Šukera sam imao priliku upoznati u ljeto 2024. godine. Nakon prve noći SAWA festa, ustajem ujutro iz svog šatora (u koji jedva stane jedna osoba), kad imam ti šta vidjeti, neki Zagrepčanin razvio ogromni šator i napravio improvizovano dvorište sa stolom i stolicama. Tu kreću pozivi za sjesti, jesti i druženje.
To se nastavilo i na narednom izdanju kada je Šuker nastupao sa bendovima Boneash i Heihaizi. Šuker svira bas u tri benda (Heihaizi, Shin, Noge (i vokal)), a vokal je u bendu Boneash. Popričali smo o ponovnom dolasku u Sarajevo nakon više od 10 godina, 28. februara u Klub AG.
U Sarajevo se vraćaš nakon više od 10 godina. Možeš li nam podijeliti iskustva sa te daleke svirke, i kakav je osjećaj vratiti se opet na isto mjesto?
Istina! Nakon malo više od 10 godina vraćam se u Sarajevo! Prvi put sam nastupio sa Shinom 20.12.2014. na Winter Hardcore Madnessu u AG-u. Dijelili smo stage s bendovima Argon, Break the Mold, Shin, Ponte de Carla, P.R.S.O., DJ & the Wootchyak, Ponor. Neke smo već dobro poznavali, a neke tamo upoznali. I deset godina nakon giga s većinom ljudi smo u kontaktu i srećemo se po koncertima i festivalima po regiji.
Od samog kretanja iz ZG-a i zajebancije s Ponorom u kombiju do dolaska u Sarajevo i kluba, sve je bilo vrhunski. Gig je bio topčina, vani snijeg, hladno, mračno, a u krcatom AG-u nabrijano do jaja. Ekipa je odlično reagirala na sve bendove, malo je trebalo da se skupe i opuste, ali kad je krenulo, BAM! klimaks HC energije, tupa-tupa divljanje. Prihvatili su nas objeručke, objenoške, ma ono sve.
Sjećam se dva-tri pokušaja crowd surfanja sa šanka i kad su napokon nekog digli stisli su ga uz onaj niski strop, doslovno su ga sprešali ko palačinku, sjedinili ga sa žbukom. Mislim da je Sole iz Shina sve nastupe stavio na YouTube. Sjećam se da sam se sprijateljio sa Zurkom iz P.R.S.O.-a i Pestartza. Da smo dijelili rakiju, onako bratski!
A drugi dan kad sam se probudio svima sam pričao kak mi je Zurko legenda i da smo on i ja ubili bocu rakije da bi mi na kraju netko rekao da Zurke ne pije… A reko, jebi ga, sama se nije popila. Često se u Shinu sjetimo tog giga i drago nam je da se opet vraćamo na neku kao desetu obljetnicu. Nabrijani smo i ovaj put su odlični bendovi: Kijamet, Lopoč i Noge. Nadamo se opet žestini nekoj, valjda se nismo ni mi, a ni vi usporili u 10 godina.
Sviraš bas u Heihaizima, Shinu i Nogama, vokal si u Boneashu. Kako ti lično razdvajaš te uloge, i da li ti se ikad desi da jednu energiju “prošvercaš” u drugi bend? Je li neki od ovih bendova ima prioritet?
Je, baš sam si natovario posla. Svi me žele! (smijeh)
Recimo da sve to kao basist još nekako spada u istu domenu tj. u istoj sam ulozi. U Shinu i Heihaiziju se baš smatram klasičnim basistom; nemam potrebu za isticanjem sebe ili nekih bas prekenjavanja. U Nogama, pošto nas je samo dvoje (bas i bubanj) moram više potegnuti da popunim tu bezgitarsku prazninu, pa se malo više sonično eksperimentira i prekenjava, ali uglavnom je sve na istom tragu.
U Boneashu u ulozi vokala je jedina neka veća razlika. Drugačije se izražavam kao vokal, više je naglaska na tjelesno, više koristim tijelo da proizvedem zvuk. Jebi ga, manjak tehnike! (smijeh). Samim pokretima, nazovimo to nekim plesom, pokušavam animirati sebe, ako bude sreće i publiku, a i volim čagati, nisam još uvijek dovoljno spretan da plešem s bas gitraom oko vrata, ali kad ju maknem FRED ASTAIRE se rađa (smijeh).
Ne vjerujem da ima šveranja energije, jednostavno sam u tom trenutku na misiji da odradim što bolje i da to sve bude dio jedne cjeline, jednog doživljaja. Što se prioriteta bendova tiče: Ne želim “Sofijin izbor” situaciju da moram birati, jer ako je tako onda ja biram Sofiju (smijeh). Ako dajem mali prioritet, onda pokušavam to dati bendu koji tada ima više aktualnih događanja, bilo to snimanje, koncerti ili ostale bend pizdarije.
