Već od samog dolaska u Antwerp u poslijepodnevnim satima 21. marta bilo je jasno da se nešto dešava u gradu. U dijelu grada u kojem sam se nalazio po ulicama su bili vidljivi punksi u majicama punk klasika i limenkama piva u rukama.
Nastavilo se ovo i nakon izlaska iz javnog prevoza na stanici u blizini kluba Trix gdje se koncert održavao kada sam vidio nekoliko punksa u Vansicama kako kupuju pive na obližnjoj benzinskoj pumpi. To mi je bio znak da sam na dobrom putu. Ova scena okupljenih muškaraca koji nose Vansice podsjetilo me je na onaj meme o tome kako znati da se dešava hardcore show.
Još nekoliko minuta hoda i stižem pred Trix ispred kojeg su parkirani tour busevi sva tri benda. Gomila ljudi sjedi na zidiću i ispija pića, neki parkiraju bicikla, a neki već polako ulaze. Ne znajući koliko će vremena trebati radi pregleda, čekiranja karte, ostavljanja jakne i uzimanja pića na šanku, i sam odlučujem ući odmah.
Na moje iznenađenje, ulazak je prošao brže od očekivanog. Nije bilo nikakvog pretresa ni pregleda stvari, samo skeniranje karte, pečat na ruku i već sam bio unutra, ispred dvorane u kojoj će se održati koncert. Uzimam piće na šanku i ulazim u salu.
Oduševljen na prvu! Neću reći da je tačno onakva kakvu sam zamišljao, ali baš onakva kakva treba biti i kakve volim. Dovoljno velika da okupi veliki broj ljudi, ali nije golema, sa binom koja je tačno u visini očiju. Iako sam bio umoran od puta, uzbuđenje je poraslo u ovom trenutku.
Po mojim standardima, svirka počinje prerano – odveć prerano – ali tačno na vrijeme kada je iskomunicirano od strane kluba, u 19:00, i prvi na binu izlazi Negative Approach. Midwestovski hladni, NA odmah počinje sa kratkim i brzim pjesmama koje sam mislio da ne dotiču publiku u krcatoj, ali još uvijek ne potpuno popunjenoj sali. Trebalo je nekih pet minuta da me stvarnost demantuje, kada se uglas, skupa sa ljutim i strašnim Johnom Brannonom, počinju pjevati pjesme “Hypocrite” “Can’t tell no one”, “Ready to fight”, “Nothing”, “Tied down”, “Dead stop”, “Evacuate”, “Live your life”, “I’ll survive”.
Osim jednog kratkog govora u kojem se zahvalio prisutnima i napomenuo da su u ovom prostoru svirali prije 17 godina, Brannon nije komunicirao sa publikom, a bend nije pravio pauze između pjesama, tako da je set završio tačno u 19:30.
Dvadeset minuta pauze iskorišteno je za obilazak merch štandova. Najraznolikiji su bili oni Circle Jerksa i Descendentsa, na kojima su se mogle kupiti majice, prišivci, ploče i skate daske, dok je štand Negative Approacha bio nešto siromašniji, iako ništa manje kvalitetan ili manje posjećen.
Nakon povratka u salu shvatam da je ona potpuno krcata, što me u jednu ruku i iznerviralo. Ako ja mogu iz Sarajeva doći u Antwerpen, pojaviti se u klubu na vrijeme kako bih vidio sva tri benda, zašto to ne može i jedan lokalac? OK, znamo ko je Keith Morris i šta je sve uradio u životu, ali zar se stvarno nije moglo doći sat ranije kako bi se ispoštovao i Negative Approach? Jebi ga, izgleda da ne pati samo balkanski prostor od ovih problema.
Circle Jerks na binu izlaze nešto prije 20h. Već od samog starta osjetna je (geografska) razlika u pristupu između Brannona i Morrisa. Za razliku od Brannona koji skoro nije progovorio niti se uopšte obraćao publici, pristup Morrisa potpuno je suprotan. Set je započeo sa predstavljanjem članova benda, odakle su i u kojim bendovima su sve svirali, a obraćanje publici, (politički) govori, šale i zajebancije biće prisutni prije svake pjesme Circle Jerksa.
