešto duže statuse na Facebooku u kojima sam davao svoje viđenje aktualnih društvenopolitičkih događanja i onda sam u jednom trenutku odlučio da proširim malo te statuse i složim ih u jednu koherentnu cjelinu koja bi dobro išla uz album. Tako da uz vinilno izdanje albuma „Manifest pobune“ ide i politički manifest koji objašnjava našu ideološku viziju svijeta i društva.
S druge strane čujem i utjecaj riječkih Pasa u vašim tekstovima. Pored jasnih političkih stavova, i kritike spram klerikalizma, kapitalizma, fašizma, domoljublja i rata, u nekim momentima, rekao bih da zapažam i dozu cinizma, a indikativan mi je i sam naziv albuma (Mural Kolapsa) koji kao da stoji nasuprot “Manifestu pobune”. Da li biste rekli da je situacija puno lošija od 2018. godine, da bismo Mural Kolapsa mogli proglasiti melanholijom ljevice?
Iako je naziv albuma “Mural kolapsa” apokaliptičan, on je ustvari poziv na buđenje jer smatram da je generalno vrlo malo ljudi osviješteno o tome koliki su velik i značajan civilizacijski izazov klimatske promjene uzrokovane kapitalističkim načinom proizvodnje. Posljedice tih promjena više nisu tisućama kilometara i stotinama godina daleko, već su ovdje, pred našim vratima, i manifestiraju se kroz požare, poplave, suše, ekstremne toplinske valove i razorne oluje.
Svemu tome iz godine u godinu sada sve više svjedočimo i kod nas, dok je na globalnom Jugu još i mnogo gore, samo vijesti slabo dopiru do ovog dijela svijeta. Nažalost u tom kontekstu situacija je definitivno lošija u odnosu na 2018. godinu posebno po pitanju ostvarivanja cilja ograničavanja globalne prosječne temperature i održavanja unutar granice od 1,5 C iznad predindustrijskih nivoa.
Međunarodni panel o klimatskim promjenama (IPCC) koji djeluje pri UN-u svake godine izdaje vrlo zabrinjavajuća izvješća o ireverzibilnim učincima klimatskih promjena na eko sustave diljem planete. Bez radikalnih ekonomskih transformacija i globalne akcije i suradnje, nemamo nikakve šanse da ostvarimo cilj od 1,5 C, a jednom kad se prijeđe ta granica ulazimo u potpuno nov i neistražen teritorij. Slažem se da postoji i doza cinizma u pojedinim pjesmama, taj cinizam ukazuje na apsurd trenutne situacije u kojoj svi zajedno sjedimo u vlaku koji vozi prema provaliji, a većinu putnika ili nije briga ili govore kako je sve u redu i da provalija ne postoji.
Kad smo kod (anti)fašizma: redovno putem društvenih mreža čestitate 22.6., koji se u Hrvatskoj obilježava kao Dan antifašističke borbe. Prethodno ste dijelili i pro-radničke poruke za Prvi maj, podržavali radničke štrajkove i proteste, a podržavate i svirali ste na Trnjanskim kresovima i Antifa nightu koji se svake godine održavaju u Zagrebu. Koliko je bitno da punk i hardcore bendovi budu otvoreno antifašistički i antikapitalistički, da se zauzmu za prava radnica/radnika, prava žena, prava LGBTIQ populacije, manjina?
Hardcore i punk scena se ne temelji isključivo na muzici, već ima i tu jednu dodatnu ideološku dimenziju zbog čega s pravom nosi epitet subkulturnog pokreta i oduvijek tradicionalno zastupa ideje koje se temelje na otporu prema sistemu, društvenim normama, establišmentu i konzervativnim društvenim vrijednostima.
U devedesetima i ranim dvijetisućitima na koncertima i distroima bilo je zaista mnogo tog popratnog aktivističkog i političkog sadržaja kojeg su ljudi čitali i konzumirali. Posebno bih tu izdvojio Fistru i njegov DHP koji je u to vrijeme zaista imao jak i značajan utjecaj na ideološko i političko obrazovanje mladih punk generacija na hrvatskoj sceni.
Ja mogu komotno reći da je anarhistički sadržaj kojem sam bio izložen u adolescentskom razdoblju na punk sceni uvelike oblikovao moje današnje političke stavove. Ljevičarske ideje, a posebno one koje se odnose na koherentnu kritiku kapitalizma su vrlo malo zastupljene u mainstream medijskom prostoru, a u školskom sustavu praktički ne postoje, tako da je bitno te ideje konstantno reproducirati kako bi DIY punk scena ostala subkulturni pokret, a ne samo prolazni muzički trend koji se s vremenom ispuše.
