Da budem iskren prema svim čiteteljima tekstova sa ovog portala, odavno se u meni gomilala želja da napišem tekst o ovoj tematici. Nisam to uradio jer nisam bio baš previše raspoložen, no nedavne promjene u našem državnom sistemu, moja nedavna finansijska ulaganja i jedan video koji su postavili članovi Amebixa u kojem Henry Rollins (nisam fanatik, ali dijelim mišljenje sa njim u vezi nekoliko tema) objašnjava i pokušava proniknuti u tajne prodaje su me definitivno potakli – Sharane, za tastaturu i rokaj!
Komercijalizacija. Prodaja. Dvije riječi koje toliko često čujemo i koje su možda jedne od najzloupotrebljivanih riječi u rock’n’roll svijetu, najčešće krivo protumačene od pripadnika tzv. underground krugova. Šta je zapravo famozna komercijalizacija i prodaja koje se svi lafo ježimo, a svi potajno sanjamo o istoj? Ništa više ni manje od uspješno plasiranog produkta velikom broju ljudi koji to kupe i finansijski/emotivno vas nagrade za vaš trud.
Imao sam nekih petnaestak godina kada sam duboko zaglibio u svijet rock’n’rolla i zapustio svoje tadašnje obaveze i želje poput sporta i pisanja (a evo, potonjem sam se vratio kroz rock’n’roll filter). U prvom bendu (zvao se Oksimoron i svirali smo hard rock u stilu Atomskog Skloništa) sam počeo svirati čim sam kupio bas gitaru, a imao sam sedamnaest godina. Od sedamnaeste godine provodim vrijeme po podrumima, spavam u vrećama za spavanje, svađam se sa tonskim majstorima koji misle da distorzija ne može biti sastavni dio zvuka jednog basiste. No sa sedamnaest sam iskreno i bez ustezanja mrzio sve što je MTV, mrzio sve što je prodano, sve one “komercjale” koje su svirale veće koncerte nego ja, imale više publike nego ja, zarađivale više novca nego ja, imale bolju opremu nego ja.
I onda sam se uhvatio za glavu. No nije se hvatanje za glavu desilo u jedan dan, niti se desilo odjednom, ono se dešavalo godinama, danima, satima i minutama. Pokušaj prihvatanja vanjskog svijeta i pronalaska u istom.
Haj’mo biti malo iskreni, ne morate nikome ni govoriti šta mislite, samo sjedite, čitajte tekst i pokušajte ga dovesti u vezu sa samim sobom – kada kupimo prvu gitaru, osnujemo bend, počnemo raditi pjesme, počnemo vucarati pojačala, zajebavati se sa gazdama kafana, lokala, općinskim načelnicima i sličnim likovima koji uvijek, po pravilu, znaju bolje od nas šta je roK i kako se isti svira, 99% nas (a 100% ako se u grupu ubrajaju entuzijasti, a ne oni koji tandrču samo da bi tandrkali) živi u nadi da ćemo jednog dana imati normalnu binu, normalan zvuk, normalne tonce i normalnu, višebrojnu publiku. Ne pričam ovdje o zaradi od koncerata i prodavanja nosača zvuka, zato na kraju krajeva i završavamo fakultete, da bi našli posao i svirali kad možemo, pa ako se i proguramo, zajebat ćemo posao i biti diplomirani rock’n’rolleri.
Šta znači komercijalizacija jednog benda? Znači da bend snimi album ili ponaša se onako kako se od njega očekuje, a ne ako bend proda album i uradi turneju sa sponzorima, a i dalje svira prljavi, garažni rock’n’roll, metal ili punk.
Jedan sam od rijetkih ljudi iz undergrounda koji je imao priliku svirati i ispred nula ljudi u Munchenu i preko dvije hiljade ljudi u Osijeku i odmah ću vam reći – onaj ko priča da mu je draže svirati ispred deset true manijaka nego stotinu leševa je lažljivac ili krajnje nezainteresiran muzičar koji ne želi dospjeti nigdje.
U zadnjih nekoliko mjeseci imao sam priliku da uložim više hiljada maraka VLASTITOG ZARAĐENOG novca u muzičku opremu, u izdavanje svog albuma i svoju malu izdavačku kuću i jedino što zaista očekujem je da se napokon, nakon svih ovih godina nuđenja bezličnih mp3 albuma preko raznoraznih hosting servisa moji produkti dobro plasiraju i prodaju, tj. da vratim uloženi novac, a možda i zaradim za novi par žica ili tubu Fast Freta.
