Godinu dana nakon prethodnice “Gasulhana”, jedan od najplodonosnijih sarajevskih pisaca mlade generacije Saša Džino, objavio je svoju novu knjigu “Kapi kiše u sarajevskoj lokvi”. Objavljivanje se desilo u samizdat režiji; Džino knjige objavljuje pod svojom etiketom Fildžan pun opskurnosti, sada već tradicionalno pred aprilski sajam knjige u Sarajevu koji predstavlja odličnu prodajnu priliku za sve izdavače, a posebno Sašu koji novac od vlastitih prodanih primjeraka ulaže u izdavanje novih djela.
Bio sam prevaren i donekle razočaran sinopsisom “Kapi kiše u sarajevskoj lokvi”. Naveo me na pogrešnu ideju da se Saša napokon vraća na staze kratke priče koje su znale (i to prvenstveno zbog ranih spisateljskih bolesti) biti nedorečene, ali su nosile iznimno jak faktor maštovitosti.
Tek nakon dvije-tri “priče”, shvatio sam da se zapravo radi o poglavljima romana, strukturiranom tako da se svako poglavlje može posmatrati kao jedna posebna avantura, storija koja funkcioniše sama za sebe, počesto i neovisno od ranije građe prezentovane kroz tekst. “Kapi kiše u sarajevskoj lokvi” je Džinin drugi literarni otklon od žanrovskog pisanja, te u jednu ruku nastavak ideja koje je prezentovao u “Gasulhani”. U “Kapima kiše” nema metalaca, ali ima drugih šarolikih likova Džinine sarajevske stvarnosti.
Kažu da je najbolje kada pisac piše o onome što vidi i zna, a Džino kao pisac i ulični prodavač knjiga dobro je utvrdio svoje znanje, posmatrajući ulicu, bivajući izložen njoj mnogo više nego dosta bh. autora. Džino nas uvodi u svijet seksualno frustriranih, agresivnih navijača na amfetaminima, heroinskih ovisnika-nacionalista i klinaca koji žive razapeti između religije vlastitih roditelja i vlastitih pobuda. Sa popriličnom lakoćom plete univerzum protkan laganim humorom, baziran na efektu leptira.
Neki od Sašinih likova su zanimljiviji od drugih, a iskreno, moglo ih je biti i manje; ovaj literarni kvazi ensemble cast neminovno je doveo do toga da određeni likovi jednostavno nisu uspjeli zagristi dobar komad pažnje; ne jer nisu dobili dovoljno prostora, već jednostavno nisu svi jednako karakterno snažni.
Džinin rad bi definitivno profitirao umiješanošću urednika ili testnog kruga čitatelja u spisateljski proces. Saša ima tu tendenciju da objašnjava očito u svojim knjigama (kad vidimo vatreno oružje u kadru, ne moramo biti upozoreni da je to isto vatreno oružje u rukama istih likova koje smo vidjeli unazad dva poglavlja), što je čak transformisao u neki svoj narativni stil. Smatram da su Thank you, Capt. Obvious momenti nešto što se treba izbjeći zbog same fluidnosti čitalačkog iskustva.
Autor je pokazao talent i na drugom polju, kreiravši ilustracije i naslovnu stranu svoje nove knjige. Šejla Bratić (Not Your Chibi) prelomila je knjigu profesionalno, ali žestoka kritika se mora uputiti Hamzi Hodžiću koji je lako lektor ostavio u knjizi popriličan broj tipfelera čime se obara profesionalnost finalnog proizvoda za najmanje jednu ocjenu. Smatram da Džino kao autor, pogotovo onaj koji plaća sve iz vlastitog džepa, zaslužuje mnogo veću pažnju i obzirnost pri pristupu.
“Kapi kiše u sarajevskoj lokvi” su vrckav, jednostavan roman koji se lako čita i mogao je bez ikakvih problema naći svoje mjesto u izlozima knjižara, u nekom novom izdavačkom ciklusu moderne bh. književnosti. No da bi se to potencijalno desilo u drugom izdanju, potrebno je podržati Sašu Džinu sada – kupovinom knjige skoro svakog dana ispred sarajevske Akademije ili putem društvenih mreža.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