S razvojem interneta, prvo blogova i foruma, pa zatim društvenih mreža nestao je i izgubio se taj politički sadržaj koji je bio prisutan u fizičkom obliku na koncertima (fanzini, pamfleti, knjige, časopisi..) i ta ideološka podloga DIY punk scene je ostala u nekom vakuumu jer se nije preslikala na online virtualni prostor. Mislim da je važno da punk i hardcore bendovi što više otvoreno komuniciraju političke stavove koji dolaze s lijevog spektra na sve moguće načine (i live na koncertima i putem društvenih mreža) jer tako se konstantno obnavlja tkivo scene koje nas sve povezuje.
Podijelili ste i post Autonomnog kulturnog centra Attack, nakon što su sredinom maja ove godine u prostore Medike u Zagrebu upali pripadnici policije i inspekcije. Kakva su vaša iskustva sa autonomnim prostorima kakav je Medika i koliko su za punk/hardcore ali i za društvo uopšte, bitni ovakvi autonomni prostori?
Autonomni prostori omogućavaju ljudima da se bave kulturnim sadržajem koji nije komercijalno isplativ i mislim da su jako bitni za kontinuitet djelovanja alternativne muzičke scene i svih ostalih kulturnih scena. Gradovi koji nemaju takve prostore najčešće su osuđeni na kulturnu ponudu koja je ekonomski isplativa i profitabilna vlasnicima klubova i caffe barova, a ta se ponuda onda uglavnom svodi na ispijanje pića uz cover bendove u najboljem slučaju.
Manje sredine i manji gradovi najčešće nemaju takve prostore, a to je ujedno i jedan od ključnih razloga zbog čega nemaju alternativnih muzičkih događanja. Drugi razlog je iseljavanje i činjenica da mladi ljudi nakon završetka srednje škole gravitiraju prema većim gradovima koji nude mnogo više prilika po pitanju svega, od pronalaska posla i nastavka obrazovanja do izlazaka, zabave i kulturnog sadržaja.
Mislim da je u današnje vrijeme bez nekog oblika subvencioniranja alternativne kulture u provincijskim gradovima gotovo nemoguće imati živu i aktivnu alternativnu scenu jer je vrlo teško pokriti sve troškove zbog malog broja ljudi koji posjećuju takve evente. Da bi se taj broj ljudi s vremenom povećao, potrebno je raditi i organizirati evente u kontinuitetu.
Da li je zbog bitnosti takvih prostora i vaše podrška nastala pjesma “Crni Ovan”? Ili je pak ona još jedan vaš izričaj antifašizma i solidarnosti, uzimajući u obzir da je novosadski lokal Crni Ovan nekoliko puta u posljednjih godinu-dvije bio meta napada neonacista i neofašista?
Pjesmu Crni Ovan je napisao [bubnjar Krive Istine] Blaža jer je htio odati počast našem dragom drugaru Šolji i njegovoj upornosti u borbi za ispravne vrijednosti i vlastite ideale. Pjesma služi kao podsjetnik da univerzalne civilizacijske vrijednosti moramo očuvati i da mržnja prema svemu što iskače iz dominantnih društvenih normi i obrazaca ne može i neće nikada pobijediti. Mislim da se može i reći da je to jedan naš izričaj antifašizma i solidarnosti s ljudima čiji rad i aktivizam podržavamo i cijenimo.
Sredinom januara 2024. godine, učestvovali ste u maršu za Palestinu – Život, sloboda, pravda. Prije toga, podršku Palestini i palestinskom narodu pružili ste i tokom vaše svirke na novosadskom To Be Punk (TBP) festivalu u novembru 2023. godine, a u neku ruku i na SAWA festu 2017. godine, svirajući Propagandhijevu “Haillie Sellasse, Up Your Ass “. Zapravo, još 2010. godine ste na neki način adresirali ovu temu, u pjesmi “I ja sam također proglasio rat”.
Damir, bubnjar benda Okov, reći će da je “evidentan nedostatak aktivizma koji je scenu gradio i tjerao da se zauzme za ideju” kao i da “na prosvjedima za Palestinu nema mladih pankera/ica”. Dijelite li njegovo mišljenje, jeste li rijetki koji ste se oglasili po pitanju genocida u Palestini ili je situacija drugačija?
„I ja sam također proglasio rat“ je ustvari pjesma čije je stihove napisao izraelski pjesnik Aharon Shabtai. Prijevod te njegove pjesme našao sam na nekom nezavisnom medijskom portalu koji je u to vrijeme bio aktualan, a s obzirom da je odašiljala snažnu antiratnu poruku koja dolazi iz izraelske perspektive, odlučili smo je uglazbiti i izbaciti na albumu “Van Okvira”.