Underground i mainstream, dva pojma, dva naoko odvojena svijeta nisu ništa drugo nego terminologija koju najčešće koriste upravo ovi iz underground svijeta kako bi otkrili svoje nesnosno gnušanje nad svakim ko je uspio, pa makar taj neko bio sjajan muzičar i njihov vlastiti brat. Ne mogu više sebi doći da u 2011. godini dan-danas recimo postoje ljudi koji viču da je originalna postava Motorheada jedina koja je napravila nešto dobro, a da Mikkey, Phil i Lemmy u kombinaciji nisu postigli ništa dobro. Kada je underground zaista toliko dobar svijet pun kvalitetnih ljudi, kako to da u undergroundu ne niču nove ideje, novi ljudi, ne stasavaju nova bića koja pružaju nešto novo i originalnije već najčešće vidimo loše kopije mainstream ideja koje kada ne uspiju jer su zaista samo loše kopije i ništa drugo, onda se obasipa drvlje i kamenje na industriju, bendove, pojedince i grupe? Koliko znamo bendova koji pokušavaju emulirati jedan Morbid Angel, pa kad propadnu zbog lošeg menadžmenta, nedostatka truda ili jednostavno nemanja dovoljno sreće, usred fanatičnog obožavanja Morbid Angela promjene ploču i krenu pljuvati po pederčinama u PVC kombinezonima? Underground je sam od sebe postao veoma isprazna kotlina kopija koje ne uspijevaju jer ne znaju ponuditi ništa novo.
Parafrazirat ću Lemmyija i njegovu rečenicu da je komercijala samo način da više ljudi dođe do tvoje muzike i da ti više duša posjeti koncerte. Ako je ijedna definicija tačnija od ove, onda ne znam. Ovo je poenta svega. A evo i o čemu se radi.
Ljudi u undergroundu (barem je tako u Bosni i Hercegovini) od samih početaka sviranja najčešće sebe gledaju kao niže vrijedne ljude, niže vrijedne umjetnike čija umjetnost vrijedi manje u finansijskom, a više u estetskom ili nekom sličnom smislu. Obična glupost. Ako neko prepozna nešto dobro u tome što radiš, ti si ispunio svoj cilj. Ako i ne prepozna, ne prepozna, ali toliko je ljudi na zemlji da ćeš uvijek naići na nekoga ko će se nasmiješiti i pozitivno odgovoriti na tvoj rad, pogotovo u današnje doba globalizacije i sužavanja vremena i prostora putem internet konekcije. Sada, i underground i mainstream ljudima preostaje samo jedno – kvalitetno plasirati vlastiti rad i ponuditi ga po dobroj, kvalitetnoj cijeni. Osnova ekonomije.
No u čemu griješi underground svita? Počnimo od osnovnih zahtjeva koje ljudi ne mogu zadovoljiti jer ne cijene sebe. Sviraj jednom džaba ili za pivo – zauvijek ćeš svirati džaba ili za pivo. To je također jedna od osnovnih računica. U BiH postoje bendovi koji se precijenjuju bez ikakve osnove i to je također veoma loša stvar, ali treba se znati neki red.
Ako zatražim binske monitore, ne tražim ih da se kurčim ni da glumim mangupa, već da čujem ostatak benda i sebe i da ispoštujem ljude koji su dali svoj novac da bi gledali koncert. Većina bendova ne shvata jednu stvar – kada se popneš na binu, automatski si pod svjetlima izložio svoju muziku, ideje i misli na prodaju. Želiš natjerati nekoga da te zavoli, kupi album i da se vrati opet sa dvojicom drugova. Rock’n’Roll nije ništa drugo nego freak show, a kad si na bini ljudi shvataju da imaš malo više muda od ostalih u publici i zato moraš zadovoljiti određene prohtjeve. I ja sam sa sedamnaest mislio da je sviranje za raju i pozitivna nula vrhunac muzičkog izražaja, a onda sam odlučio da želim izaći iz Bocka, AG-a ili Sarajeva na kraju krajeva i krenuti negdje drugo (bez uvrede ovim klubovima, u Klubu AG volim svirati zbog domaćinske i prijazne atmosfere!).
Maloprije sam spomenuo besplatno sviranje i sviranje za pive. Nedavno smo nakon dva veoma uspješna koncerta benda Snake Eater u kojem vršim vokalne dužnosti dobili ponudu da zasviramo na Festivalu prijateljstva u Goraždu. Koliko god nam se ta ideja svidjela i koliko god smo bili spremni da idemo da to učinimo i zbog nas i zbog raje iz Goražda, svirku smo odbili zbog očajnih uslova koji su nam ponuđeni. Plaćanje malog dijela putnih troškova, bez hrane i pića iza bine (meni treba voda i pivo na bini, žao mi je, drugačije ne mogu!) i uz spavanje ko zna gdje – žao mi je, previše cijenim vlastitu muziku i trud, svoja četiri prijatelja i našu zajedničku opremu da se truckam do Goražda za sto maraka. Možda ćemo u očima organizatora ispasti džukele iz Sarajeva što se bez albuma snimljena kurče, ali stvarno treba više stati u kraj eksploataciji muzičara i u kraj stupidnom razmišljanju koje nalaže da deremo dupe za pivo. Pivo ću kupiti u lokalnom granapu koji mi je dva koraka ispred haustora, ne moram putovati za isto jer od zlata nije.
