Prije sarajevskog koncerta Laibacha održanog 6. aprila niste mogli izbjeći medijske promocije – ne samog događaja koliko značaja povezanosti Laibacha sa Sarajevom. Njihova kultna diskografija i umjetnička buna u bivšoj Jugoslaviji, njihov još kultniji koncert u sarajevskom Narodnom pozorištu. Čini mi se da se u sve išlo bez dubljih analiza – Laibach je Laibach, Laibach je kult i Laibach se ne preispituje.
Ispostavit će se kasnije da je promocija ideje kultnosti zasjenila i sam kvalitet nastupa.
Došavši u Dom mladih, primijetio sam da je publika većinski u četrdesetim, pedesetim, pa i šezdesetim. Upitao sam se da li su okupljeni tu zarad ideje jugonostalgije koja uključuje i nostalgiju ka zvuku njihove mladosti ili prosto jer se „tu mora biti“.
Prvi dio koncerta je protekao u nabrajalicama uz isticanje indirektnih političkih poruka koje su neraskidivo vezane za estetiku i ideologiju Laibacha. Izvedbe pjesama poput „Mi kujemo bodočnost“, „Brat moj“, obrada Dylanove „Ballad of a Thin Man“ i „Alle gegen Alle“ više su ličile na političke poruke upakovane u zvučne instalacije, nego na pokušaj da se publici ponudi muzičko iskustvo u punom smislu tih riječi.
Uživio sam se tek u drugom dijelu nastupa, kao i većina publike, kada je Laibach započeo petnaestominutni intermezzo za obradu „Live is Life“ austrijskog benda Opus’ koja je postala jedan od najprepoznatljivijih elemenata njihove diskografije.
Jedan od najneukusnijih trenutaka koncerta svakako je bio “pozdrav” Titu. Bez obzira na sve pokušaje da se akt predstavi kao intelektualni trenutak, taj gest je bio politički primitivizam bez dublje svrhe osim da šokira. Trenutak je zapravo bio samo besmisleno podsjećanje na prošlost koje je u tom kontekstu djelovalo kao blijeda, neukusna kopija nečega što je već odavno izgubilo svoju snagu.
Džaba su bile antiratne poruke o jedinstvu, slobodi i jednakosti, kada se jasna nejednakost i nepristupačnost osjetila kada priđeš merch štandu i ugledaš cijenu majice od 50 KM. Sve te poruke se vrte ukrug još od raspada SFRJ umjesto da budu prenesene na mlađe generacije, direktnije i smislenije.
Laibach je na sarajevskom koncertu pretenciozno govorio puno toga i poručio ništa. Majstori su teatralnosti bez katarze, simbolike bez stvarne poruke, glasova koji odzvanjaju prostorom, ali rijetko dopiru do uma. Možda njihove poruke nisu tu da budu dešifrovane, već da izazovu reakciju, nelagodu, razmišljanje. I možda je upravo u tome njihova poenta, ali da budem iskren, to nije “moja skodelica čaja”, kako bi rekao moj kolega i drug Minel Abaz.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
