Noć prije koncerta Clutcha u zagrebačkoj Tvornici kulture zaputio sam se u klub Dva Osam, u kojem se održao koncert grupa Ponor, Shin i Bronze. Kako su mi rekli moji prijatelji iz Zagreba, Dva Osam je uskrsnuo na mjestu nekadašnje Jabuke, kluba koji dio publike predstavlja kao kultno zagrebačko okupljalište, dok se oni drugi gnušaju takvih opisa i smatraju ga smetljištem minulih vremena.
Ja nekako idejno više pripadam ovoj drugoj kategoriji, s obzirom da vjerujem Edi Maajki i onoj njegovoj numeri.
Ne znam kako je Jabuka bila koncipirana, ali Dva Osam je izuzetno ugodno namješten klub. Radi se o omanjem prostoru, sa binom koja je uglavljena u prostor u zidu, dok se publika gnijezdi u prostoriji kvadratnog tlocrta. Pored sale nalazi se i prostor sa šankom u kojem je bio smješten merch stol, a na koji se nadovezivala nenamještena bašta u koju su najhrabriji odlazili da zapale cigaretu. Ono što je meni dan nakon koncerta grupa Celetoids i ExWhite izuzetno značilo je dobra ventilacija, tako da sam ponovo disao punim plućima.
Zagrebački Ponor izašao je na binu sa 15 minuta zakašnjenja i počeo odmah udarati izuzetno žestoko. Sa dva albuma ispod pasa, Ponor ima dovoljno materijala da odsvira kvalitetan set. Nažalost (a nije mi se desilo jednom), nisam mogao da skontam da li sam već imao priliku slušati ih uživo ili sam slušao neke od drugih bendova kojima članovi/ica grupe pripadaju.
Podsjetili su me na moderniji švedski hardcore sa dosta metaliziranih elemenata; idejno, Ponor ne dostavlja ništa novo (kao ni 95% drugih bendova), ali svirački drže vodu i energiju na zavidnoj razini kroz cijeli koncert. Počašćeni smo i premijernim izvođenjem nove pjesme “Bez riječi” koja bi se trebala naći na novom studijskom materijalu Ponora.
Najveći negativac za vrijeme nastupa Ponora bila je inertna zagrebačka publika koja jeste doduše vokalno i aplauzima na kraju pjesama podržala bend , ali se ostatak seta ponašala kao pozorišna, stajavši prekriženih ruku i odsutno klimajući glavom. Da li je to problem današnjeg modno osviještenog hardcorea, generalno zagrebačke publike, publike Ponora ili čak i samog Ponora u čijoj prezentaciji nema nekih posebnih ajmo ruke gore hardcore varijanti, ne bih znao reći. No dalo se primijetiti da je gro publike činila mahom starija ekipa, što je zabrinjavajući znak da je alternativna publika i u drugim gradovima bivše Jugoslavije umiruća kasta.
Nakon Ponora, na binu se penje beogradski Bronze. Kompilacija njihovog studijskog materijala “Ticking Bomb” objavljena je pod etiketom Geenger Records. Zvuk Bronzea je na razmeđu modernog i starijeg hardcorea, sa metal premazom i velikim komadima NYHC-a. Na koncert u Zagreb su stigli u krnjoj postavi jer je gitarista Radomir Janković preuzeo ulogu basiste koji je bio odsutan zbog obaveza ka drugom bendu.
Upravo su Janković i vokal Marko Stefanović bili okosnica napada Bronzea na publiku; snažno i beskompromisno, kakav hardcore treba i biti, su uletili u set, zaboravivši na nevidljive granice između bine i publike, što je uzrokovalo atmosferu opasnosti koji nije jenjavala za vrijeme čitavog nastupa. To je donekle aktiviralo i publiku koja je pokazala znakove života za vrijeme nastupa Bronzea, u čijoj se izvedbi da primijetiti dugogodišnje iskustvo; ovi momci su, na kraju krajeva, na svojim leđima iznijeli (i iznose) dobar dio beogradske scene, kao fragmenti grupa kao što su Hitman, Bridge i Chemical Tomb. Da, toliko su aktivni da je između samog albuma i objave ovog teksta objavljen novi demo snimak sa bendom Reckoning u kojem svira Janković.
Uz povremene tehničke probleme na samom vokalu koje je, pretpostavit ću, uzrokovao vokal Stefanović bijesnim trganjem kabla i mikrofona u žaru nastupa, Bronze je pošamarao prisutne i održao lekciju o tome koliko direktan i brutalan hardcore treba biti da bi se zaista moglo povjerovati u poruke koje se odašilju sa bine.
Nije bilo lagano drugim domaćinima večeri, grupi Shin, izaći na binu nakon Bronzea. Pored toga što su prethodnici zaista bili bomba atomske razornosti, vjerujem da je određeni element treme morao postojati zbog činjenice da su Shin u Dva Osam promovisali svoj novi album “III” koji je objavila izdavačka kuća PDV Records.
Kako sam uspio preslušati album na putu u Zagreb, prepoznao sam uvodnu numeru “Set Sail” koja je zvučala još impresivnije uživo zbog čak trojice članova koji su pjevali bek vokale. Jako moćna postavka koja daje snagu Shinovom melodičnom hardcoreu koji me riffovima iz nekoga razloga podsjetio na Propagandhi, i to je izuzetno dobra ocjena u mojoj knjizi.
Na bini je za vrijeme koncerta Shina jedan član ipak bio suvišan – ne zbog samog Shina nego minijaturnosti kutije u kojoj je grupa bila smještena, pa mi je palo na pamet da je odsustvo jednog gitariste iz Bronzea bio skriveni blagoslov. Nastup Shina bio je melodičan i emotivan, a kako je publika reagirala, zaista nisam znao jer sam umoran od prošle noći i još uvijek u procesu oporavka od operacije, ostatak nastupa ispratio slušajući i sjedeći.
Kad se sve sabere i oduzme, bila je ovo lijepa smotra balkanskih hardcore sila. Za nadati se da ćemo ove grupe ponovo ili po prvi put gledati uskoro u Bosni i Hercegovini.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