Ima trenutaka di se preklope neki koncerti ili neki datumi u rasporedu oko sviranja, proba, snimanja. Na opće oduševljenje svih uključenih, ali pokušavam unaprijed sve obavijestiti oko planova da ne bi bilo takvih situacija. Nekad uspješno, nekad ne. Većinom sjebem svima sve, pa se oslanjam na to da me svi jako vole i toleriraju (smijeh). Imam osjećaj da sam kod nekih i na tankom ledu. Sori svima.
Boneash djeluje mračnije, teže i ozbiljnije po izrazu. Da li su tekstovi i vokali tamo ličniji izlaz, dok su Shin i Noge više kolektivni ventil?
Po izrazu da, ali i u Shinu i Nogama su ozbiljnije teme i mračnije teme, jednostavno me privlači takva atmosfera, bez obzira na stil glazbe. U Boneash sam stigao nakon što je otišao prvi vokal Slava. Većina tekstova i glazbe je bilo gotova za prvi album “Remnants”, osim izuzetka jednog svog teksta i vokala nisam imao neki veći doprinos u kreiranju pjesama.
U Boneashu dominira kolektivni način rada, ja se ne petljam puno dečkima u glazbu, Sven, Mykola i Nikola stalno donose neke rifove i ideje, Mykola kao bunjar donosi sve već skoro napisano s bubnjevima, ali to radi u onom Guitar Pro programu i sve MIDI zvukovi, što ja obožavam, jer imam osjećaj kad to slušam kao da u sobi pored mene neki robot samozadovoljava meni u uho, ono top filing (smijeh).
Svi pišemo tekstove i to mi ne smeta, jer ako paše, onda paše! Pokušavam se više oko vokalnih i glazbenih aranžmana angažirati. Teme jesu mračnije, distopijske, općeljudske, ali opet ja uspijem prošvercati pjesmu o kečerima (smijeh)… Shin ima jako sličan način rada i već smo uhodana neka mašina po tom pitanju. Noge su moj ispušni ventil, generalnu ideju glazbe ja donesem, pa zajedno s Filipom prođem aranžman, a tekstovi su ekskluzivno moji. Sad je li to dobro ili loše… Nemam pojma.
Da li politika utječe na tvoje stvaralaštvo i stvaralaštvo tvojih kolega u bendovima? Kako se i na koji način to odražava ili se trudite ne biti toliko opterećeni političkom situacijom?
Kako za koji bend. Naravno da nismo imuni na politička zbivanja u svijetu i u regiji i da imaju utjecaja na nas, ali ne bih rekao da ni u jednom od bendova nismo bacili fokus na politiku kao glavnu temu. Da nam daje motivaciju i gorivo, to itekako. Pogotovo dok su stvari kakve jesu.
Uvijek je bilo: “Što je desnica jača, pank je sve bolji.” pa najdraži bendovi su mi nastali za vrijeme Ronalda Reagana (smijeh). Boneash zna imati te momente kad u tekstovima prejudiciramo neke distopijske događaje kao posljedice današnjeg svijeta, politike i općenito ljudske naravi. A i Tea iz Shina voli progurati koju političku ideju, onako lijepo mizantropijski zapakiranu. Ne guramo politiku u prvi plan i ne ističemo previše po bendovima, ali kad god su nas zvali u Monteparadiso na Antifa Festival i na Antifa night nakon Trnjanskih kresova, mi smo se s oduševljenjem odazvali i opet ćemo. Sve jasno!
To je sad sve iz nekog ideloškog stajališta, ali gdje je politika najviše imala utjecaja u praktičnom smislu je vidljivo na primjeru Shina i Boneashovog bubnjara Mykole. Mykola (iz milja Nick) je iz Ukrajine i svi znamo kakva je tamo situacija. Veliki je problem jer on sa svojim državljanstvom ne može izaći van granica EU, pa nam to sjebava odlaske na svirke po BiH i Srbiji i to opće nije neka fora.
Za Shin u Sarajevu ga ovaj put mijenja Fićo iz Nogu, a Boneash neće tako uskoro dok se situacija s ratom u Ukrajini ne promijeni, a i onda će biti zeznuto jer mu treba viza, tako da nije da ne želimo svirati, nego nam rat ne dopušta. Ovo će sada malo šugavo zvučati, ali da nije tog rata ne bi ga ni upoznali i možda ne bi bilo Boneasha… Grozan sam (smijeh). Isprike…
Kao vokal Boneasha, ti si na “frontu”. Koliko ti je to iskustvo promijenilo način na koji razmišljaš o ulogama u drugim bendovima?