Gitarista Greg Hetson, kojeg sa koncerata Bad Religiona znam kao veoma aktivnog, ovaj put je bio neobično miran, a u tome ga je slijedio i basista Zander Schloss (koji me podsjetio na Koju iz Discipline Kičme). Keith se sve vrijeme zadavao na bini, sa pokretima tijela i ruku zbog kojih biste na trenutke pomislili da je – lud. Možda i jeste, ko zna?
U setu od sat vremena odsvirano je sigurno preko 20 pjesama, među kojima su “Letterbomb”, “I just want some skank”, “When the shit hits the fan”, “Wild in the streets”, “Moral majority”, “I, I & I”, “Leave Me Alone”, “I Don’t”, “World up My Ass”, “Wasted” i naravno “Red tape”.
Dvadeset, ako ne i trideset minuta pauze iskoristilo se za izlazak na zrak i novu rundu pića prije nego što su na binu izašli Descendents. A onda spektakl kakav iskreno nisam očekivao.
Milo, sa flašom za vodu koju nosi na kaišu zakačenom preko ramena, u uvodnom govoru pozdravlja publiku, kritikuje novi američki establishment i Descendentsi otvaraju svoj set sa “Everything sux”. Makljaža ispred bine počinje odmah i traje sve vrijeme seta koji će potrajati i više od sat vremena.
Descendentsi nastavljaju sa “Hope”, “I Don’t want to Grow Up”, “Victim of Me” koje potpuno izbezumljena publika pjeva na sav glas. Crowd surfanje ne prestaje kao ni let plastičnih čaša u prve redove.
Nema kod Aukermana velikih i dugih interakcija s publikom kao kod Morrisa, ali nekim pjesmama prethodili su kratki uvodi, kao što je bio slučaj pred “When I get old” gdje je rekao da odbija da se ponaša u skladu sa svojim godinama, “Coffee Mug”, “I’m not a Punk“, što je izazvalo dodatne ovacije i ludilo u publici.
Milo zatim silazi sa bine, prilazi publici i pruža mikrofon, izbjegavajući usput udarce nogom u glavu od silnih surfera a onda slijede “Thank you”, “Weinerschnitzel”, “Bikeage”, “I’m the one”.
Za kraj seta ostavljene su “Good Good Things”, “Feel This”, “Suburban Home” te posljednja pjesma “Smile”. No, to nije bio kraj. Jedini bend kojeg je publika htjela nazad na bini te noći bili su Descendentsi. Nisam mislio da će, ali su se vratili na binu nakon nekoliko minuta.
Možda se to dešavalo i na prethodnim svirkama ove turneje, pa mi se činilo da je ekipa spremna za bis, jer su bez problema odsvirali još tri pjesme.
Trosatna svirka tri velika benda hardcore punka, na kojoj je odsvirano preko 70 pjesama, bila je odlična i mogu reći da sam uživao.
Usput sam zapazio neke stvari.
Većinski, publika je bila “starija”. Prosjek godina bio je 30, ako ne i 40, što znači da su milenijalci, među koje i sam spadam, u ovom slučaju bili dominantni. S druge strane lijepo je bilo vidjeti mnogo mlađih ljudi u publici, naime pripadnika Gen Z, koji su pjevali i surfali u prvim redovima ispred bine.
To mi govori, ili se barem ja samo naivno nadam, da je punk i dalje popularan ili da doživljava neki oblik reafirmacije, popularizacije ili iteracije – iako smatram da ovo nije dobar termin za iskoristiti.
Druga stvar je jednostavnija. Radi se o tome da se koncert ova tri velika benda, kao što je to slučaj kod koncerta UK Subsa, može opisati riječima – bez starca nema udarca!
KO: Negative Approach, Circle Jerks, Descendents | GDJE: Trix, Antwerpen (Belgija) | KAD: 21.3.2025.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
