Sarajevski thrash metal juniori Lepra suočili su se sa popriličnim izazovom na samom početku svoje karijere – globalnom pandemijom. Ako oduzmemo tu godinu dana ničega, Lepri je bilo potrebno nekih četiri godine da objave svoj debi album “Hellfire Madness” u vlastitoj režiji, 18. februara 2023. godine.
Ovo nije Leprino prvo izdanje, publici su se predstavili 2020. godine sa ‘negdje piše EP, negdje demo’ izdanjem “Thrash All Night” koje je sadržavalo tri pjesme.
Jedna od tih pjesama “Kill ’em” je egzaktan primjer Leprinog muzičkog napretka (ne i sazrijevanja) u godinama između EP izdanja i “Hellfire Madnessa”. I dok EP verzija “Kill ’em” zvuči poprilično slabo, albumska verzija uistinu zvuči kao nešto što može ubiti.
“Kill ’em” zvuči brže, utegnutije, a vokal grupe Adin Hammer pjeva na samom rubu daha, parirajući brzini ostatka benda. Hammer može biti samo ponosan na činjenicu da na toj pjesmi zvuči kao Billy Milano, a ti crossover S.O.D. utjecaji čuju se tu i tamo kroz cijeli album. Ono što je vokalno trebalo biti urađeno, urađeno je na pristojan način. Lijepo je kad neko poznaje svoje granice i djeluje unutar okvira na konstruktivan način.
“Hellfire Madness” ponosno nosi značku američkog thrasha na reveru, i to onog objavljenog zaključno sa 1989. godinom. Štaviše, da nekome ko ne zna Lepru pustite neku od pjesama sa albuma i zavarate pitanjem o kojem se američkom bendu radi, mogli bi čuti različite odgovore. Ima tu najranije Metallice što je evidentno na “Thrash All Night”, ali i slayerovskih mrljanja na solo dionicama poput potpunog nereda na pjesmi “Lightbringer”.
Sa odavanjem počasti u paketu obavezno stiže i status klona. Kao kalcifikat koji se treba razbiti, Lepra će iz faze neinventivnosti moći izaći samo kroz vlastito širenje svjetonazora članova benda. Šablon je najočitiji kroz same tekstove i teme na “Hellfire Madnessu”. Naslovi pjesama poput “End of Jesus” ili “Princess of Hell” su dovoljno stereotipni da bih ih mogao zamisliti kao fiktivne pjesme u spin-off seriji o svima najdražem liku iz serijala Stranger Things, Eddieju Munsonu.
A da ima idejnog potencijala na albumu, ima. Na pjesmi “Run or R.I.P.” koja govori o bezumnosti balkanskih krvoprolića, napisani su stihovi “Religious extremist, you sealed his faith / He celebrates Christmas two weeks too late”. Opisani prizor u kojem komšija udara na komšiju zbog vjere u istog Boga, ali drugačijeg kalendara je snažan autorski pečat. To su ti nažalost neiscrpni izvori na koje bi se Lepra trebala koncentrisati ukoliko žele da svoj thrash oblikuju u skladu sa podnebljem u kojem preživljavaju.
Kako sam slušao album sve više i više, prelazio sam i preko određenih produkcijskih besmislica koje su rezultat nedostka nepristrasnog producenta, što je nešto od čega pate i mnogi stariji i iskusniji bendovi na ovim prostorima. S druge strane, dopustio sam sebi da me infantilnost Leprinog thrasha podsjeti na djetinjstvo koje je sada već jednu cijelu vječnost daleko. I tu je “Hellfire Madness” uradio odličan posao.
“Hellfire Madness” je naivan, mladalački glup urlik “Mi volimo thrash i boli nas kurac!”. Thrash takav i treba biti i ne očekujemo ni zeru više. Međutim, Lepra treba biti posebno oprezna sa svojim novim izdanjem. Postavimo jednačinu uzevši kao primjer jedan izuzetno poznat slučaj: jednom snimaš “Kill ’em all”. Nakon toga, red bi bio da snimiš “Ride The Lightning”.
Lepra – Hellfire Madness | 2023
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!