Prije nego krenem sa svojim opaskama o knjizi koja me istovremeno raznježila, nasmijala, natjerala da tražim raspored engleske National League, želim da uputim veliku zahvalnost uredniku i mom prijatelju Sharanu na primjerku knjige “Fudbal i pank – moja šolja čaja” Igora Todorovića Zgroa.
(Nema na čemu! Sharan)
Nakon nešto dužeg predgovora, Zgro nas uvodi u knjigu kroz poglavlje “We’re Coming Back” u kojem zapravo sve kreće. Te 2002. godine, prema njegovim riječima, počinje njegovo ispreplitanje pankerske i fudbalske kulture – putovanje koje traje više od dvije decenije. Ako ste neko kome su tribine drugi dom, a pank više od muzike, onda vam je već jasno da ovo nije još jedno kvazidokumentarno štivo, već iskrena ispovijest jednog čovjeka koji sve što piše i živi.
Meni lično, kao nekome ko gleda i prati Premijer ligu BiH i zna koliko (ne)milosrdna zna biti ta ljubav prema lokalnom klubu, jedan detalj i dalje djeluje kao naučna fantastika: kako to da jedan engleski petoligaš ima bolje uslove, status i odnos zajednice, nego naši prvaci? Zgro tu ne nudi teorijske odgovore, on ti ih servira na pladnju. Dovede te na stadion, provede kroz pab, pokaže ti mural, navede te da slušaš razgovore lokalaca. I odjednom, ne pitaš se više zašto, nego kako mi to nemamo.
Još jedna stvar koja knjigu čini više iskustvom nego samo štivom jeste način na koji Zgro upliće muziku u svako poglavlje, kao što drugi autori koriste fusnote, on koristi bendove. The Damned, Cock Sparrer, Rancid, UK Subs, Discipline, pa čak i poneki ska i Oi! bend, sve je to utkano u kontekst priča koje nam donosi.
Zbog toga čitalac ne samo da putuje engleskim stadionima s njim, već kroz knjigu može slagati odlične plejliste, koje bi možda puštao u vozu između Lutona i Blekpula, ili na putu ka još jednom stadionu. Ja sam bukvalno hvatao bendove i pjesme dok sam čitao, i već nakon prvih pedesetak stranica, plejlista mi je bila puna klasika koje sam možda i zaboravio ili čak nisam znao, ali koje ovdje dobijaju novo značenje i smisao.
Pored svega što je tematski razrađeno od tribina do pubova ono što ovu knjigu čini živom i stvarnom jeste upravo njen nefiltrirani sadržaj. Zgro ne bira riječi da bi ostavio dobar utisak, već da bi prenio iskustvo. Piše kako govori, kako razmišlja, kako osjeća. Dok čitate imate osjećaj da sjedi prekoputa vas u kafani, vozu, možda na klupi pored igrališta i da vam priča priču koja nije “svačija šolja čaja”, ali ciljanoj publici može biti jer znaju da ga razumiju.
Knjiga je pitka i laka za provariti, ali ne i plitka. Ima u njoj mnogo slojeva, samo što vas Zgro ne davi time. Ne traži analize ni teze, već vas jednostavno povede sa sobom.
Sredina knjige, poglavlje “Music in My Heart”, nastavlja intimnije. Tu muzika dolazi još više do izražaja, ne kao sporedni soundtrack, već kao unutrašnji motor svega. Tu su koncerti i poveznice panka sa fudbalom na engleskim stadionima, kako se stihovi prolamaju kroz sve generacije, nebitno da li se radilo o prvoj ili petoj ligi Engleske.
Knjiga završava poglavljem simboličnog naziva “Something Deep Inside”, i nije teško pogoditi da je to „nešto iznutra“ upravo ono što Zgro nosi kroz svaku utakmicu, svaki koncert, svaku vožnju kroz kišnu Englesku.
“Fudbal i punk” je priča o smislu, o onome što ostaje kad se spusti zavjesa, kad publika izađe iz dvorane i kad reflektori na stadionu prestanu sijati. Kad zatvorite korice, nećete imati osjećaj da ste pročitali knjigu, već da ste s nekim dobrim prijateljem prešli tridesetak gradova, poslušali stotinu bendova, popili bezbroj čajeva i dijelili tišinu na tribini kad vas zaboli poraz.
Mišljenja sam da svaki tip umjetnosti treba da isprovocira konzumenta. Zgro kroz knjigu povremeno ne krije svoju netrpeljivost prema fudbalskim Špancima, što je meni, kao nepopravljivom navijaču Real Madrida, bio pravi mali kulturološki šok. U jednom trenutku sam čak pomislio da će mi knjiga iz ruku iskliznuti kao Kariusu lopta u finalu Lige prvaka. Ali i pored te “ideološke” razlike, ostao sam do kraja. To me naučio Real ipak, oprosti Zgro. Jer imam osjećaj da Zgro mrzi Špance onako iskreno, iz uvjerenja, isto kao što voli Partizan ili ja svoje Sarajevo.
Uostalom, gdje bi i bila draž ove knjige da je sve po našem ukusu? Nek’ mrzi Špance, ja ću i dalje voljeti Real, a knjigu ću s guštom preporučivati i Kataloncima i Manijacima, jer ovakve priče nadilaze rivalstva.
To je moć knjige: ne stvara lažan osjećaj dubine, već je nosi.
Na kraju, “Something Deep Inside” ostaje kao tiha oda svemu što se ne može lako objasniti; ljubavi, prijateljstvu, čežnji, trajnim vezama koje se grade kroz muziku i tribine. To nije klasičan kraj, jer se Zgro ne oprašta, on samo zastaje da udahne i arhivira život u pokretu. A taj život nije završen. Naprotiv, neki novi put je u igri, karte se kupuju, nove pjesme slušaju i neko će negdje opet reći: “Eno Zgroa, ode sad na utakmicu pa na Sparrere večeras”.