Negdje zajedno s tom pjesmom počeo sam se i sam malo educirati o izraelsko-palestinskom sukobu i tu sam ustvari i došao do saznanja da je pojas Gaze zatvor pod otvorenim nebom koji je ekonomski blokiran, svako malo raketiran i potpuno ovisan o milosti i nemilosti okupacijske vojne sile. Nismo jedini koji smo se oglasili po pitanju genocida u Palestini, osim prosvjeda imao sam prilike posjetiti i benefit koncert u organizaciji inicijative Free Palestine Croatia koji se održao u AKC Attacku na kojem su svirali Ponor, Omča i Diyala.
Oni su također muzičari koji su bezrezervno podržali prekid vatre u pojasu Gaze i pravo na samoopredjeljenje i život u slobodi za narod Palestine, a i ovogodišnja SAWA je bila vrlo angažirana po pitanju Palestine. Izdvojio bih tu POPIK i Nailed In kao dva benda koji su vrlo jasno iskazali svoj stav i osudili genocid. Kad je riječ o genocidu u Gazi, imam dojam da ljudi zaziru od iskazivanja podrške i mišljenja zato što se izraelsko-palestinski konflikt stalno promatra kroz prizmu kompleksnosti, što onda automatski znači da je za iskazivanje mišljenja o sukobu potrebno dubinsko poznavanje situacije i povijesti Bliskog istoka.
Po meni je to promašeno jer zaista nije potrebno znati svaki povijesni detalj da bi osudio ubijanje civila, raketiranje bolnica, blokadu humanitarne pomoći, aparthejd i etničko čišćenje, isto kao što nije potrebno znati svaki povijesni detalj iz NOB-a i Drugog svjetskog rata da bi bio antifašist. Ovo što se trenutno dešava u Gazi je zaista tragično i predstavlja veliki civilizacijski poraz.
U zadnjih 9 mjeseci izraelska vojska je ubila više od 38 tisuća Palestinaca od kojih je 15 tisuća djece, a nekoliko desetaka tisuća je teško ranjeno. Zaista ne znam tko može ostati imun na snimke djece od nekoliko godina koja su ostala bez udova u izraelskom raketiranju bolnica i izbjegličkih kampova.
Ono što je posebno ogavno je način na koji masovna medijska mašinerija relativizira ove zločine stalnim ponavljanjem da se država Izrael ustvari samo brani od Hamasa. Mislim da svatko razuman osuđuje terorističke napade na civile bez obzira u ime koje religijske ideologije su izvršeni i s koje strane dolaze, međutim kolektivno kažnjavanje civila je ratni zločin, a Hamas je samo izgovor za provođenje genocida i etničkog čišćenja kojem se i dalje ne nazire kraj.
Svirali ste sredinom decembra/prosinca 2023. godine benefit za županjski SAWA fest. No da ne bude zabune ni iznenađenja, pored toga što ste na istom festivalu i svirali, te koji redovno posjećujete, na albumu “Manifest pobune” ste SAWA festu posvetili i pjesmu za koju je snimljen i spot. Kako je došlo do ideje za pjesmu i otkud tolika ljubav prema SAWA festu?
Ljubav prema SAWA festu seže još tamo negdje od srednjoškolskih dana kad smo se i povezali s ekipom iz Županje kroz druženje na gigovima, što kod nas, što u Slavonskom Brodu. Cijeli naš tadašnji kolektiv, u Slavonskom Brodu je organizirao jedino izdanje punk hardcore festivala na otvorenom pod nazivom Mač u lubanji koji je funkcionirao na istim DIY principima kao i SAWA.
Mi smo odradili jednu godinu i odustali, a oni evo već guraju 16 godina. Mislim da mnogi nisu niti svjesni koliko je rada, truda, vremena i volje potrebno za odraditi jedan ovakav festival u totalnim DIY/no profit uvjetima u gradiću poput Županje i to je nešto što mi jako cijenimo i poštujemo.
Blaža je napisao tekst za hardcore pjesmu u kojem je sažeo sve što osjećamo kad dođemo na festival svake godine. U tri riječi – sloboda, buka i snaga! Kroz godine smo postali i ostali dobri prijatelji s ekipom iz Županje, [Antun Debak] Deda nam je pomogao u izdavanju ploče za Manifest pobune zajedno s Vekijem i njegovim labelom Nema nikoga, a u istoj postavi ćemo izbaciti i najsvježije izdanje Mural kolapsa. Preporučio bih svakom da dođe na SAWU pa čak i ako ne sluša takvu muziku jer atmosfera i štimung su tamo zaista posebni.
Hvala ti puno na odgovorima. Sretno vam u daljem radu i vidimo se u Zagrebu, Županji, a u skorijoj budućnosti nadam se i u Sarajevu. Niste bili odavno.
Hvala na pitanjima i interesu. Pozdrav tebi i cijeloj ekipi koja radi na ovom portalu i prati aktualna dešavanja na punk sceni!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
