Osobe blagoslovljene starijom braćom i sestrama koji slušaju rock‘n‘roll najčešće su za njega saznavali tako što su prvorođeni prosljeđivali dobre albume novim pokoljenjima. Mi jedinci nismo bili te sreće, već smo se morali snalaziti na različite načine. Kako sam dio života proveo u intenzivnoj mentalnoj izolaciji (period izbjeglištva devedesetih godina), muzika je bila nešto daleko i nepojmljivo. Bez interneta, prijatelja i rodbine koji bi mi je predstavili, bio sam osuđen da slušam ono što se tada vrtjelo na lokalnim, nacionalno osviještenim radijskim stanicama Republike Hrvatske, što je postala prava noćna mora nakon što sam izlizao kasetu na kojoj mi je neko snimio Sexy Magazin Psihomodo Popa (i tako mi otkrio punk – hvala na tome!).

Imao sam još jedan izvor znanja o rock‘n‘rollu, iako ću toga postati svjestan tek kasnije. Stripove.

Vrata pakla

Talijanski Dylan Dog mi je pomogao da prebrodim jedan od najtežih perioda u životu, te mi je dao odgovore na pitanja koja sam postavljao isključivo sebi. U skoro svakoj epizodi koje su tada izlazile nalazio se fragment pop-kulture i svjetske umjetnosti, parčad koja su na ovaj ili onaj način inspirisala Tiziana Sclavija i njegov tim da stvaraju svijet Istraživača noćnih mora. Bilo je tu svega, od omaža filmskim klasicima i likovima, do poezije i muzike. Neka vrsta lajtmotiva epizode La Porta Dell‘Inferno (na našem prevedene kao Vrata pakla) su dvije pjesme Doorsa – End of The Night The End. Obje su objavljene na B strani debitantskog, istoimenog izdanja Doorsa, a svojom sanjivom, melanholičnom atmosferom savršeno odgovaraju mizeriji koju osjeća glavni lik priče Gianfranca Manzerija, zarobljen na pragu vrata između svjetlosti i tame, raja i pakla, bivanja i nestajanja, nakon što mu je porodica mučki ubijena. Iako je na jednoj od slika stripa vidljivo kako igla Dylanovog gramofona grebe preko brazda prvog albuma Doorsa gdje je u polivinil-hlorid utisnuta End Of The Night, dok se The End spominje samo usput, ipak je potonja doživjela mnogo veću popularnost zbog nebrojeno mnogo teorija oko samog nastanka, aranžiranja, načina snimanja i korištenja numere koja je jednako snažan pečat stvaralaštva Jima Morrisona kao i Break On Through (To The Other Side) Light My Fire.

Sasvim obična ljubavna pjesma

The End se rodila kao sasvim obična ljubavna pjesma, posvećena djevojci imena Mary Werbelow, koju je Jim upoznao kao brucoš, na molu broj 60 plaže Clearwater. Werbelow je te 1960. godine imala svega sedamnaest, te su nakon upoznavanja i prije slave koju je stekao sa Doorsima, Jim i ona bili nerazdvojni. O njihovoj vezi najviše smo saznali kroz djela Doorsa, ponajmanje od nje same. Werbelow je žena koja je svoju vezu sa Morrisonom osigurala zavjetom šutnje, te je kroz četrdeset godina od Morrisonove smrti dala svega nekoliko intervjua. U jednom od njih izjavila je da joj je Jim pred snimanje četvrtog albuma Doorsa rekao da su prva tri albuma u potpunosti posvećena njoj. Da li je to bio očajan trik da u svoj život vrati ženu koja mu je očigledno slomila srce, ne znamo. Međutim, sasvim je sigurno da su barem dvije pjesme sa prvog album posvećene Mary – The Crystal Ship The End.

Život koji su Doorsi počeli živjeti nakon Mary i koji je svoju prvu kulminaciju doživio na albumu The Doors 1967. godine, The End je pretvorio u posve drugačiju pjesmu. Doors su u praskozorju karijere nastupali kao klupski bend sada kultnog Whisky A Go-Go, losanđeleskog hrama rock kulture. Tada biti klupski bend nije značilo isto što i u 2019. godini – za razliku od tezgaroša u Bosni i Hercegovini koji razvlače pop-rock hitove bivše Jugoslavije koji su dosadili bilo kome ko iole drži do vlastitog muzičkog ukusa, Doors su svoje vrijeme kao klupski (demo) bend koristili kako bi pred živom publikom rafinirali pjesme sa prva dva albuma. Kako bi lista bila duža, s obzirom na to da su morali svirati dva seta svake noći, a i pod utjecajem alkohola i narkotika, Doors su počeli eksperimentisati na vlastitim numerama.