Jedna od glavnih zabluda undergrounda, pogotovo u punk domenu su muzičari koji ne znaju svirati i koji ne trebaju naučiti svirati. Pošto sam u više navrata isto to izjavljivao i zafrkavao se na taj račun, a to je na kraju preraslo u internu šalu gdje Sharan svira samo na jednoj žici i tri polja, odmah ću vam reći da je to laž. Svi muzičari vježbaju sviranje, svi se trude postati što boljim – neki više, neki manje. Ako vam neko kaže da ne morate znati svirati jer underground prihvata emociju, a ne sviranje, opalite mu čvoku. U undergroundu se kriju vrhunski muzičari kojima se obija o glavu loša slika koju šire nezainteresirani klipani. Ja lično nisam nikad htio naučiti tonove na gitari jer sam smatrao da je to stvar za metalce, ali sve je u principu i sve je u pristupu. Onda sam sjeo sa Mirzom Ćorićem, gitaristom benda Hellride koji mi je rekao i na fin način objasnio zašto trebam znati tonove. Otad imam omanjih problema da proračunom tonova, ne znam iz prve koji je koji, ali se trudim da savladam tu zaista bazičnu stvar. Da bi uspio, osnova je potrebna. Zajebi priču o Sid Viciousu i basisti ispod bine. Jer ti nemaš dovoljno muda da budeš Vicious, a nenaš ni Malcolma McLarena iza leđa ni pravi trenutak. Ti si rock’n’roller iz Bosne i Hercegovine u 2011. godini.
Kada sagledate glavom gore i dole, shvatite da sedmično izdvajate minimalno dvadeset maraka za probe, shvatite da kupujete nimalo jeftine žice, palice i opremu (kada se još nešto servisira, jadna ti majka), putujete skrhanim automobilima nagurani ko sardine, a putni troškovi nikako kod većine organizatora ne uključuju amortizaciju automobila i hranu i piće koju bend popije usput. Nek crkne dok dođe do mene, to je stav većine. I zašto ne postaviti cijenu bendu? Sračunajte koliko su mjesečni izdaci za žice jednog benda, za palice jednog bubnjara, za benzin i hranu. Plus probe. Plus ATA Carnet o kojem smo pisali, a koji je danas obavezna stvar za sve bendove koji putuju van granica svoje zemlje. I vidjet ćete da se više ne može svirati za pivo.
Neko mi je na Sarajevo-x.com forumu napisao da sam džaba štampao CD-ove u Češkoj na visoko kvalitetnim CD-ovima sa profesionalnim bukletima jer će se ionako sve skinuti sa neta. Možemo uslovno reći da je ova izjava istinita, ali zar zaista bend koji ulaže trud i napor u kreiranje vlastitog materijala mora podilaziti neotesanoj vlastitoj publici koja će skinuti album besplatno? Sumnjam da će neko ko nije iole zainteresiran za bend svlačiti sa neta album pjesama benda kojeg ne sluša. Skidate li vi Lady Gagu samo onako, da oštetite prodaju njenog albuma? I mislio sam. Dakle, zašto više od pola godine truda i vlastitog ulaganja sprčiti u loš kvalitet mp3-ice jer jednostavno od samog početka znate da nećete uspjeti? Ako krenete sa premisom da je sve kurac, tako ćete i završiti. Ako krenete sa premisom da ste vi onaj koji će promjeniti stvari, da ste vi onaj koji radi ispravnu stvar, možete završiti na dva načina – kao arogantni kreten pun sebe ili, upotrijebivši malo zdrave pameti, kao nova sila koja polako, ali sigurno mijenja stvari i stavove.
I šta smo naučili o komercijalizaciji i prodaji? Ostani svoj, trudi se najbolje što znaš, pazi se čika u odijelima koji ti nude da nešto potpišeš i furaj svoje. Ali poštuj sebe i svoj rad. Ne znam jesam li bio u krivu kad sam imao sedamnaest, moguće da je stvarno sva komercijalna, MTV muzika krajnje smeće, ali isto tako sada sa dvadeset i pet u dupetu i Rickenbackerom oko vrata kojeg nema ni najkomercijalniji bend u zemlji znam da nekako Rickenbackera moram otplatiti da bih uložio u novo lampaško pojačalo, da moram prodati album da bih uložio u novi i da moram opaliti po pedali da bi se točak vrtio. To je jedini način i to je jedini zakon.
Popustite se glupih priča, uvijek će u parku i po forumima biti onih koji će vam pričati o DIY snazi i undergroundu ne znavši šta te riječi uopšte znače. A ti što najviše trune o komercijalnim bendovima, underground snazi, bratstvu i jedinstvu gdje se mora trpiti svaka glupost jer dolazi iz sličnog izvora su upravo oni koji underground čine sterilnim, oni koji u sebe i muziku ne ulažu jedan procenat, oni koji smatraju da ako snime demo što gore i prljavije da su uspjeli. Isti ti će kad uleti prva plata od petsto maraka prodati i gitaru i bend i metal braću, ošišati kosu i furati priču joj, sluš’o sam i ja metal, ali sam to prevaziš’o…
Nema ništa loše u voljenju sebe i poštovanju vlastitog rada i zalaganja. Naučite cijeniti sebe.
Sad, vrijeme je da se odlučite na čijoj ste strani – svojoj ili svoje propasti.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
