Metallica – Death Magnetic

Metallica je bend koji treba predstavljati koliko i Britney Spears. Dakle, nimalo. Svi ih znaju, svi ih slušaju ili su ih slušali u nekom periodu svog života ili njihove karijere. Znam ljude koji su teški narodnjaci i/ili partijaneri, dakle miljama daleko od metala, pa na spomen imena Metallica krenu se izvlačiti njihove (komercijalne) pjesme kakve su ”Nothing Else Matters” i ”Sandman”, ali sam bio umiješan i u par slučajeva kad nisam mogao vjerovati ko zna tekstove pjesama ”One” i ”Sanitarium”.

Metallica je moj prvi metal bend, nekako sva ekipa koju lično znam, a koja je moja generacija je uvijek bila za Metallicu ili Iron Maiden – ja pripadam ovoj prvoj ekipi, kojoj je Maiden uvijek bio premekan. Kad sam 2003. godine čuo “St. Anger”, nisam mogao vjerovati u šta se Metallica pretvorila, tako da ih nisam slušao nekih 5 godina, sve dok “Death Magneric” nije izašao.

Izlaskom “Death Magnetica” nije se odjednom u meni rodila želja da se vratim slušanju Metallice, album sam bez ikakvih očekivanja i ostavljanja prostora osjećaju razočarenja skinuo sa interneta (zar stvarno očekujete da će jedan Warner Bros. poslati nekom malom webzineu promo kopiju?) zbog toga što je ekipa koja sluša ISK Radio Show tražila “novu Metallicu”.

Čak nisam želio ni čuti singleove sa albuma “The Day That Never Comes” i “My Apocalypse” koji su najavljivali album da se preuranjeno ne oduševim (iako sam vjerovao da je ovo teško moguće) ili razočaram (vjerovao sam da je ovo puno realnija opcija).

A onda sam čuo “Death Magnetic”…

…a ogroman osmijeh mi se razvukao po licu.

OK, idemo redom. Neću vam pričati da se Metallica vratila korijenima u što su mnogi vjerovali da će se desiti vidjevši da su Džemo i Co. vratili logo iz dobre ere benda na omot albuma. Metallici izgleda nije bilo svejedno šta fanovi misle o “Shit Angeru“, iako su konstantno tvrdili u intervjuima da im je svejedno šta fanovi i kritičari misle.

Povratak korijenima se desio u smislu da je Metallica podžonila samu sebe. Budimo realni svi i shvatimo tu činjenicu. Možda se zagriženi fanovi neće složiti sa mnom po tom pitanju, ali hej, zagriženim fanovima je valjao i “St. Anger”, jednostavno nisu mogli priznati sebi da je njihov omiljeni bend snimio SRANJE od albuma. Ako ste fan Metallice, nakon dva slušanja albuma TAČNO ćete znati od kojih su pjesama iz perioda “Master of Puppets”/”…And Justice For All” aranžmani pokradeni za ovaj album. Tačno, bez imalo sumnje.

Posmatrajmo “Death Magnetic” kao zasebno djelo, ovo je album enormnog potencijala – dajem glavu sa ramena da će se za nekih 10-tak godina ovaj album spominjati kao jedan od albuma odgovornih za uvlačenja novog broja metalaca u igru. Imam osjećaj da će ovaj album biti ono što je meni bio “Ride The Lightning”.

Pjesme su pri početničkim pokušajima slušanja meni bile zaista preduge – rijetko koji bend i muzički žanr me može zadržati sa pjesmom od 8 minuta, a sve pjesme na ovom albumu su duge, i to jaaaako duge. Instrumental “Suicide and Redemption” je dug 10 minuta (i nije dosadan!), ostale pjesme su trajanja između 5-8 minuta. Naravno, svjesna je Metallica da tolika dužina pjesme mora biti raznovrsna, osim ako nije u pitanju drone i Earth, ali to ćemo prepustiti Dylanu koji godinama radi odlično ono što radi.

