Megadeth – Megadeth
Na odjavnom albumu Megadetha, Dave Mustaine je izveo najstariji trik: pođonio je samog sebe. Od prve do desete pjesme vas očekuje lijepa retrospektiva Megadethovih era. Na dominantnijoj i dinamičnijoj polovici, onoj prvoj, smještene su stupidne, ali adrenalinski snažne “Tipping Point” i “Let There Be Shred”. “Hey God” i “I Don’t Care” zvuče kao Dave iz udarnog termina.
Osnova tih pjesama je specifično kreveljenje koje je izrodilo milion i jedan meme, kao da se internet tek sad sreće sa Mustainovim pjevanjem. Razlog zbog kojeg ljudi mrze i vole Megadeth je isti: osobnost pretočena u muziku.
Zatvorivši album groznom i bespotrebnom obradom Metallicine (vlastite?) “Ride The Lighting”, Mustainovo sitničarenje je bacilo ljagu na solidan, funkcionalan oproštaj. Groteska od obrade je očekivana potvrda da se Dave nikad neće promijeniti; to mora i da je jedan od razloga što nam je Megadeth podario toliko radosti u životu. Rattlehead zauvijek.
7/10
Gluecifer – Same Drug New High”
22 godine od “Automatic Thrilla”, Gluecifer je ušetao u dvoranu prijestolja i zveknuo šamarčinu budalama koje su se usudile zvati “kraljevima rocka”. “Same Drug New High” ne zahtijeva da ga posmatrate kroz roze naočale. Rock’n’roll majstorije kompresovane u 39 minuta su dokaz da je vrijeme stalo kad su se Biff i kompanija povukli i počelo teći opet kad se banda okupila. Uvodnik, kratka “Idiot”, jasno daje do znanja da se nalazimo u hramu Gluecifera kada gromoviti, prljavi bubnjarski uvod ustupi prostor gitarskom slajdu koji označi da je vrijeme za ples.
Skandi rock je jasno definisan: slasni rifovi i solo dionice Ralda Uselessa i Captaina Poona se ispaljuju preko magično čvrste ritam sekcije “novajlije” Petera Larrsona (bas) i Dannyja Younga (bubanj). Iako Poon nosi titulu “kapetana”, brodom kormilari Biff Malibu koji album vodi mudrošću osobe koja je preživjela previše derneka koji su krenuli ukrivo. Za rock’n’roll će uvijek biti potrebna snaga mladosti, ali kada na to dodaš patinu, prljavštinu i iskustvo koji je Gluecifer stekao godinama, znaš da je rezultat album koji tjera suze na oči i grčeve u noge. Blagoslovljeni bili!
9/10
Ridiculon – Mewgenics
Stvarni dragulj igre Mewgenics Edmunda McMillena je soundtrack! Stalni McMillenovi saradnici, dvojac Ridiculon, podarili su nam majstorsku kombinaciju swinga, jazza, rockabillyja, horror surfa i garažnog zvuka. Na bogatom soundtracku dostupnom na Bandcampu, gdje i trebate kupovati muziku, nalaze se instrumentalne i vokalne verzije. Sve na jednom mjestu; lijepo je kad se “bonusi” ne ostavljaju za “proširene edicije” koje služe samo za otimanje keša.
Pjesme sa gošćama i gostima, bez obzira na dominantnu muzičku temu, zvuče kao savršen materijal za horor mjuzikl sa mačkama, ludim naučnicima i mutiranim kreaturama koje se kriju u mraku. “Mewgenics OST” je rame uz rame sa soundtrack klasicima, i ne samo u domeni videoigara.
9/10
Wrishlas – Glizaster
Puleni regionalne punk scene snimili su prvijenac. Iako su momci u trenutku snimanja imali od 14-16 godina, dokazali su da kompetenciju sviranja uživo odlično prenose i u studio. “Glizaster” zvuči kao album momaka na pragu srednje škole/srednjoškolaca, lišen dubljih filozofskih tematika, ali sa jasnim smjerom. Malo je klinaca koji otvoreno prozivaju fašizam i rasizam, a trojac to radi u skladu sa svojim godinama: snažno i uvjerljivo.
Aranžmanski, mnogo toga se da nadograditi, što će se desiti radom. Muzički, album se manjim brodom kreće vodama kojima su uspješno plovili (i plove) KUD Idijoti i Atheist Rap, što je u današnje doba možda i najzanimljivije (uz osjetnu blentavost Chatsa). Kao neko ko se bavi muzikom od srednje škole – da sam ovakav album znao snimiti u tim godinama, ko zna gdje bih bio sad. Bačka Palanka i Novi Sad trebaju biti ponosni na svoju djecu.
8/10
Voidhämmer – Noxious Emissions
U svijetu death metala, degutantan kolaž na omotu je česta indikacija odličnog materijala. Na prvom EP izdanju, trojac Voidhämmer kombinuje death metal i crust punk elemenate. Voidhämmerov “Noxious Emissions” je petnaestominutno blago; zarazne melodije uz obavezno tremolo maltretiranje smjenjuju se sa nesnosno bučnim segmentima ritma. Zbog niskog štima ovdje je teško i bespotrebno utvrditi gdje počinje gitara, a završava bas, a muzika se osjeća cijelim tijelom.
Posebno vrijedi izdvojiti bubnjarske bravure Shanea Bogdana čije će ubijanje ride činele i duple bas pedale svim ljubiteljima Reiferta iz Autopsyja izvajati veliki osmijeh na licu. Ako Voidhämmer ne završi kao bend od jednog odličnog EP-a, na putu smo da nam razbiju zube odličnim prvijencem. Kakvo crnilo, pomislio bi čovjek da u Long Beachu sija Bosna i Hercegovina umjesto Sunca.
8/10
Exhumed – Red Asphalt
Stvarni život je horor; zaključak je nakon preslušavanja novog albuma Exhumeda. “Red Asphalt” je kvazi-konceptualni album o saobraćajnim nesrećama, pisan iz ugla žrtava, posmatrača, ubica i onih koji uklanjaju tragove užasa kada se isti desi. Ideja je destilovana kroz Exhumedov filter. Ovo je kolekcija čvrsto odsviranih death/grind pjesama sa elementima gorea. Slušljive su, ne smetaju. Čak su i zabavne, ali… ali… ne ostaju u glavi. Formula se nije izmijenila posljednjih nekoliko izdanja, pa i moje mišljenje iz 2017. je više-manje netaknuto. Tridesetak i pet godina rada je ekipu Matta Harveya ustoličilo kao kultni klasik, ali ništa više od toga; “Red Asphalt” je potvrda.
6/10