Uvijek sam u misiji da dam sto posto u službi muzike. Jest da kao vokal imam tu ulogu frontmena kao osobe koja dominira na stejđu, htio ja to ili ne, oči nam svima bježe prema osobi koja drži majk i urla u publiku. Jednostavno uđem u zonu gdje ne razmišljam unaprijed, ne planiram idući korak, nemam koreografiju, samo mi je cilj dostaviti vokalno ono što ta Boneash glazba zaslužuje.
Svi plesni pokreti su čista nuspojava, fizička manifestacija onog što ta glazba želi od mene u tom trenutku, onak’ spontanuša neka. Dosad sam uvijek cijenio ulogu frontmena, u samom smislu te riječi, a vokal je na trećem mjestu, naravno da je plus ako je dobar, ali ako nema energije i tog nečeg brzo gubim pažnju.
Naravno ne samo kroz divljanje, nekad i ravnodušni, staloženi nastupi imaju svoju priču, cijenim kad frontmen/frontmenica zapakiraju sve to u jednu lijepu pričicu, jedan lijepi lunch paketić i posluže. Mljac. A što se uloga tiče, jako dobro znam di mi je mjesto u svakom bendu, nemam oko tog dilema.
Kako je došlo do toga da se priključiš Heihazima? Šta te to tjera da sviraš u četiri benda u isto vrijeme?
Tokić, Kovač i ja smo dobri prijatelji od prije. Inače mi je jako bitno da sam prijatelj s ljudima s kojim dijelim prostoriju za probe i svoje slobodno vrijeme, nije da radim to za lovu pa pregrmiš idiota, želim svoje vrijeme trošiti na ljude s kojima sam prijatelj. No idemo dalje… Heihaizi…
Tokić i ja smo se upoznali radeći zajedno na jednoj lokalnoj zagrebačkoj televiziji. On kao novinar, a ja montažer i snimatelj. Dream-team terenskog rada. Tako da smo dosta vremena zajedno provodili na terenima i na telki i samim time smo našli zajedničke teme, slična nam je zafrkancija, ma ono odmah smo se skužili, pa automatski kad me upoznao s Kovačem smo kliknuli. I tako kako su oni uvijek imali leteće basiste jednom su i mene pozvali da im uletim na dva giga, u Ljubljani i na Monteparadisu, a pošto sam već bio fan glazbe to je bilo za mene “Let’s go! It’s a me Mario”.
Taj ulet je završio, svatko na svoju stranu, ali i dalje bi se privatno družili. I tako nakon drugog njihovog albuma “BIG AND DEEP” dečki su imali ideju da njih dvojica budu MC-jevi i da bi okupili prateći bend. I složila se jebena ekipa: na bubnju Fićo (Noge, Pičke Vrište), gitara Bart (Plastika, Šekret), gitara Atlija (Disbaja, Vipera) i ja na basu. To je bilo odlična postava, tako smo se ušpilali i odradili zajedno SAWA Fest i Intermezzo. Odradili još jedan gig s Fičekom iz Shina na gitari. Kasnije su se dečki opet vratili na svoje pozicije Tokić na gitari i Kovač na bubnju, jedino sam ja ostao tu di sam bio nakon tog eksperimenta.
Ne mogu si pomoći – volim svirati s ljudima koji su mi dragi i koji rade glazbu koja mi se sviđa. Jedno bez drugog kod mene ne ide. To je valjda razlog zašto sam u četiri benda. Fakat me trta da me još netko dragi ne pozove, ja stvarno ne znam reći ne (smijeh).
Kako danas vidiš zagrebačku punk / hardcore scenu, iz ugla nekoga ko je aktivno gura iz više pravaca? Ima li više solidarnosti ili svako gura svoje?
Ma “scena” je živa i zdrava, bendova više nego ikada, gigova ko u priči, kvalitetnih bendova, a i onih manje, koji su po meni jednako bitni, sve je to dio iste brije. Vjerujem da svatko ima svoju briju svoju viziju, ali opet mislim da su sve to ljudi sličnih ideja i kad god netko naizgled ide u svom smjeru ili kao odudara opet sve to tjera prema zajedničkom nekom uspjehu.
U svim tim bendovima di sviram sam okružen skoro istim ljudima, od drugih bendova, organizatora, škvadre itd… Kužim sad će netko reći “pa to je u klincu stalno isti ljudi stalno isti gigovi, iste ekipe bla bla…”. Je, izgleda repetativno i kao da je samo šačica ljudi u tome, ali opet stalno dolaze novi bendovi, stalno se taj krug širi, ljudi si pomažu, međusobno surađuju.
Iz mog nekog kutka promatranja i sudjelovanja ja mislim da je “scena” složna onako kak treba i biti. TIP-TOP. Gle onima kojima se to ne svidi brzo sami odu, nitko te ne tjera, tjeraj se sam…
Šta se konkretno može očekivati od Nogu u bliskoj budućnosti; snimke, album, kasete, DIY izdanja? I koliko vam je važan fizički format uopšte?