Kirk se vratio. Nikad nije bio top gitarista po mom neskromnom mišljenju, ali su mi njegove solaže uvijek bile drage, i iako solo dionice na “Death Magneticu” nisu režem-vene-kad-Kirk-opiči, ipak su odlične i na mjestu, kolega Emir iz The Aebyssa u svojoj recenziji reče da je Kirk silovao wah-wah pedalu, ja kažem – NEKA JE!

Jamesov vokal koji je bio predmet mnogih rasprava o Metallici dugo vremena ovdje je dobar. Ne odličan, ali i Džemo je ostario, pa ga je uz svu tu nedaću i agresivnost napustila skidanjem sa psiho-fizičke supstance zvane alkohol, no pošteno je odradio ono što je odradio, čak nema više ni toliko puta ismijanog “VOU JE HE!” zavijanja, samo ponekad i u odabranim situacijama, da vas napomene da to IPAK nije Matt iz Triviuma, jer niko, pa ni on koji tako vjerno skida Jamesa ne znate zaviti glas kao najpoznatiji seljačina metal muzike.

Lars, poznat kao jedan od najvećih šupaka mainstream metal scene (ne znam, tako mi rekoše i napisaše) odsvirao je sjajno svoje dionice, ubio je bubnjeve, ali ubija pomalo i sve ljude sa svojim doboš fetišom – doboš je u SVAKOJ pjesmi PREJAK, i ne, ne mislim na gotivnost istog, već na jačinu istog. Ne znam zašto Rick Rubin nije uradio nešto po tom pitanju za vrijeme produkcije albuma, ali doboš je trebao biti malo tiši, čovječe, kad slušaš album na slušalicama, imaš osjećaj da ti neko zabija igle u bubnjiće, pogotovo kad Lars opali doboš i crash činelu u isto vrijeme, dakle nerijetko.

Molba Metallici – znate i bolje od mene ko je Trujillo i šta može, ako je ikako moguće da na sljedećem albumu čujemo bas gitaru PUNO BOLJE i da ne bude pratnja, nego odvojena nit vodilja benda! Robert je za mene najdostojnija zamjena Cliffu, ako takva može i postojati, iako mi je Jason izuzetno drag, ali to je ipak zbog frizure…

Ako se neko od vas zalijepio na pjesmu koja se zove “Unforgiven III” i koja se nalazi na ovom albumu, odmah Vas upozoravam da je “Unforgiven III” otprilike isto što je i Halloween III u seriji filmova o Michael Myersu – dakle, sa serijalom dijeli samo ime, ništa drugo. Ona poznata melodija “Unforgivena” je Michael Myers, a u Halloweenu III Michaela nema ni za lijeka, ni imenom ni nožem ni tijelom, tako da Vas upozoravam unaprijed da se ne razočarate, no pored toga – pjesma je totalno slušljiva. Totalno.

Prepustimo nešto čari otkrivanja dobrote na novom albumu Metallice i Vama koji ga slušate. Ako ga još niste čuli iz bilo kojeg razloga, molim Vas: ne preskačite album na osnovu priča forumskih mudrijaša i blebetanja “iskusnih” metalaca. Ovo je sjajan album, koji je dostojan imena Metallica – ovo je thrash metal nove ere, iako ja volim staru gardu, nikad neću pobjeći od nove škole ako mi je dovoljno zanimljiva. Sa prethodnim nedjelom nema nikakve veze osim zajedničkog vijeka izdavanja, a muzički se jako veže na “Master of Puppets”/”…And Justice for All” fazu. Uživajte, Metallica se vratila, sad samo da održe taj tempo i na nekom novom albumu kojeg ovako otprilike gledajući možemo očekivati za nekih 5 godina…

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Metallica
Ime izdanja: Death Magnetic
Izdavač: Warner Bros.
Godina izdanja: 2008
Website benda: www.metallica.com