Pročitaj i ovo:  Top 10 2019. godine po izboru Arnela Šarića

Tako je The End počela doživljavati transformaciju – iz nevine ljubavne pjesme pretvorila se u mračnu soničnu halucinaciju, sablasni audioeksperiment optočen edipovskim elementima direktno iz bilježnice Sigmunda Freuda. U kasno ljeto 1966. godine, nakon što je propustio jedan set, Morrison se nalijepljen LSD-om penje na binu Whiskyja i traži od članova benda da sviraju The End kao treću pjesmu u nizu. Ray Manzarek ga upozorava da pjesma The End zatvara set, kao što joj i samo ime kaže, ali Morrison je uporan, te bend popušta. Na središnjem dijelu pjesme, Morrison počinje improvizirati tekst, a finale je uzvik “Oče, želim te ubiti, majko, želim te jebati”, što izaziva potpuni delirij u publici, ali ne i u redovima menadžmenta kluba. Menadžer Phil Tanzini grupi tu noć daje otkaz, ali prekasno da bi rock‘n‘roll patio – Doors su potpisali ugovor sa izdavačkom kućom i prvi album je bio spreman.

Kraj, ali niko ne zna čega

The End je u svojoj originalnoj verziji skoro 12 minuta duga epska numera snimljena iz dva pokušaja bez naknadnih dosnimavanja. Iako uvriježena verzija kaže da je na album postavljena druga verzija pjesme, vjeruje se da je finalna verzija zapravo kombinacija dvije verzije. Snimanje nije teklo glatko; Morrisonovo konzumiranje LSD-a rezultiralo je sa nekoliko incidenata, od kojih je jedan provala u studio Sunset Sound Recorders (mjesto rođenja albuma Purple Rain Princea i Pearl Janis Joplin), striptiz i uništenje dijela opreme prahom iz aparata za gašenje požara.

Za misterioznost i sanjivost numere zaslužna je melodija sa orijentalnim prizvukom – “zapadni” instrumenti simulirali su zvuk istočnjačkih, pa je gitara korištena kao sitar, bubnjarske dionice imale su zadatak da zvuče kao indijska tabla, a klavijaturama se pokušavao postići efekat tambure.

Pročitaj i ovo:  Nemesis - The War Is On: Šta će ti muda kad imaš jajnike i po?

Pola stoljeća nakon što je The End snimljen, na svu sreću niko i dalje ne može reći o čemu se zapravo radi u pjesmi, što nam pruža užitak da pokušavamo proniknuti u Morrisonovu glavu. Smrt, ma koliko misteriozna bila, prelak je zalogaj za Morrisona koji je jedan od najvještijih pjesnika svog vremena. Tekst uveliko vrvi simbolizmom i dualnošću. Ovo su samo neki od tih simbola: Rim kao Vječni grad, mjesto gdje su se sukobili napredak i degradacija čovječanstva, putovanje kao čin umiranja jedne i pronalaska stotine novih ideja, zmija kao mitološko biće, poveznica između ovog i onog svijeta mesoameričkih civilizacija. Jedna od najvećih misterija je “plavi autobus” kojem su pripisivana različita značenja – od linije koja je vozila ulicama Santa Monice do mjesta gdje je Jim Morrison upoznao neprežaljenu ljubav Mary Wembelow, pa do metafore za lijek protiv bolova oksikodon i pejotl kaktus, izvor halucinogenog meskalina. Neki su bili uvjereni da Kralj reptila, kako je glasio jedan od Morrisonovih nadimaka, spominjanjem zmije aludira na rijeku Saigon koja vijuga kao zmija.


Moguće da je jedan od njih bio i Francis Ford Copolla, koji kinematografsko remek-djelo Apokalipsa sada otvara sa duplom ekspozicijom junaka koji mrtvi žive i scenama destrukcije koje nosi nova verzija The End Doorsa, koja je po Copollinoj naredbi naglasila verbalni koitus sa majkom, što je cenzurisano u albumskoj verziji. Transmutacija zvuka muzičkih instrumenata u zvuk elisa helikoptera koji su sijali smrt samo je jedan od udara na čula gledatelja jednog od najvažnijih antiratnih filmova ikad.

Jim Morrison je napustio svijet u dvadeset i sedmoj godini. Bio je i ostao lice Kluba 27, liste ekstremno talentovanih i, nažalost, često veoma nesretnih ljudi koji su skončali u dvadeset i sedmoj godini, a među kojima se nalaze i Brian Jones, Jimi Hendrix, Kurt Cobain i Amy Winehouse. Navodno, u posljednjim satima prije svoje smrti, na Morrisonovom gramofonu izvrtjeli su se albumi benda sa kojim je ušao u vječnost.

Pročitaj i ovo:  U slavu crnila, gospodari haosa jašu zauvijek

Posljednja pjesma na B strani je The End. Da li ju je dočekao i pjevušio sablasno, prateći samog sebe kao jedinog prijatelja kojeg je u trenutku prelaska praga na drugu stranu imao na raspolaganju – nikad nećemo saznati…

Ovo je posljednji tekst napisan za kolumnu Izvan Svake Kontrole u magazinu Dani, originalno objavljen u printanom izdanju u novembru 2019. Sveukupno je u Danima objavljeno 11 tekstova, od januara 2019. do novembra 2019. godine.