Noge su malo zeznuta priča, jer ju čine dva teža emotivno osakaćena “prokrastinatora” pa sve to malo duže traje s obzirom da smo oboje u drugim bendovima Fićo/Lijeva je također bubanj u Pičke Vrište koji su se nedavno opet okupili nakon stanke poslije Ivekove smrti. Sad su opet turbo aktivni, što nam ostavlja premalo vremena za neki jači angažman oko Nogu.
Jadne Nogice nekak uvijek ostanu zadnje, zapostavljene k’o nakon amputacije. Ali eto, dok sad pišem ovo miksa se prvi album koji smo snimali napola uživo u Studio Depth kod našeg prijatelja Filipa Sertića i nadamo se da izlazi sredinom ožujka, bude i neki popratni spotić. Bilo je svega tu na snimanju pa bu valjda i svega na albumu.
Nismo još sigurni ‘oćemo li ići na kasete ili LP, prvo digitalno, pa ako se nešto ili netko ponudi zašto ne. Nama osobno fizički formati nisu nešto naročito bitni kao baš ono moramo imati ploču, naravno da bi bilo jako lijepo zbog uspomene, a i lijep dodatak za merch stol, ali eto ako se pruži neka prihvatljiva prilika – zašto ne? Ja ju tak ionak’ nemam di slušati.
Koliko je danas u Zagrebu teško organizirati hardcore/punk koncert bez da si u minusu? Pričamo li o čistom entuzijazmu ili ima i realne održivosti?
Gledano iz perspektive organizatora, stvarno nemam pojma za njihove tegobe. Vjerujem da je zeznuto, ja sam zadnji koji može pričati o novcu, teško mi ga tražiti, ona neka blokada za koju znam da dijelim s još mnogo njih.
Koncerata ima svakakvih i to u tjednu po dva, tri minimum, prostora ima. Neki su više posjećeniji od drugih, ali stalno se nešto događa. Opet čisto mislim da je tu neka zarada u igri, a i bilo bi mi žao da se sve to svede na brojke i okretanje love. Onda odma’ po meni ključ u bravu i zapali firmu.
Najsretniji smo svi kad se svi pokriju, dobiju traženo i tako se priča nastavlja dalje. Najčešće ne bude tako, ali što je tu je, rekao bi da je sve to iz ljubavi i zajedništva. Ma zbog ljubavi smo činili i gore stvari, kaj tu sad neki minusčić predstavlja, tak više ne znamo kako stanje na tekućem izgleda bez one crtice ispred.
Većina koji rade gigove rade jedni za druge, umrežena ekipa istomišljenika, ti njima tu gig, oni za dva tjedan tebi tamo negdje i tako u krug. Jedna lijepa pričica o zajedništvu i slozi.
Koliko su vam gostovanja van Zagreba bitna za povezivanje sa scenom, DIY mrežom, drugim bendovima, organizatorima? Da li se scena danas gradi lokalno ili regionalno?
Jako bitna! Lijepo je danas biti povezan sa svima putem društvenih mreža i svih tih internetskih pomagala, ali na kraju krajeva meni su sve te poruke nespretne. Kao i kad pišem ovo, teško mi se izraziti, lagani sam ADHD i trebaju mi i ruke i noge da se izrazim. Volimo kad putujemo negdje na gig prvi put i dočeka nas napokon osoba s kojom smo bili u komunikaciji i napokon mogu zakačiti pravo ime, pravo lice na sve te poruke.
Još ako sve prođe odlično, svirka, zajebancija s ekipom i stvarno užitak upoznavanja bude obostran, eto novo prijateljstvo na kojemu opet gradimo nešto novo, guramo zajedno, kontakti za ubuduće, tebi treba ovo, nama ono i začas smo umreženi. Nije mi da moramo pošto-poto ići nekam’ da samo guramo bend dalje i ono moramo svirati svaki drek tek toliko da se svira.
Baš mi je drago ići tamo gdje smo već bili ili gdje nam netko od prijatelja/poznanika da preporuku, gdje znamo da će biti top brija i dobar gig. Rekao bi da sve to regionalno i lokalno jednostavno danas ide jedno s drugim. Čak i kad si sam za sebe dio si nečega.
Ako imaš poruku za kraj, pucaj!
Fala Vedo kaj si me natjeral’ da napišem najviše od završetka faksa do sada. Zaboravio i Word i maternji jezik. Drugi put na diktafon delamo. A za škvadru koja je sve ovo pretrpila, neko pročekira neke od bendova o kojima se pričalo, a svima u Sarajevu i okolici poziv još jednom na gig 28.02.2026. AG Club – Hardcore udara: Shin, Kijamet, Noge, LOPOČ malo da se zezamo.
